Intervju

Potrebno je vratiti povjerenje

 

Dr. sc. Miodrag Majić sudac je Apelacijskog suda u Beogradu. Doktorirao je kazneno pravo specijalizirajući se za međunarodno-kaznenopravno područje. Samostalno i u koautorstvu objavio je deset monografija i više od trideset članaka iz područja kaznenog i međunarodnog kaznenog prava i sudjelovao je u izradi najznačajnijih zakona u ovim područjima. U javnosti je postao poznat po tekstovima na svom blogu i u različitim medijima u kojima otvoreno govori o korupciji, nepotizmu i političkim pritiscima u pravosuđu. Dosad je objavio romane Deca zla, Ostrvo pelikana, Rudnik, Pod tuđim suncem i zbirku priča U ime naroda. Po romanu Deca zla snimljena je istoimena serija. Jedan je od osnivača inicijative ProGlas. Sa sucem Majićem razgovarali smo o aktualnom trenutku, studentskim prosvjedima i o tome kako vidi pravosuđe danas i o pravosuđu kakvo bi trebalo biti.

► Inicijativa ProGlas očekuje da »pobunjeno društvo« iziđe sa zajedničkom platformom za izlazak iz duboke političke krize u kojoj se Srbija nalazi. Od koga konkretno se očekuje da podrži inicijativu ProGlasa i kako da se ostvare proklamirani ciljevi među kojima je jedan cilj formiranje prijelazne vlade ako vladajuća koalicija na to ne pristaje kao ni predsjednik države koji to često ističe? Kako očekujete da se to ostvari?

Mi nismo na prečac izišli s tom idejom, iako su slične ideje cirkulirale i od drugih društvenih faktora i pod različitim nazivima. Dosta dugo smo razmišljali u ProGlasu što bi moglo biti razumno rješenje za izlazak iz krize i shvatili smo da tu nema previše opcija. A ona koju svatko razuman u društvu želi izbjeći je nasilna opcija. Na žalost, vidimo, pogotovo posljednjih dana, da se vlast i sam predsjednik sve više referiraju na tu najopasniju opciju. Ako se ona isključi, ostaje mogućnost da se dvije stvari pokušaju učiniti u relativno kratkom roku. Jedna je ispunjenje studentskih zahtjeva od kojih je sve ovo počelo, a druga je priprema nečega što nazivamo minimalnim uvjetima za fer izborne uvjete i izbore koji su na kraju krajeva uvijek jedan demokratski put za izlazak iz ovakvih situacija. Već prvi put kada smo izišli s najšire postavljenom idejom, odmah je predsjednik Srbije rekao kako to ne dolazi u obzir i koristio uobičajeni naglašeni rječnik te ponovio to više puta. Međutim, moramo imati na umu da se ovdje stvari vrlo brzo mijenjaju i moramo znati da je predsjednik i ranije puno puta govorio kako neke stvari ne dolaze u obzir pa smo onda bili svjedoci da su se one dogodile. Ono gdje mi vidimo osnovnu podršku i zašto čitavu stvar nazivamo »vladom društvenog povjerenja« je podrška najširih slojeva »pobunjenog naroda«, kako danas nazivamo prosvjede u koje su zaista najširi slojevi uključeni. Tu vidimo akademsku zajednicu, nevladin sektor, sindikate, poljoprivrednike, radnike... sve one činitelje koji su kroz ove studentske prosvjede pokazali da su voljni i spremni boriti se za povratak države u ustavne okvire. To su široke grupe ljudi i vjerujem da će oni, ako dođe do tih pregovora o vladi povjerenja, pružiti podršku tome.

► Tko bi birao tu prijelaznu, odnosno Vladu povjerenja? Tko bi kandidirao članove Vlade?

To je pitanje same tehnike. Prvo treba doći do toga da se potreba za takvim tijelom uspostavi i da obje strane prihvate tu vladu koja bi bila mješovita, ekspertno-političkog karaktera. Na prvom mjestu ona bi za svoje članove imala općeprihvaćene eksperte iz nekoliko područja. Naša ideja je da to ne bude nikako velika, glomazna vlada, da ima vrlo ograničeni broj resora i koja bi bila direktno uključena u ispunjenje dva osnovna cilja koja smo naveli. Svakako resori policije, pravosuđa, resor koji se bavi izbornim pravima a svakako ne bi bilo ministarstava bez portfelja, kao ni ministarstava koji nisu direktno uključeni u ispunjenje cilja. Dakle, vrlo tehnička vlada, oročena na poželjno je šest, maksimalno devet mjeseci i s dodatnim ograničenjima da ti ljudi ne budu oni koji će se kandidirati na narednim izborima. Da se i na taj način otkloni bojazan da se radi o ljudima koji bi to iskoristili za nekakvu osobnu promociju, za nekakav dolazak na vlast.

► Kažete kako ne želite nasilje. Kakav je Vaš stav o postupanju oporbe u parlamentu, koja je također unijela nasilje i u samu Narodnu skupštinu?

Rekao sam da nitko razuman ne želi nasilje. Trudim se ne komentirati pretjerano postupke političkih aktera, oni čine ono što smatraju da je najoportunije za njihove programe i političko djelovanje. S druge strane, također trebate imati na umu da je parlament i mnogo prije onog što se sada dogodilo, na prvom mjestu od strane vlasti, također institucija koja je praktično obesmišljena i u kojoj se ništa suštinski nije ni odvijalo tijekom jako dugog razdoblja i što se, kao što smo vidjeli, izglasavaju zakoni na pritisak gumba, na zvonce. To je, na žalost, još jedna od obesmišljenih institucija u čitavom sustavu koja uopće ne služi svojoj svrsi. On bi morao biti mjesto debate, suočavanja različitih mišljenja i na kraju donošenja najboljih odluka. On je već zadugo mjesto nekakvog atakiranja na političke neprijatelje, užasnog rječnika, nasilnog rječnika.

► Ako bi došlo do formiranja te prijelazne vlade i nekog mirnog rješenja, je li razumno uspostaviti dijalog s vladajućom većinom, jer vidimo da do dijaloga nije došlo, odnosno odbijen je poziv na dijalog od strane akademske zajednice?

Veoma je lako razumljivo zašto do sada nije došlo do dijaloga s vladajućom većinom. Mislim da nije ni moglo doći. Pretpostavka za bilo koju vrstu dijaloga, o bilo čemu, je da imate minimum iskrenih namjera da dijalog vodite i da taj dijalog dođe do nekakvog rješenja. Ovdje se, na žalost, i dijalog sveo na jednu formulu za različite oblike maltretiranja političkih protivnika, neprijatelja, kako ih vlast doživljava. Ne može biti iskrenog dijaloga ako kažete »mi smo za razgovore«, a u prvoj sljedećoj rečenici te ljude s kojima biste navodno razgovarali nazivate izdajnicima i već čitav onaj arsenal naziva kojima prvo predsjednik a onda i svi njegovi suradnici označavaju bilo koga tko drugačije misli. To jednostavno ne ostavlja ni minum prostora, bilo gdje i u bilo kakvim uvjetima za dijalog. Ovdje će proći, bojim se, još dugo vremena da se prvo vrati to povjerenje i da se zaista prihvati da postoje stvarne namjere a ne samo nekakva kupovina vremena, pravljenje neke atmosfere u kojoj će netko nekoga nadmudriti, prevariti. Jednostavno je Srpska napredna stranka, na čelu s predsjednikom, koji je na žalost diktirao od samog početka taj ton i takav način i komunikacije i ponašanja, iscrpla čini se rezerve povjerenja i rezerve mogućnosti da se sada samo pozivom na dijalog nešto riješi. Jer ovo je postala država isključivo predsjednikovih istomišljenika, a svi ostali se nazivaju neprijateljima države. Isključivo pritiskom s ove strane ona druga strana mora se prinuditi na određeni iole smišljen razgovor.

► Međutim, i SNS i predsjednik do vladajuće pozicije došli su na izborima te govore kako i zbog toga ne može biti prijelazne vlade već se do nje može doći samo na izborima.

To je naravno veliko pitanje o kojem će u zavisnosti od kuta promatranja ljudi u Srbiji imati različita mišljenja. Spadam u one koji ne vjeruju u tu tezu koju ste izgovorili jer izbori, da bi zaista bili osnova za vladanje i po Ustavu, na prvom mjestu moraju biti slobodni, fer i demokratski. Sigurno je kako mi ne možemo tvrditi i to bi bilo zaista šegačenje i s pravom i s državom ako bismo tvrdili da su izbori koji su se odvijali, naročito posljednjih nekoliko ciklusa u Srbiji, bili izbori u ustavnom smislu riječi. Mi smo vidjeli što je to i nije samo da je to nekakav naš dojam, sada je to i verificirano u izvještajima međunarodnih tijela. Podsjećam, izbori u prosincu bili su raspravljani i u Europskom parlamentu i u OESS-u i u svim međunarodnim tijelima i bili su označeni i tako oštrim kategorijama kao što su »apsolutna pljačka«. Da bi jedna vlast sebe mogla smatrati izabranom, osim u nekom čistom formalističkom smislu, oni moraju biti barem relativno fer i demokratski. Ovo što mi imamo je na žalost jedno duboko deformiran izborni proces s jednom sistematskom izbornom prijevarnom organizacijom. Mi smo vidjeli čitav taj dijapazon, od dovođenja ljudi iz drugih država, preko potpunog modificiranja popisa birača, pritiskanja ljudi na najrazličitije moguće načine da glasaju za jednu određenu političku opciju, pa sve do falsificiranja izbornih rezultata na najnižem nivou. Sve to je sada već uočeno i tko to ne vidi i ne prihvaća, njegova je stvar, može vjerovati u što god želi, ali pogotovo izbori u prosincu su nam pokazali s čim mi zapravo imamo posla tako da se tu o izborima ne može govoriti.

► Koje su osnovne stvari koje bi se trebale uraditi da bi sljedeći izbori bili fer i pošteni i može li se to uraditi u kratkom roku?

Jako je teško da se razumijemo. Kada smo davali prijedlog i kada smo o tome govorili na okruglom stolu s partnerima, bili smo svjesni dva zahtjeva. Kao prvo, da takva vlada nema predug mandat jer to onda gubi svoj smisao i onda nije prijelazna vlada nego postaje nešto drugo. S druge strane, također smo imali na umu do koje mjere je Srbija danas zapuštena i zarobljena država i koliko je tu posla potrebno obaviti i da ne smijemo tim ljudima na pleća za kratak rok staviti nemoguće zahtjeve. Ali ono što je minimum minimuma nije da mi dobijemo sada idealne fer izborne uvjete, jer je to nemoguće iz ove situacije, već minimalno fer uvjete. Na prvom mjestu je sređivanje biračkih popisa, jer nas je prosinac naročito naučio da je zastrašujuće do koje mjere su oni manipulirani. Drugo je djelotvorna zaštita izbornih prava, jer smo vidjeli da su postojeća tijela koja odlučuju o izbornom procesu također pod punom kontrolom partija i ne omogućuju djelotvornu zaštitu. Samo ću podsjetiti na ono što smo imali prilike vidjeti s falsificiranim potpisima birača prilikom kandidiranja izbornih lista. Mi do danas ništa od toga nismo utvrdili. Jedna od osnovnih stvari je istinito i objektivno informiranje uz, na žalost, ali sada smo u to potpuno sigurni, nužnu promjenu rukovodećih ljudi u medijskim javnim servisima. Očito da se uz postojeću rukovodeću garnituru to ne može osigurati jer je zloupotreba javnih servisa i funkcionarska kampanja kod nas postala pravilo a ne bi se smjela događati. I na kraju, od tih osnovnih stvari je sprječavanje manipulacija sustavom socijalne zaštite. Zastrašujući su podaci i o tome u kojoj mjeri su podaci socijalne zaštite korišteni od strane vladajućih garnitura za maltretiranje tih ljudi i korištenje njihove muke i teških životnih uvjeta za ucjenu prilikom izbornog procesa. To je minimum minimuma naravno, ali mislimo da se u tih nekih šest do maksimum devet mjeseci to može učiniti.

► Na koga se računa i tko to treba uraditi? Ako govorimo da je zapuštena država, institucije ne rade, kako će institucije odjednom proraditi i raditi u skladu sa zakonom i potrebama društva?

Neće one odjednom proraditi i nitko nije toliko naivan da misli da će se to dogoditi preko noći, ali postoji jedna stvar s institucijama koja se puno puta pokazala i ne samo u našem slučaju. Kao što ih možete zarobiti pogrešnom i zlonamjernom politikom koja nema za cilj u stvari da institucije funkcioniraju, tako ih možete i osloboditi uz političku ganituru i političku ideju koja želi da se to dogodi. U svim tim institucijama o kojima govorimo, od pravosuđa pa do izbornih komisija, i danas postoji značajan broj ljudi koji jako dobro znaju raditi svoj posao ako im osigurate uvjete da oni taj posao rade i ako se na čelu tih institucija nalaze ljudi koji će im omogućiti da taj posao rade kako treba. Ako se pak na čelu tih institucija nalaze partijski uposlenici, ljudi koji su isključivo tu da čuvaju partiju na vlasti i predsjednika Aleksandra Vučića, onda je nemoguće da rade; onda su oni korumpirani i rade ono što nije njihov posao. Tako da, iako se ništa neće dogoditi preko noći, promjena paradigme i omogućavanje institucijama da rade svoj posao u razmjerno kratkom razdoblju, naravno uz procesuiranje onih koji su se ogriješili o zakon, oslobodit će to, tako da kažem zatočeništvo i vidjet ćete da će u drugačijem ambijentu u razmjerno skorom razdoblju institucije ponovo početi obavljati ono za šta su zapravo i namijenjene. To je kao kad izvadite tromb iz zagušenog krvnog suda i ponovo ta životna energija i krv počne kolati.

► Govori se s jedne strane o tome da studentskom pokretu nedostaje političke artikulacije, a prisutno je i pitanje hoće li ProGlas postati neka nova politička snaga budući da se sadašnja oporba pokazuje slabom, razjedinjenom i nemoćnom.

Što se ProGlasa tiče, mi smo u više navrata govorili da ambicije osnivača ProGlasa nisu političke. Na žalost, u Srbiji je izgleda veoma teško shvatiti da postoje ljudi koji imaju svoje stvarne karijere, koji su ostvareni u tim karijerama i kojima nije najveća životna želja postati ministar, predsjednik ili što god, jer društvo je jednostavno naviknuto na to da su to valjda neka najpoželjnija zanimanja oko kojih se ljudi glože kako bi ostvarivali materijalnu i svaku drugu korist. Ljudi u ProgGlasu nisu zaista tog tipa i ako pogledate biografije osnivača ProGlasa vidjet ćete i zašto, tako da to svakako nije cilj kojem ProGlas teži. Zaista, ma kako to možda može naivno zvučati u ovakvome društvu, trudimo se da naš kredo i ugled koji imamo stavimo u funkciju društva i pokušamo, u nečemu što vidimo kao izuzetno opasan trenutak, pomoći svojim razmišljanjem, a ako je potrebno i svojim posredovanjem u rješavanju takve krize. To nas često, što je bilo vidljivo, dovodi u situaciju da nas obje strane ne dožive dobronamjerno i da nas jedni vide kao neke zavjerenike a drugi kao pretendente na prijestol. Ni jedno ni drugo nije točno. Zaista nam je na prvom mjestu nešto što je ovdje u potpunosti zaboravljeno i to je patriotizam, ali ne busanje u grudi i nacionalistički ispadi, nego zaista želja da se društvo kojemu pripadate i koje vam je nešto i pružilo i gdje ste se ostvarili, vratite to ako možete na najbolji mogući način.

► Nisam tu mislila da Vi ili drugi iz ProGlasa imate takve pretenzije nego da ima ljudi koji kažu »nemamo za koga glasati« pa ne izlaze na izbore očekujući da se stvori neka nova politička snaga.

Ja sam siguran, što se tiče nove političke snage, da će se ona stvoriti na neki način iz svega ovoga. Uvijek se stvaraju nove političke snage, samo su nekada povoljniji uvjeti, nekada manje povoljni. ProGlas, ako sam neće sudjelovati na taj način ne znači da neće pokušati podržati određene snage koje smatra zdravim. Mi to na izvjestan način i činimo organiziranjem i okupljanjem SOS organizacije. To su na prvom mjestu zdrave lokalne organizacije, jer smo prepoznali u njima jednu snagu koja do sada nije imala dovoljno artikulacije u društvu, nije imala dovoljno prostora, bila je u sjenci nekakvih tradicionalnih partija, a vidimo da je tu puno izuzetno talentiranih ljudi za politička zbivanja i sjajnih ideja među njima.

► Koju ulogu u cijeloj ovoj zapuštenosti ima pravosuđe? Koje su glavne deformacije u pravosuđu, koji su najveći problemi?

Može se sve prilično pojednostaviti i reći da je najveći problem u tome što pravosuđe također ne obavlja svoju osnovnu funkciju: da je nezavisno i da bude ono što bi trebalo biti, taj »društveni kirurg« koji odvaja zdravo od bolesnog tkiva. Ono to ne čini, ono je također, naročito dolaskom ove političke garniture na vlast, u potpunosti stavljeno u partijsku funkciju i smatram da je takvo stanje u pravosuđu među najodgovornijim činiteljima za ovo što nam se danas događa. Da smo imali pravosuđe koje je elementarno radilo svoj posao, da je svaki put kada se događalo ono što smo nazivali aferama, kada su bile ozbiljne sumnje na teška kaznena djela, procesuirali odgovorne, tenzije u društvu ne bi se ovako rasplamsale. To je vrlo jednostavna zakonomjernost u društvenim procesima, pravosuđe je tu da društvene konflikte kanalizira na društveno prihvatljiv način. Konflikti u društvu među kojima su i konflikti društvenih grupa, kriminal najviših državnih predstavnika na vlasti i drugih ljudi se u civiliziranim društvima rješavaju pred pravosuđem. Ako je taj kanal zatvoren, kao što je to kod nas u punoj mjeri zatvoren na žalost, onda društvo također traži način da riješi konflikt i ono ga poslije izvjesnog vremena pronađe. Ali ono gdje ga pronalazi je na žalost vraćanje na neke društvene modalitete koji su bili karakteristični za manje civilizirane zajednice. To je onda anarhija, to je uzimanje pravde u svoje ruke, to je bijes koji se prelijeva na ulice i to je ono što je opasno i što je tempirana bomba u suvremenom srpskom društvu, jer nemate kanal kroz koji se takve stvari rješavaju.

► Što se prvo treba uraditi kako bi pravosuđe proradilo?

Mora od strane neke buduće nove političke grupacije biti zaista politički formuliran raskid s dosadašnjom paradigmom i vraćanje na izvorno demokratsku metodu podjele vlasti koju mi po Ustavu imamo. To mora doći i kao političko načelo nekoga koji bude obavljao zakonodavnu i izvršnu vlast u ovoj zemlji. Mora se utvrditi odgovornost nositelja pravosudnih funkcija koji su se ogriješili o svoj posao, mora se javno pretresti što je rađeno, što je sprječavano da se uradi i tko je odgovoran za to. Na kraju krajeva, mora se dozvoliti ljudima neokaljane biografije kojih u pravosuđu itekako ima, ljudima sposobnima da oni budu na tim čelnim funkcijama a ne ljudi koji su partijski pijuni i postavljeni isključivo po vjernosti određenoj političkoj opciji. To je također u principu ne tako komplicirana stvar. Djeluje jednostavno, ali s obzirom na našu dugu tradiciju korumpiranog društva, korupcije ne samo u smislu materijalne nadoknade već i u svakom drugom smislu, to će biti bolan proces ali je izvodljiv. Mora se uspostaviti odgovornost vrlo brzo i time poslati jasan signal da to više neće biti tolerirano u pravosuđu i moraju se dovesti ljudi sposobni i voljni da praktično prave gotovo novo pravosuđe, koje će biti zasnovano na principima koji već postoje ali koji nisu poštovani.

► Kažete da nova politička grupacija treba uspostaviti taj novi sustav vrijednosti i omogućiti da institucije rade. A što ako većina glasača na nekim novim izborima opet izabere SNS i njihove partnere i ostane ista vladajuća politička grupacija?

Ako na iole slobodnim i fer izborima većina glasača izabere ovu političku opciju koja je sada na vlasti, onda će to biti trajno volja naroda da ide u ovom pravcu u kojem ide. Ipak bih bio skloniji vjerovati da se to neće dogoditi u onom trenutku kada iole slobodne i fer izborne uvjete budemo imali.

► Četiri romana ste napisali do sada. Pretposljednji roman Rudnik, kao i prvi roman Deca zla po kojemu je snimljena istoimena serija, su na slične teme: ratni zločini i njihovo zataškavanje. Što Vas vuče ovoj tematici?

Mi smo na ovim prostorima jako dugo zataškavali zločine, ali nije ovo ništa novo; nisu 90-ih bili prvi ratovi ovdje. Tema romana Rudnik je najkraće rečeno moje razmišljanje o tome što raste iz zemlje u kojoj se toliko dugo pokopava i u koju se toliko toga trpa pod zemlju. I onda je iz toga nastala jedna priča, upravo iz te moje opsjednutosti prešutkivanjima, međusobnim laganjima, skrivanjima na ovim prostorima, koji nikada nisu sastavili jednu ili dvije generacije da jedni na druge noževe ili puške ne potegnu. Živim ovdje i to je meni uvijek, na žalost, jer smo to proživjeli, vječita inspiracija.

 

Intervju vodila: Jasminka Dulić 
 

Podijeli

Tweet