Širom Vojvodine
Život piše pjesme
Subotički tamburaški orkestar (STO) iznjedrio je brojne vrsne tamburaše od kojih su neki osnovali svoje sastave/ansamble i nastavili svirati bilo profesionalno ili kao dodatni angažman uz svoje primarne poslove. U drugu skupinu spada, u Subotici mnogim ljubiteljima tamburaške glazbe poznat, Josip Francišković, vokalni solist i tamburaš u ansamblu Biseri.
Drugovanje s tamburom i autorski rad
Josipa je s osam godina u STO upisao otac čija je želja oduvijek bila da svira. Budući da je nije ostvario, odlučio je to učiniti sa svojim sinom koji u početku nije bio oduševljen tom idejom, ali mu se ubrzo sve to svidjelo. Toliko da do današnjeg dana svira svoj basprim kad god mu se za to ukaže prilika.
»S prijateljima iz orkestra i još nekima koje sam upoznao dok sam svirao na folklornim nastupima HKC-a Bunjevačko kolo, 1997. godine dolazimo na ideju da osnujemo bend, a otprilike u isto vrijeme počeo sam nastupati i kao vokalni solist u STO-u. Godine 1998. postajem član subotičkog ansambla Ravnica gdje sam svirao basprim i bio glavni vokal i s njima sam aktivno radio do 2012. kada se pridružujem ansamblu Biseri gdje sam uz basprim također glavni vokal«, kaže Josip Francišković.
Osim što ga mnogi znaju po lijepom, dubokom glasu, poznat je i po svom autorskom radu s kojim je započeo 2005. godine.
»Svoju prvu autorsku pjesmu (tekst i glazbu) Svako živi svoju tajnu napisao sam 2005. za Festival bunjevački pisama s kojom smo i nastupili s Ravnicom. Aranžman je napisao ansambl, ja sam je otpjevao i ta je pjesma tada osvojila prvu nagradu po ocjeni stručnog žirija i prvu nagradu po ocjeni publike. Nakon toga nastavio sam raditi na svom autorskom radu i tijekom svih ovih godina možda jednom nisam imao svoju pjesmu na ovom festivalu, a na svim ostalima barem jednu, a nekad i više. Festival postoji od 2000. i u početku sam pjevao pjesme drugih skladatelja i tekstopisaca«, navodi on.
Na ovom je festivalu, kao i na drugim natjecanjima nastavio nastupati s Biserima.
»Nastupali smo i na Tamburica festu u Novom Sadu gdje smo jednom prigodom osvojili prvu nagradu kao najbolji orkestar, a 2018., na jubilarnom 10. Tamburica festu, moja pjesma Svaki dan proglašena je za najljepšu vojvođansku pjesmu. Godine 2023. smo nastupili u Kaptolu (Hrvatska) na festivalu Zlatni glas zlatne doline, kada smo osvojili treću nagradu stručnog žirija. Tekst pjesme Ne gledaj na ure napisala je Đurđa Habel, aranžman Ante Crnković, a ja sam pisao glazbu. Kada smo ostvarili taj uspjeh, upoznali smo se s ljudima iz Croatia recordsa koji su nam već sljedeće godine objavili tu pjesmu kao singl i za nju smo snimili i spot. Za sada imamo tu jednu pjesmu, ideja jeste da se radi na albumu, ali to je veliki trošak, a budući da više nije aktualna prodaja CD-a, ne bismo mogli pokriti ni troškove izdavanja, a kamoli što zaraditi. No, vidjet ćemo, želja svakako postoji«, ističe Josip.
Što se tiče autorskog rada, kako dodaje, na njemu radi stalno, čim ima neku ideju to odmah zapiše ili se snimi.
»Sve moje pjesme inspirirane su životom, ima ih ljubavnih, tužnih; kao što u životu ima svakakvih momenata, takve su i moje pjesme. Uglavnom pjesma bude slika mog trenutnog raspoloženja. Odlika nas amatera tekstopisaca je da u svakoj numeri, bilo u riječi ili stihu, imamo dio sebe i svog života. Ne mogu pjesme raditi po narudžbi, nego je radim kako osjećam. Pisao sam i za druge izvođače, ali tada, znajući za koga radim, pišem pjesmu koja će ići uz tu osobu. Moram je poznavati i pravim pjesmu koja bi njoj legla kako bi je mogla najbolje izvesti. Zato ne radim tako da prvo napišem pjesmu pa poslije tražim izvođača jer to onda uglavnom ne bude dobro. Prošle godine sam, primjerice za Festival bunjevački pisama, radio pjesmu za Mariju Kovač Da mi na vrata pokucaš, koju poznajem, ona ju je fenomenalno izvela i publika je bila oduševljena. Radio sam pjesmu i za Marka Križanovića, za bend Derani (sadašnji Uspomena), potom za Tamburaški ansambl San i dr. Više pjesama sam radio za ansambl Ruže a s jednom su prošle godine nastupili u Kaptolu na festivalu Zlatni glas zlatne doline«, kaže Josip.
Ansambl Biseri i drugi angažmani
Osim Josipa, ansambl Biseri čine Ante Crnković, Josip Šipoš, Zoran Šipoš, Darko Bajić i Bojan Bukvić. Svi su oni zaposleni, osim harmonikaša Jose koji je samostalni umjetnik, ali se trude imati probe jednom tjedno, a pred nastup i češće.
»Trudimo se pojaviti bilo gdje na nekom festivalu barem jednom godišnje da se vidi da smo aktivni. Svirke radimo stalno (rođendani, razne proslave) s tim da se od korone dosta toga promijenilo. Do tada je bilo puno više svadbi, a sada su brojnije manje svirke kojih ima stalno. Za svadbe manje sviramo, ne zato što se ne traže ansambli poput našeg, već zato što generalno svadbi ima mnogo manje. Kako smo saznali iz subotičke matičarske službe, nekada je u špic mjesecima – svibnju i rujnu, za vikend znalo biti 20 vjenčanja (u Gradskoj kući ili na mjestu svadbe), a sada u tim mjesecima subotom zna biti svega pet vjenčanja, od čega primjerice dvije svadbe uopće nemaju glazbu«, pojašnjava Josip.
Na pitanje razlikuju li se Biseri po nečem od drugih subotičkih ansambala, odgovara:
»Razlikujemo se, i to je dobro. Primjerice, neki veći akcent stavljaju na tradicionalni način sviranja i autorske pjesme rade tradicionalno tamburaški. Neki imaju numere koje su u stilu, rekao bih, Đorđa Balaševića. Mi radimo malo moderniji stil, jer je moja ideja bila tamburašku glazbu približiti mlađim generacijama, da im bude privlačna, znači da to bude neki poluzabavnjak koji će lako ući u uho«.
Što se tiče nagrada, prva koju je dobio bila mu je glavni poticaj da nastavi s autorskim radom jer je bila jako dobro prihvaćena i od publike i od stručnog žirija. Dodaje kako ima još nagrada koje nije spomenuo, kao i da ima onih koje mu posebno znače.
»Primjerice, za neke pjesme za koje nisam dobio nagradu, više puta su bile izvođene kao prvi mladenački ples u svadbi, poput pjesama Samo moja, Čarolija i dr. To je stvarno posebno priznanje i posebna nagrada.«
Josip Francišković je prošle godine s Hrvatskom glazbenom udrugom Festival bunjevački pisama realizirao projekt s dječjim pjesmama.
»Došli smo na ideju s dopredsjednikom Udruge prof. Vojislavom Temunovićem da snimimo dječje pjesme jer ih općenito nema, a na dječjem festivalu djeca pjevaju pjesme za odrasle. Projekt koji se zove Nasmij se i zapjevaj s nama podržalo je Hrvatsko nacionalno vijeće. Na tom albumu ima deset dječjih pjesama, od kojih je pet mojih autorskih, a ostalih pet su do sada već izvođene, ali su sada snimljene u studiju«, kaže on i dodaje kako je od kraja 2016. godine i član Katedralnog zbora Albe Vidaković s kojima nastupa kad god ima mogućnost.
Josip ima sina Arsena (8 godina) kojem se, kako kaže, jako sviđa to što mu tata svira i pjeva.
»Oduševljen je time. Arsen voli i zna lijepo pjevati, bio je jedno vrijeme član dječjeg zbora Raspjevane zvjezdice, ali ima tremu pred publikom i sad malo pauziramo s tim.«
Budući da ima puno svojih pjesama, pitali smo na koncu Josipa je li do sada imao koncert na kojem se samo njima predstavio:
»Nisam imao, nisam ni razmišljao o tome, ali da, mogao bih krenuti razmišljati u tom pravcu jer postoji sigurno oko 20 pjesama koje se inače aktivno izvode i komotno bi se mogao organizirati jedan koncert. Dobar prijedlog za razmišljanje, hvala«, zaključuje svoju priču Josip Francišković.
I. Petrekanić Sič
