Kolumne
Linč u našem sokaku
Nagledali smo se ovih dana, a bogami i mjeseci, scena bezakonja u kojima razjareni građani razbijaju tuđu imovinu ili pak vježbaju preciznost gađanjem jajima glave lokalnih dužnosnika ili čelnika. Nagledali smo se i scena neselektivnog provođenja pravde gdje građani opravdano prosvjeduju dok pripadnici »snaga reda i mira« štite huligane s kapuljačama i likove s kriminalnim dosjeima. I upravo te dvije pojave, po načelu spojenih sudova, izazivaju reakciju i kontrareakciju s jedne i druge strane, i to u zatvorenoj posudi (državi) i prijeti da će, dosegne li točku ključanja, sve odjednom pući, a onda će nastavak pisati preživjeli.
Ako dobro znam, posljednji slučaj organiziranog otpora nekoj vlasti u Tavankutu se zbio još u vrijeme Drugog svjetskog rata kada su se mještani priključili partizanima i zajedno s njima borili se do oslobođenja. Prošlo je od tada osam desetljeća, čitav jedan ljudski vijek, a da Tavankućani, osim tihog gunđanja i psovki u sebi, nisu iskazivali otvorene znake nezadovoljstva. A nije da nije bilo razloga za to. I kada je riječ o gubitcima posla zbog »privatizacije« malobrojnih poduzeća (Medoprodukt, Peščara, recimo), i kada je riječ o nicanju divljih deponija na njihovom tlu, i kada je riječ o eksploataciji pijeska i kamionskom uništavanju ono malo asfalta što u selu imaju.
Pa ipak, posljednji slučaj »organiziranog otpora«, zapravo otvorenog napada, zbio se u ponedjeljak, 17. ožujka, kada je dio građana na prosvjedu gađao jajima prostorije Mjesnog odbora Srpske napredne stranke (SNS). Takav vid iskazivanja nezadovoljstva, kada građani pravdu uzmu u svoje ruke, poznat je od davnina, a najpoznatiji je – valjda zbog svoje drastičnosti ili popularnosti koju mu je donijela filmska umjetnost – iz vremena Divljeg zapada pod imenom linč. Zavaljeni u fotelje, gledatelji su s užitkom gledali scene kada gomila svijeta krene na ranč osumnjičenog, porazbija mu i spali imovinu, da bi ga na koncu uhitila i po načelu prijekog suda objesila ga na obližnje drvo, u prisustvu svećenika ili bez njega. Mi, nažalost, i to u neposrednoj blizini Gradske kuće, prisustvujemo prvom dijelu toga filma. Odvrnemo li taj film u ne tako davnu prošlost, sjetit ćemo se da smo gore scene gledali i u noći s 5. na 6. listopada 2000. kada je dio svjetine demolirao prostorije Općinskog odbora Jugoslavenske ljevice, a još užasniji bili su prizori kada se, zbog proglašenja kosovske nezavisnosti, oveća grupa mladih i bijesnih ljudi u veljači 2007. uputila ka džamiji na Halaškom putu i bacala kamenje na nju, i to sve u prisustvu policije koja je bila dužna zaštititi vjerski objekt i integritet naših sugrađana islamske vjeroispovijesti. Ono što se u ponedjeljak dogodilo u Tavankutu na korak je do opisanih događaja u našoj novijoj povijesti, a možda na samo korak i pol u još nezabilježenoj...
Gradski odbor SNS-a s punim je pravom reagirao zbog ovog događaja, tražeći od policije da utvrdi tko su odgovorni za ovo djelo. Ali, GrO SNS-a otišao je i korak dalje: jasno precizirajući o kome je riječ, pokazao je zapravo da mu pomoć policije u tome nije ni potrebna.
»Ovakvi ispadi direktna su posledica kreiranja atmosfere nasilja i zagovaranja podela u selu od strane opozicije, koji ne prezaju ni od čega očajnički pokušavajući da dođu na vlast«, stoji, među ostalim, u priopćenju GrO SNS-a. Riječ je, znači, o oporbi koja u svom očaju ne bira sredstva kako bi došla na vlast. Nije, dakle, riječ o bijesnim građanima ili pak vandalima nego se pojam vandalskog čina izravno lijepi na kompletnu oporbu bez svijesti o tomu da i sami ovakvim rječnikom dolijevaju ulje na vatru, odnosno »kreiraju atmosferu nasilja i zagovaraju podele u selu«. Ta čarobna riječ iz usta vlasti u javnosti od oporbe stvara državne neprijatelje, barbarske formacije koja, osim destrukcije, ništa drugo ne zna raditi, a još bi pri tomu nasiljem da zauzme vlast. Ta strašna riječ oporba ima za cilj odvratiti građane da ne gledaju oko sebe i ne primijete ono što vide nego samo pravolinijski, u smjeru ekrana, i slušaju što im se kaže »kako« da vide to što vide (posljedice nevidljivoga, ali zato jako čujnoga zvuka, recimo).
Ima, međutim, i jedna ohrabrujuća poruka u priopćenju GrO SNS-a, a koja se svodi na to da će naprednjaci na »njihovo« (oporbeno) destruktivno ponašanje odgovoriti »vrijednim radom, brigom o mještanima, rezultatima a time i boljim uvjetima za napredak Tavankuta«. Ako su pod vrijednim radom, brigom o mještanima i boljim uvjetima za napredak Tavankuta mislili na uvođenje vodovoda, a koje do danas nisu niti započeli, možda je ipak bolje da tako i nastave. I pričekaju da na njihvo mjesto dođe netko sposobniji. Pa bila to i strašna oporba.
Z. R.
