Širom Vojvodine
Panonija kao poligon za priče
Julijana Adamović istaknuta je hrvatska književnica, rođena 1969. godine u Bačkoj, gdje je i odrasla. Po struci je socijalna pedagoginja, a magistrirala je dječju i adolescentnu psihijatriju na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Početkom 90-ih seli u Hrvatsku, a danas živi i radi u Vukovaru.
Svoj književni put započela je zbirkom priča Kako su nas ukrali Ciganima (2008. godina), koja je osvojila nagradu Kiklop za najbolje debitantsko djelo te nagradu Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima za najbolji slavonski prvijenac. Godinu dana kasnije objavila je zbirku Konzerviranje (2009. godina), a potom i knjigu pripovjedaka Glineni anđeli (2016. godina), za koju je dobila stipendiju Ministarstva kulture Republike Hrvatske za najbolja ostvarenja te godine. Okušala se i u poeziji sa zbirkom Sunce na šalteru (2015. godina).
Adamović je također autorica djela za djecu. Roman Da ti pamet stane (2013. godina) nastao je uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske, dok je zbirku priča Dnevnik sivog mačka i ostale priče (2013. godina) napisala u suradnji sa svojim tada dvanaestogodišnjim sinom, koji se potpisao pseudonimom Sergei Chatgris.
Njezin roman Divlje guske (2018. godina) doživio je veliki uspjeh, osvojivši nagradu Zaklade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Stipan Bilić Prcić te godine. Kritičari su ga hvalili, a Miljenko Jergović istaknuo je kako »nadmašuje sve što je do sada napisala«. Njezin najnoviji roman Oče, ako jesi (2023. godina) predstavlja atipičnu obiteljsku sagu smještenu u panonske ravnice, istražujući teme identiteta i obiteljskih odnosa. Ovo djelo je dvaput nagrađeno – nagradom Fran Galović u Koprivnici za najbolju knjigu zavičajne tematike 2024. godine te Poveljom uspješnosti na prošlogodišnjim Danima Josipa i Ivana Kozarca u Vinkovcima.
Osim književnog rada, Adamović je surađivala s T-portalom, gdje je objavljivala osvrte na društveno-političke prilike u Hrvatskoj. Njezina djela karakterizira sklonost magičnom realizmu i »kafkijanskim opisima apsurdnosti ljudskog postojanja i bespomoćnosti pojedinca pred silama koje su izvan njegove kontrole«. Čitatelji njezine tekstove doživljavaju kao mračne i naturalističke, što svjedoči o njezinoj sposobnosti da prodre u dubine ljudske psihe i društvenih odnosa.
Životna priča
Sukladno ideji rubrike Naši po svijetu, upitali smo Julijanu može li nam reći nešto više o svom djetinjstvu i kakve uspomene nosi iz svog zavičaja. Odgovorila je kako je djetinjstvo provela u malenome mjestu koje se zove Plavna, smještenom u blizini Dunava, koji joj je ponekad djelovao tako blizu, a opet tako daleko. Uživala je u istraživanju Dunavca i šumaraka na rubu sela, često susrećući divlje životinje. Priroda joj je prva asocijacija na djetinjstvo i selo u kojem je odrasla.
Pitali smo je i za razloge odlaska iz Srbije:
»Napustila sam Srbiju u kasno ljeto 1991. godine zbog rata. Kada su političke napetosti prerasle u oružani sukob, a vojska je ušla u moje mjesto, detonacije su se čule u daljini, a granate su padale nedaleko od moje kuće, ciljajući susjedni Vukovar. Tada sam odlučila otići u Beograd i sudjelovati u prosvjedima, a potom sam se preselila u Zagreb. Nije bilo lako, jer sam te jeseni trebala upisati završnu godinu fakulteta. Unatoč velikim razlikama u ispitima i teškoj ekonomskoj situaciji (otac je zbog ‘dezerterstva’ ostao bez posla), nisam požalila. Sada živim na drugoj obali Dunava i svako jutro, kad otvorim vrata dnevnog boravka, prvo što vidim je šuma na obali mog odrastanja«.
Što se tiče održavanja kontakta s članovima obitelji i prijateljima iz Vojvodine rekla je kako je malo njenih rođaka ostalo u tom kraju. Stričevi, ujak, teta, svi su joj prošli sličan put, neki 1991., a neki 1995. godine, na još teži način, posebno oni koji su živjeli u Srijemu. Ostalo joj je ovdje, kaže, nekoliko daljnjih rođaka pa komuniciraju putem društvenih mreža.
Početci i način pisanja
Govoreći o svojem stvaralaštvu, kaže kako su iskustva iz djetinjstva i zavičaja prilično utjecala na njen razvojni put kao književnice.
»Panonija je poligon na kojem se odvija većina radnje mojih priča, a osobito romana. S obzirom na to da sam najdublje srasla s njom upravo tijekom djetinjstva, ono se prirodno reflektira u mojim tekstovima. Vrlo rano sam otkrila svoju ljubav prema pisanju. Šalim se da je moj prvi ‘književni’ korak bio kada sam išarala dokumente, posebno putovnice i očevu vojnu knjižicu. Kasnije su to bili školski sastavci i pjesmice. Prvi ozbiljniji koraci dogodili su se relativno kasno, u dobi od 37 godina. Najprije sam započela s blogom, a potom su uslijedile i knjige«, kaže naša sugovornica.
Na pitanje je li teško uskladiti profesionalni poziv s književnim stvaralaštvom, Julijana odgovara kako jeste, te da je to veliki izazov.
»Posebno kada radite na duljim formama koje zahtijevaju posvećenost. Ako pisanje nije vaš primarni posao, često za njega ostane malo vremena, a i tada niste dovoljno koncentrirani. Kako bih pisala, osamljivala sam se vikendima ili blagdanima. Znala sam otići u stan koji bi mi ustupila prijateljica ili sin dok je studirao u Osijeku. Tada sam bila vrlo produktivna. Nažalost, nemam često takve prilike. Za pisanje mi je potrebna izolacija od ljudi i interneta. Samoća, računalo i kava moji su vjerni suputnici u stvaralačkom procesu. Najproduktivnija sam kada se mogu potpuno posvetiti pisanju, bez vanjskih ometanja.«
Karijera, nagrade i teme
Ključnim trenucima u književnoj karijeri smatra nagrade za prvu zbirku kratkih priča Kako su nas ukrali Ciganima, što ju je potaknulo da nastavi s pisanjem, te roman Divlje guske, koji je njezin rad »učinio ozbiljnijim«.
»Roman Divlje guske izazvao je veliko zanimanje i pozitivne kritike različitih kritičara, što je za mene veliki uspjeh. Osim toga, osvojio je nekoliko nagrada i prepoznat je u široj regiji«, odgovara Julijana.
Prošla godina bila je uspješna za Julijanu Adamović, dobila je dva priznanja za knjigu Oče, ako jesi. Pitali smo je što nagrade znače za nju i njeno stvaralaštvo. Rekla nam je da ne vjerujemo piscima koji tvrde da im nagrade nisu važne.
»Naravno da mi je stalo da netko prepozna moj rad, a ni novčani dio nagrade nije zanemariv. Druga strana priče o nagradama je koliko su one stvarni odraz kvalitete«, kaže Julijana.
Zanimalo nas je i koje teme Adamović najčešće istražuje u svojim djelima i što je inspirira da piše baš o njima:
»Najčešće se bavim obitelji, odnosima unutar nje te traumama koje prenosimo na djecu. Emocije su također u središtu mog interesa. Iako sam u posljednjem romanu dotaknula povijesne i društvene prilike, obiteljske dinamike ostaju moj primarni fokus«.
Oče, ako jesi
I posljednji roman Julijane Adamović Oče, ako jesi prošao je zapaženo u javnosti.
»Roman Oče, ako jesi može se smatrati svojevrsnim ‘prednastavkom’ mog prethodnog romana Divlje guske. U njemu se bavim generacijom koja prethodi događajima iz Divljih guski, fokusirajući se na obitelj s majčine strane glavnog lika iz tog romana. Radnja se odvija u Panoniji i prati sudbine likova kroz turbulentna povijesna razdoblja, istražujući teme očinstva, identiteta i međugeneracijskih odnosa«, pojašnjava ona.
Što se tiče planova, trenutno prikuplja materijal za roman koji će se baviti temom epidemije usamljenosti i njezinim utjecajem na ljude.
»Planiram da roman bude u epistolarnoj formi, možda čak protkan lirskim crticama. Nadam se da ću uskoro moći podijeliti više detalja s čitateljima«, najavila je Adamović na kraju razgovora.
Ivan Ušumović
