Širom Vojvodine
Od elektrotehnike do samostanske tišine
Naš sugovornik u ovotjednoj rubrici Naši po svijetu je doktor biblijskih znanosti, provincijal Hrvatske karmelske provincije i ravnatelj Prve katoličke osnovne škole u Zagrebu o. Vinko Mamić. A to su samo tri od njegovih titula i angažmana.
Rođen je 1963. u Novom Sadu. Završio je osnovnu školu u Petrovaradinu, a potom još dva razreda srednje škole u Novom Sadu. Zatim upisuje srednju elektrotehničku školu Nikola Tesla u Beogradu, smjer telekomunikacije, koju je završio 1981. Sljedeće godine upisuje elektrotehnički fakultet u Novom Sadu. No, elektrotehnika nije postala njegova profesija budući da je 1986. stupio u Red karmelićana i odmah potom upisao studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 1993. s temom »Lk 10, 42 u novijoj egzegezi« te je iste godine zaređen za svećenika.
Odlazak u redovnike
Kako kaže, odluku o redovničkom pozivu donio je tijekom druge godine studija elektrotehnike.
»Prije toga nisam ozbiljno razmišljao o redovništvu ni svećeništvu, već se ta misao iznenada pojavila u mojoj nutrini, do te mjere da je i mene samog iznenadila. Budući da sam u to vrijeme svakodnevno i vrlo predano molio, prepustio sam se onome što mi je kroz molitvu dolazilo i počeo se najprije otvarati za jednu takvu misao, a potom se u meni razvila i želja za redovništvom. Prilikom odlaska u samostan, a bilo je to 1996., kada sam imao 23 godine, bio sam sasvim siguran da se neću vratiti. U skladu s time, podijelio sam sve svoje malo vlasništvo i odjavio prebivalište, ni ne pomišljajući na to da u samostanu netko drugi treba donijeti odluku o mojoj prikladnosti za redovnički život. Bio sam duboko uvjeren u ispravnost svog izbora i u autentičnost Božjeg poziva«, kaže o. Mamić.
Za karmelićanski red odlučio se »jer mu se njegova karizma doimala odgovorom na unutarnja nadahnuća«.
»Karmelićani su kontemplativno-aktivni red, što znači da u središtu njihova života stoji molitva, a osobito misaona molitva. Uz obvezni časoslov, u dnevnom redu karmelićana nalaze se još dva sata razmatranja, ujutro i navečer. Istodobno, karmelićani su vrlo aktivni u pastoralnom djelovanju, od angažmana na području duhovnog vodstva, duhovnih vježbi i duhovnih obnova, do rada u župama, školama, i sveučilištima. Također, karmelićani su Marijanski red; puni naziv reda glasi ‘Braća Blažene Djevice Marije od Gore Karmela’, što mi je tada bilo značajno, a i danas mi mnogo znači.«
Pustinjačka iskustva
Kao redovnik živio je i pustinjačkim životom. Jedno vrijeme proveo je na brdu Karmelu u Izraelu, u kolijevci karmelićanskoga reda, a potom i u karmelskoj pustinjskoj zajednici u Campiglionima u Italiji.
»Boravak na brdu Karmelu bio je za mene snažno vjerničko i duhovno iskustvo. Vjerujem da je posjet Svetoj Zemlji želja svakog kršćanina, a za nas karmelićane brdo Karmel ima poseban značaj jer se upravo ondje oblikovala prva zajednica karmelićana. Na tom prostoru i danas djeluju naša braća karmelićani i sestre karmelićanke, koji skrbe o svetim mjestima, o vjernicima koji tamo žive te o hodočasnicima. Tijekom boravka ondje učio sam hebrejski jezik, što mi je kasnije bilo od koristi pri studiju Svetog pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Brdo Karmel i Sveta Zemlja ostavili su na mene dubok dojam te se nadam da ću ih ponovno moći posjetiti. Iskustvo pustinjačkog života u Campiglionima, smještenima u brdima Toskane, bilo je iznimno obogaćujuće. Pustinja, sa svojom tišinom i osamom, omogućuje intenzivniji susret s Bogom i sa samim sobom. U početku sam živio u zajednici, cenobitskim načinom života, otprilike godinu dana, nakon čega sam nastavio svoj put u potpunoj samoći, anahoretski. Oba oblika pustinjačkog života predstavljaju dragocjene putove rasta u Božjoj prisutnosti, svaki na svoj način. Iskustva koja sam stekao u tom razdoblju ostavila su dubok trag na moj redovnički i svećenički život«, kaže o. Mamić.
Znanstveni i pedagoški rad
Mamić je i doktor biblijskih znanosti. Magistrirao je 2001. na Papinskom biblijskom institutu Biblicum u Rimu. Od 2002. do 2006. predavao je mariologiju na Papinskom fakultetu i Institutu za duhovnost Teresianum u Rimu. Godine 2008. izabran je za provincijala Hrvatske karmelske provincije, 2011. izabran po drugi put a potom još jednom 2023. godine. Godine 2011. izabran je za prvog predsjednika Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica. Doktorirao je 2011. iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana, s tezom »Matejev odgovor na problem ranokršćanskih misionara: značenje i svrha prispodobe o radnicima posljednjeg sata« (Mt 20, 1-16).
Od 2012. godine predaje pri katedri Novog zavjeta na Teološkom fakultetu i Papinskom institutu za duhovnost Teresianum u Rimu. U Hrvatskoj je dugogodišnji predavač na karmelskom institutu »Sustavni studij duhovnosti« u Zagrebu i na »Metropolijskom pastoralnom institutu« u Rijeci. Idejni je inicijator i suradnik »Studija teologije posvećenog života« u Zagrebu, gdje je i predavač. Postulator je kauze za proglašenje blaženom službenice Božje Marice Stanković.
Katolička osnovna škola
Inicijator je i ravnatelj Prve katoličke osnovne škole u Zagrebu koja je osnovana 2013. godine. Kako o. Mamić navodi, danas škola uživa ugled i u Crkvi i u hrvatskoj školskoj javnosti:
»Kao provincijal Hrvatske karmelske provincije nastojao sam prepoznavati znakove vremena i na njih primjereno, u suglasju sa svojom subraćom i u skladu s onim što smo vjerovali da je Božji plan za nas, odgovoriti. Ono što danas nazivamo katoličke škole i sveučilišta nekada su bile jedine škole i učilišta. Čak su i prve učiteljske škole redovito osnivane od strane institucija i redova Katoličke Crkve. Vremenom je država preuzela školstvo, osobito nakon prosvjetiteljstva. Katoličke odgojne i obrazovne institucije su u nekim zemljama ukidane kroz određena razdoblja, ali su i ponovno osnivane. Tako je bilo i na području današnje Hrvatske. Tijekom postojanja ove obrazovne institucije uživale su veliki ugled. Vjerujemo da smo osnutkom škole odgovorili na veliki izazov onog, ali i današnjeg vremena, a uspjesi naših djelatnika i učenika, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj i međunarodnoj razini, svjedoče o kvaliteti njezinog rada«.
Hrvatska karmelska provinicija
Od 2008. do danas o. Mamić tri puta je biran za provincijala Hrvatske karmelske provincije. Kako kaže, interes za ulazak u tu karmelsku provinciju u stalnom je porastu.
»Biti provincijal za mene znači biti na raspolaganju subraći u Provinciji i Redu, mjesnoj i općoj Crkvi, kao i svim ljudima kojima me Bog šalje. Kao i svaka druga preuzeta dužnost u Crkvi, to znači služiti Bogu i ljudima na području preuzete odgovornosti. Jedna od odgovornosti provincijala je i rad na promociji duhovnih zvanja. Hvala Bogu, interes za ulazak u našu Karmelsku provinciju u stalnom je porastu. Prema službenim statistikama Generalne kuće broj naših redovnika u razdoblju od 2000. do 2024. povećao se više nego u bilo kojoj drugoj europskoj karmelskoj provinciji. Radimo vrlo intenzivno i sustavno, od prvih susreta s potencijalnim kandidatima do svečanih redovničkih zavjeta. Nadamo se da će interes za pristupanje našoj provinciji i dalje rasti.«
Hrvatskoj karmelskoj proviniciji pripadaju i somborski karmelićani, osnovani 1904. godine. U Somboru je djelovao i otac Gerard Tomo Stantić (rodom iz Đurđina) za kojega se vodi postupak proglašenja blaženim i svetim.
»Zajednica u Somboru najstarija je zajednica naše Provincije. Trenutno radimo na obnovi dijelova samostana i crkve, koji su u lošem građevinskom stanju. Također, nastojimo proširiti kapacitet samostana jer imamo sve više mladih koji pristižu u somborsku postulaturu, što je prvi službeni korak u pristupanju Redu karmelićana. Trenutno imamo 10 postulanata, upravo onoliko koliko imamo i soba. Zbog toga, kao i zbog činjenice da je u tom samostanu živio i djelovao sluga Božji o. Gerard Stantić, ovaj samostan ima poseban značaj za našu Provinciju. A proces za proglašenje blaženim i svetim našeg o. Gerarda polako napreduje. U fazi smo izrade završnih dokumenata nakon čega će sve biti predano Dikasteriju za kauze svetaca. Nadamo se skorom i uspješnom završetku cijelog procesa«, kaže o. Mamić.
Sjećanja na djetinjstvo
S o. Mamićem razgovarali smo i o njegovom djetinjstvu i mladosti u Petrovaradinu i Novom Sadu.
»Sjećam se mnogih lijepih trenutaka koje sam proveo najprije u Petrovaradinu, a potom, tijekom srednjoškolskog obrazovanja i studija elektronike, i u Novom Sadu. Odrastanje u multikulturalnom i multinacionalnom okruženju bilo je iznimno obogaćujuće, osobito jer su se moji vršnjaci u ranom razdoblju života osjećali društveno sigurni i zaštićeni. Politička previranja i ideološka pitanja postala bi jasnija tek kasnije, u srednjoj školi i osobito u vrijeme studentskih dana, kada sam već otišao u samostan. Stoga mogu reći da su moje uspomene iz tog razdoblja pretežno pozitivne te da s radošću evociram sjećanja na prijatelje iz tih dana. Iako se s nekima povremeno čujem, nažalost, prilike za susrete su rijetke.«
Dodaje i da, nažalost, nema stalne kontakte s nekim iz Vojvodine, osim sa subraćom iz karmleske somborske zajednice. A od njegove obitelji u Petrovaradinu gotovo da nitko nije ostao.
Na kraju razgovora upitali smo ga prati li događanja među Hrvatima u Srbiji?
»Moram priznati da nemam detaljnijih saznanja o aktivnostima Hrvata u Srbiji, ali iz onoga što mi je poznato, čini mi se da ulažu značajne napore kako bi poboljšali društveni i politički položaj hrvatske zajednice«, kaže on.
A Hrvatima u Srbiji poručuje da čuvaju svoj nacionalni i vjerski identitet:
»Iskustvo pokazuje da su nacionalna i vjerska odrednica jednog naroda, osobito u nematičnoj zemlji, usko i proporcionalno povezane. Gubitkom nacionalnog identiteta nerijetko se gubi i onaj religiozni. A sačuvati vjeru, to bi trebao biti prioritet svakog ljudskog nastojanja u ovome svijetu«.
D. B. P.
