Kolumne
Pješačka mapa i pad autoriteta
Osim prezentacije najreprezentativnijih destinacija i prirodnih ljepota, suvremeni bedekeri, turistički vodiči i ostali propagandni materijali u svoj sastav danas obavezno unose i mape biciklističkih i pješačkih staza gdje se potencijalnim gostima tjelesna aktivnost propagira kao najbolji način vođenja zdravog života. Lokalne samouprave kojima je do toga stalo ne žale sredstva kako bi se za to osigurali što bolji uvjeti, uključujući i izgradnju prateće infrastrukture u vidu uređenja magistralnih cesta ili staza, kao i izgradnju potrebnih odmorišta ili pak postaja za besplatni popravak dvokotača. I sve to s ciljem da privuku što veći broj gostiju koji će dio svog odmora provesti aktivno.
Ne tražeći ništa u te svrhe niti od države niti od lokalnih samouprava studenti su koncem siječnja počeli iscrtavanje pješačke mape Srbije, koja je započela na relaciji Beograd – Novi Sad da bi im se u tim aktivnostima ubrzo priključili i oni iz zapadne i istočne Srbije, s juga Banata i sjevera Bačke. Na tom volonterskom putu studenti su u početku nailazili i na otvoreno uskraćivanje elementarnog gostoprimstva čelnika lokalnih samouprava koji im nisu dopustili noćenje u zatvorenom prostoru, pa su koncem siječnja, na temeperaturi od minus 2-3 stupnja, morali prespavati na terenu lokalnog nogometnog igrališta! Koliko se god takvi postupci predsjednika općina kosili ne samo s logikom planova lokalnog turističkog razvoja nego i s onim što se zove ljudskost, toliko je to kod običnih građana izazvalo reakciju u vidu otvorene potpore i stajanja na stranu studenata.
Na stranicama ovoga tjednika već je bilo riječi o tome na kakav su doček subotički studenti naišli prigodom nedavnog pješačenja do Male Bosne, Tavankuta, Mišićeva i Bajmaka, a čitatelji su zacijelo upoznati da je isto protekloga tjedna bilo i u Žedniku, Bačkoj Topoli, Lovćencu, Srbobranu, Sirigu i Novom Sadu na njihovom putu na sutrašnji prosvjed u Beograd. S jedne strane mladi ljudi koji pješače, s druge stariji i djeca koji ih dočekuju kao donositelje Radosne vijesti. S jedne strane jasan i nepokolebljiv cilj, s druge osobno uvjeravanje u njega i buđenje želje za priključivanjem i sudjelovanjem u njegovu ostvarivanju, bilo u vidu kratkih šetnji, bilo da je riječ o vrećici jabuka namijenjenih nepoznatim, a dragim, mladim osobama.
Da, subotički studenti – kao uostalom i oni iz Niša, Čačka, Kragujevca i ostalih gradova – svojim praktičnim iscrtavanjem pješake mape Srbije ujedno kod ljudi bude svijest da postoji i druga stvarnost osim one koja im se servira na ekranu. Svojim pješačenjem subotički i svi ostali studenti na jednostavan način izvode ljude u manjim sredinama da drugim očima pogledaju ono što im je pred nosom, da stanu pokraj svog susjeda i da zajedno vide i sve ljepote prirode koja ih okružuje i svu nakaznost onih koji su je naružili i devastirali. Drugim riječima, svojom odabranom taktikom – nenasilnom ali istrajnom – studenti su, otvarajući oči građanima, doveli do vertikalnog rušenja autoriteta, počevši od predsjednika mjesne zajednice do samog Božanskog, koji – što je kraj bliži – pokazuje da mu ništa što je neljudsko nije strano.
Praktično studentsko premrežavanje pješačke mape Srbije dovelo je i do toga, a i to vidimo svakoga dana, da im se na zacrtanom putu iz dana u dan pridružuje sve veći broj ljudi, bilo uključivanjem u kolone, bilo pozdravnim trubljenjem vozača, bilo mahanjem s prozora, bilo to i običnim zagrljajem i poljupcem starice i djevojke koja bi joj mogla biti praunuka. Takva snažna energija dovodi, naravno, i do toga da na jednom mjestu – nazovimo ga hipotetički Beograd – studenti sutra odjednom postanu brojčana manjina, što im je, naravno, i bio cilj. Oni, poput predsjednika Saveza vojvođanskih Mađara Bálinta Pásztora, koji ovih dana izjavljuju kako »sve više ljudi uviđa da ovi prosvjedi ne vode nikuda« ili još uvijek ne vide prirodu i društvo oko sebe ili se tješe idilom sigurnosti studija iz kojih takve poruke šalju. Bálintu Pásztoru i svima koji su još uvijek na strani do srži istrule vlasti na pamet, naravno, ne pada postaviti pitanje koje studenti od početka traže: tko su odgovorni za smrt petnaest ljudi u Novom Sadu? Uostalom, jedno naivno pitanje za njega i sve koji su na njegovoj strani: gdje se nalazi bivši ministar građevinarstva, prometa i infrastrukture Goran Vesić, dva puta uhićen i dva puta pušten? Kao, uostalom, i njegov prethodnik Tomislav Momirović.
Z. R.
