Kolumne
Nepoželjan
Ovoga tjedna u Srbiji je boravio, možda ovog trenutka najomraženiji Hrvat, izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju Tonino Picula. Nije stigao s dobrim vijestima za srbijansku Vladu, a i nije mu mjereno aršinima ovdašnje vlasti i neki dobar back ground, pa je najviši dužnosnik koji je razgovarao s Piculom predsjednica Narodne skupštine Ana Brnabić. Nije da se ona gurala da se sastane s Piculom, već joj je zapala ta dužnost da ne bude baš da su Piculu svi izbjegavali u širokom krugu. Oni iznad nje imali su komfor da zaobiđu izvjestitelja EU. Očekivano. Napose ako se prisjetimo rečenica od prije nekoliko mjeseci kojima je Picula počašćen nakon izbora i plakata koji su lijepljeni po Srbiji. Nije se Picula sastao ni s oporbom (osim sa zastupnicima oporbe u Narodnoj skupštini Srbije, gdje je razgovarao i sa zastupnicima vladajuće većine), niti s onima koji su mjesecima na ulicama Srbije. Ta insinuacija valjda je trebala skrenuti pozornost od onoga što piše u papirima koje je Picula donio sa sobom u Beograd.
A u svom izvješću izvjestitelj Europskog parlamenta za Srbiju napisao je da je zemlja zaostala u europskim integracijama, da postoje ozbiljni problemi u vladavini prava, slobodi medija i borbi protiv korupcije, i da u zemlji vlada politička nestabilnost izazvana studentskim prosvjedima. Sve ono što Srbiji godinama stoji kao omča oko vrata. Čega je svjesno i više od dvije trećine stanovnika Srbije. Ona trećina što misli da Srbija nazaduje i druga trećina koja je nešto blaža i misli da stojimo u mjestu.
Ili ovih tjedana na ulicama tražeći promjene kako više ne bi oni na vlasti (bilo kojoj) bili gospodari naših života. Odgovor na pitanje tko će provesti te promjene još nitko nema.
Jedna od parola, u moru originalnih i kreativnih, je »Beograd je opet svet«. Kao podsjećanje na prosvjede 1996./’97. i na parolu »Beograd je svet«. Ali mnogo toga je ovoga puta drugačije, pa i taj svijet s kraja XX. stoljeća nije isti kao ovaj u drugom desetljeću XXI.
Z. V.
