Širom Vojvodine
Povjerenje je ključno za liječnički poziv
Završetak srednje škole uvijek je izazov za odluku o upisu daljnjeg studija. Branimir Pinterović, rodom iz Gibarca, volio je prirodne znanosti, najviše fiziku i biologiju. Nakon završene gimnazije u Šidu odlučio se za studij medicine. I postao doktor. To zanimanje je volio i smatrao ga najzanimljivijim. Kako kaže, svaki pacijent i slučaj je drugačiji, nema rutine.
Studij medicine završio je u Novom Sadu 1980. godine. Radio je u šidskom Domu zdravlja, a ratnih 90-ih godina seli za Osijek. Danas je u mirovini, ali i dalje prati medicinsku znanost. S ponosom ističe da je ljubav prema toj profesiji uspio prenijeti i na svoju djecu. Osim supruge Blaženke koja je također liječnica, svo troje djece su medicinari. Stariji sin Dejan je medicinski tehničar, mlađi sin Boris je farmaceut, a najmlađa kćer Ana je liječnica. Nada se da će i unuk Grgur krenuti tim stopama.
Uspomene na Gibarac
Pinterović je rođen u Gibarcu 1955. godine. Tamo je odrastao i završio prva četiri razreda osnovne škole. S čežnjom se sjeća svog rodnog mjesta.
»Uspomene na moj rodni Gibarac su najljepše. Valjda je to jedino mjesto gdje sam kod kuće. Tamo poznajem svaku ulicu, svaki šumarak, planinu. Uglavnom, puno lijepih uspomena«, ističe naš sugovornik.
Poslije diplomiranja zaposlio se u Domu zdravlja u Šidu.
»Ljudi su bili susretljivi i zaposlili su me samo petnaest dana poslije diplomiranja. Poslije obaveznog staža u Općoj bolnici u Srijemskoj Mitrovici radio sam na nekoliko odjela u šidskom Domu zdravlja, a zatim počeo raditi na medicini rada. Paralelno sam, kao i svi ostali liječnici, dežurao u hitnoj pomoći. Poslije noćnog dežurstva nastavljali smo raditi u svojoj službi. Bilo je naporno, ali tada je to bio mladi i dobar tim liječnika koji je to sve stoički podnio«, prisjeća se Pinterović.
Prelazak u Osijek
U šidskom Domu zdravlja radio je do devedesetih godina prošloga stoljeća. Tada je zajedno sa svojom obitelji donio odluku o preseljenju u Hrvatsku.
»Preselili smo se u Osijek, bio sam tamo prvi put kada sam tražio stan. Puno Srijemaca je u to vrijeme otišlo u Osijek, a to je ipak moja ravnica pa smo i mi krenuli u tom smjeru. Prilagodba na nove životne uvjete bila je izuzetno teška. Nismo imali svoj smještaj, nego smo skoro godinu dana stanovali kod prijatelja, Šiđana koji su u Osijek došli prije nas. Bio sam bez posla. Supruga je privremeno našla posao na moru. Nakon pet-šest mjeseci stvari su polako počele sjedati na svoje mjesto, ali polako. Trebalo se priviknuti na novu sredinu, druge običaje, ratnu situaciju... Bila su to teška vremena i nisam odmah uspio naći posao u struci. Izgleda da nije bilo potrebe za liječnicima. Nisam nikoga poznavao. Direktori domova zdravlja su me odbijali. Bio sam nezaposlen šest mjeseci. Nakon toga sam ipak našao nekakav posao u struci. Tek tri godine po dolasku sam našao ‘pravi’ posao. Dobio sam posao u hitnoj pomoći u kojem sam uživao. Ali poslije šest i pol godina trčanja po terenu i neprospavanih noći došlo je do zamora. Uspio sam naći posao u Belom Manastiru u obiteljskoj medicini. Trebalo mi je deset godina da nastavim gdje sam stao u Šidu. Ali mislim da se isplatilo. Radio sam s dobrim ljudima i mislim da smo se lijepo slagali«, kaže dr. Pinterović.
Nagrada za najboljeg liječnika
O tome kolike su zasluge u liječničkoj praksi dr. Pinterovića govori činjenica da je u povodu obilježavanja Dana Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje 2014. godine dobio nagradu za najboljeg liječnika opće medicine u Hrvatskoj. Skroman, kakav je po prirodi, kaže da mu nagrada nije od prevelikog značaja.
»Postoji izvjesno zadovoljstvo, ali meni je važnije da su ljudi zadovoljni mojim radom. Da znaju da im želim, ali nažalost, ne i da im mogu uvijek pomoći. Zbog zauzetosti na poslu nisam ni otišao u Zagreb na dodjelu nagrade, samo su me nakratko uključili preko video linka«, kaže on.
Za uspjeh u liječničkoj profesiji navodi da je najvažniji odnos između liječnika i pacijenta:
»To je najvažniji dio. Ako ne uspostavite dobar odnos i povjerenje između liječnika i pacijenta, to uglavnom ne završi dobro. Uvijek vjerujem pacijentu kada dođe kod mene i pokušavam mu dati do znanja da mu želim pomoći. Ukoliko ne uspostavimo taj odnos, bit ćemo oboje nezadovoljni, bez obzira na ishod liječenja, i sva je prilika da suradnja neće dugo trajati. Veliko je zadovoljstvo osjetiti da vam ljudi dovoljno vjeruju da od vas traže pomoć i još veće ako im možete pomoći. Morate vidjeti osobu kao pacijenta, a ne samo bolest«.
Kaže i da današnje zdravstvo nije mnogo različito od vremena kada je počeo raditi.
»Očekivao sam da će poslije 45 godina, kada sam počeo raditi, biti drugačije. Tehnika je nešto napredovala, medicinsko znanje je veće, neke bolesti se liječe daleko uspješnije ili lakše. Ali osnova je ostala ista: ‘Dobar dan, kako Vam mogu pomoći?’ Lijepa riječ, kulturan i pristojan odnos i pola liječenja je već uspjelo«.
Između medicine i plantaže
Doktor Pinterović danas živi u Osijeku. U šali kaže ne više kod prijatelja nego u svom stanu. U mirovini je godinu dana, a vrijeme često provodi na svojoj plantaži lješnjaka.
»I dalje pratim medicinu i sudjelujem na predavanjima. Licenca mi je aktivna. Povremeno uskačem kolegama na zamjenu kad zatreba. Često se čujem s pacijentima i podijelim neki savjet. Nemam dugoročnih planova, godine su tu. Bit ću sretan ako povremeno radim s pacijentima. Imam veliku plantažu lješnjaka i tamo često provodim vrijeme. Pod stare dane opet sam seljak«, kaže sa smiješkom.
Na kraju kaže da rado dolazi u Srijem posjetiti majku Anicu, koja je napisala brojne pjesme o Gibarcu, brata Slobodana te svoje prijatelje.
»Imam svakakvih planova za obilazak Gibarca i Srijema, posebno Fruške gore. Vidjet ćemo koliko ću uspjeti u tome. Bicikl je spreman za obilazak Srijema, Slavonije i Baranje. Pitanje je koliko imam energije i vremena. Danas su vremena puno bolja od ratnih migracija, čupanja iz korijena i bacanja u nepoznato. Svaki put je lijepo doći u Gibarac, posjetiti drage ljude i prisjetiti se dana mladosti«, kaže na kraju razgovora naš sugovornik.
S. D.
