Širom Vojvodine
Ormar pun nošnje
Hermina Mihalić, rođena Hajduković (Strikanova), rođena je u Gibarcu. S ponosom kaže da nosi ime po svojoj baki, tatinoj majci, koja je mlada umrla. Kao dijete naučila je vesti i heklati, a kao svoj najveći ponos izdvaja izradu gibaračke nošnje. S ljubavlju čuva bakine rukotovorine, no i danas se u slobodno vrijeme bavi izradom ručnih radova jer joj, kako kaže, očuvanje tradicije i običaja puno znači što je i pokazala dok je bila predsjednica odjela Šokice koji je djelovao u okviru HKPD-a Šid iz Šida.
U svom ormaru Hermina Mihalić čuva brojne ručne radove i sačuvane dijelove gibaračke nošnje, vezene ručnike, kao i nošnje koje je izradila za svoje unuke. Prve radove izradila je još kao dijete uz pomoć bake i majke koje su joj usadile ljubav prema ručnom radu i očuvanju tradicije.
»U ručni rad zaljubila sam se kao dijete i često sam vezla u slobodno vrijeme. Mlade cure iz Gibarca prvo su učile vez, a zatim plesti i šlingati pa su se odlučile za ono za što su bile najnadarenije. Učila sam u hodu i vremenom su mi sve tehnike izrade postale najdraže. Moja generacija nije svakodnevno nosila narodnu nošnju osim kada smo plesali u folklornoj skupini, ali nešto starije djevojke jesu. Posljednja djevojka u Gibarcu za koju se sjećam da je često oblačila narodnu nošnju je Marija Salanski. Svečana nošnja sastojala se od vezenke (tri do četiri uštirkane skute ispod nje), a šlingani rad se obavezno morao vidjeti ispod skuta. Djevojke su nosile dukate po kojima se moglo prepoznati koliko je cura bogata. Udane žene oblačile su svilenu nošnju, a muškarci bijele košulje i hlače, tkanice oko struka, crni prsluk i šešir. Bilo je lijepo i svečano vidjeti mještane Gibarca nekada kada su se na velike blagdane oblačili u svečano ruho. Svečano je bilo na blagdan Sv. Vinka, Marindan, poklade i naš kirbaj na blagdan Svetog Ivana Nepomuka koji se u Gibarcu obilježava 16. svibnja. Sve su to lijepe uspomene duboko urezane u moje sjećanje koje su me potakle da nastavim čuvati te običaje i ručnim radom i prenositi ih na nove generacije«, kaže Hermina.
Pokretanjem sekcija prilikom osnivanja HKD-a Šid 2010. godine započela je izrada narodnih nošnji. Veliki doprinos u tome u tehničkom i organizacijskom smislu oko izrade nošnji dali su Jelka Ćurčić, Manda Bošnjaković, Marija Pavlović Vulić i Josip Pavlović. Vrijedne ruke baka, snaša i članica udruge iz Šida, Sota i Gibarca uspjele su za nekoliko mjeseci izraditi muške i ženske narodne nošnje. Kreativna sekcija veza, zlatoveza i izrade narodnih nošnji službeno je počela raditi 17. veljače 2011. godine na inicijativu Marije Martinović iz Gibarca. Nekoliko žena iz Šida, Sota i Gibarca darovale su dijelove nošnje šidskoj udruzi. Članovi sekcije Šokice, čija je predsjednica bila Hermina, sudjelovale su u izradi pojedinih dijelova bogate šokačke nošnje.
»U vrijeme dok sam bila predsjednica odjela Šokice napravili smo nošnju po uzoru na gibaračku. Ta je nošnja ista kao u Bapskoj, Iloku, Tovarniku i Ilači i razlikuje se samo po detaljima. Okupljale smo se u udruzi ili jedni kod drugih gdje smo vezle i izrađivale dijelove narodne nošnje. Bilo mi je zadovoljstvo što svojim radom mogu pridonijeti radu novoosnovanog Društva. Također, oblačile smo naše djevojke i momke na brojnim nastupima u Srbiji i Hrvatskoj. O detaljima izrade nošnje i odijevanja naših djevojaka obučavala nas je Marica Martinović, također rođena Gibarčanka. Ona je u tome odigrala najveću ulogu, a mi smo puno toga naučile od nje«, kaže Hermina.
O njihovom doprinosu očuvanju hrvatske tradicije govore brojna sudjelovanja na različitim manifestacijama: tradicionalnoj manifestaciji narodnog izvornog češljanja mladenki i oglavlja u regiji Podunavlja u Baču, etno danima na kojima su izlagale narodnu nošnju, ručne radove, slike i predmete izrađene u tehnici zlatoveza te tradicionalna jela. Stjecajem okolnosti Hermina se prije nekoliko godina preselila u Srijemske Karlovce. No, i tamo je nastavila biti aktivna.
»Izrađujem predmete sa zlatovezom i uglavnom pletem za svoje potrebe. Ručni rad me oduvijek opuštao i volim to raditi. Ovdje sam se uklopila među divne ljude. Redovito se sastajemo u našoj župi gdje se družimo, obilježavamo blagdane, a trenutno se pripremamo za predstojeće mačkare. Srcem sam vezana za svoje rodno mjesto i očuvanje običaja i tradicije. Ovdje gdje sada živim također želim sačuvati uspomene i dati svoj doprinos da se običaji ne zaborave«, kaže na kraju razgovora naša sugovornica.
S. D.
