Širom Vojvodine
»Ako hoćemo bolje, mi moramo biti bolji«
U studentskim prosvjedima koji su počeli prije oko sto dana, tj. otprilike mjesec dana nakon pada nadstrešnice na željezničkoj stanici u Novom Sadu 1. studenoga, kada je život izgubilo 15 osoba, sudjeluje i naš sugrađanin Vedran Peić, student srpske književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Uz brojne uloge i angažmane po kojima ga znaju naši čitatelji, poput onih u Subotičkom oratoriju, Večeri svetaca Holywinu, Književno-teatarskom kružoku HKC-a Bunjevačko kolo, u proteklim mjesecima »igra« svoju do sada možda najznačajniju ulogu u »predstavi« koja se zove »Studenti nas uče slobodi«.
Kada i kako je došlo do Vašeg uključenja u studentske prosvjede?
Mi studenti smo svi bili, barem na nekom mentalnom nivou, uključeni u cijelu priču prije samih blokada, pratili smo situaciju, a prvi fakultet koji je izašao održati 15 minuta šutnje bio je Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu. Nakon njih mahom su počele blokade fakulteta i čim je Filozofski fakultet u Novom Sadu, čiji sam ja student, ušao u blokadu, shvatio sam da trebam biti aktivan. Aktivno sam se uključio 16. prosinca kada je Ekonomski fakultet u Subotici ušao u blokadu, a ja sam prepoznao da se trebam boriti u svom rodnom gradu i najviše sam se posvetio subotičkim aktivnostima. Skoro 90 posto studenata je glede ovih prosvjeda ostalo u svojim matičnim fakultetima, a nekolicina nas izabrala je lokalno djelovanje. Među nama postoje radne grupe i svatko radi ono za što je najsposobniji. Ja sam primjerice najmanje sposoban za kreativnost (platna, transparenti), ali kao studentu književnosti mnogo mi je lakše komunicirati, razgovarati i slati poruke u ime studenata preko megafona. Tu su i studenti zaduženi za umrežavanje s drugim fakultetima, potom za logistiku prosvjeda, za medije, tehnikalije… Također, bio sam i u radnoj grupi za organizaciju prosvjeda, ali plenum je tijelo koje odlučuje o svemu.
Čiju ste sve podršku/pomoć imali u dosadašnjim prosvjedima u Subotici?
Subotički prosvjedi su počeli malo kasnije, vjerojatno zbog našeg mentaliteta koji ima neku vrstu sporog buđenja. Bilo je potrebno dosta vremena da Subotičani sami prepoznaju tu borbu, pa su tako prosvjedi u početku brojali između 100 i 300 ljudi, a sada ih bude između dvije i šest tisuća. Najveću podršku imamo od poljoprivrednika, odmah za njima su prosvjetni radnici, a tu je i cijela Advokatska komora Srbije. Također, cijela Subotička biskupija podržala je prosvjede, bila je i inicijativa ’dva dana molitve i posta‘ za studente i građane koji su bili na prosvjedu u Beogradu. Tu je i firma Inspira koja je maksimalno uključena i trudi se u vidu donacija pomoći glede svega što je potrebno. Ima mnogo ljudi koji su istupili ispred svog poziva i stali uz studente, ali ne i njihova obitelj ili cijela firma. Što se tiče policije, studenti ne prijavljuju nijedan skup, ali ona ih po zakonu mora osigurati. Moram reći da s policijom do sada nismo imali nikakvih problema i svoj su posao uradili najbolje što su mogli. Podrška iz dana u dan raste, ljudi sve više prepoznaju borbu, ali smatramo da se mora ući u veći štrajk da bismo je što prije završili. Evo u srijedu, 19. ožujka, bilo je točno 100 dana kako je Ekonomski fakultet u Subotici u blokadi.
Na jednoj objavi na svom FB profilu, za Suboticu ste napisali »grad s kičmom«. U jednom intervjuu za sebe ste rekli da ste »Subotičanin jedan kroz jedan«. Vjerujem da ste ponosni na svoj grad.
Često kažem da mi je drago što sam Subotičanin i svima kažem da je ovo najbolje moguće vrijeme da budem u Subotici i djelujem odavde. Podrška i ljubav koju dobivamo od Subotičana u posljednjih nekoliko mjeseci je divna. Subotica je uvijek bila grad multikulturalnosti, interkulturalnosti, grad lijepih riječi, misli, gostoprimstva i mnogo toga što se ovdje smatra lijepim i što su pokušavali urušiti godinama unazad, mi se zalažemo da dušu Subotice nikada ne damo. Taj lokalpatriotizam je sada mnogo jak, vlada u svakom gradu i svaki student prepoznao je tu borbu u sebi. Subotica je u ovom momentu za mene možda i najdivniji grad.
Do sada su održana četiri velika prosvjeda u gradovima koji su ujedno i sveučilišni centri u Srbiji – Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu i Beogradu. U kojima ste Vi sudjelovali i kako je izgledao sam taj put, tj. pješačenje do tih mjesta?
Bio sam u Novom Sadu na blokadi tri mosta i sad sam pješačio do Beograda. To pješačenje svi nazivaju jednom vrstom buđenja. Buđenja svijesti, buđenja ljubavi, buđenja poštovanja, buđenja zajedništva i sloge koji su davno zaboravljeni. Kada studenti prolaze u tim velikim kolonama, ljudi to prepoznaju, dočekaju ih, ponovno je popularno grliti se, smijati se, razgovarati, biti gostoprimljiv, popularno je biti čovjek. To su studenti vratili pješačenjem do svih tih gradova i svi su se pokazali kao dobri domaćini. Svi ti dočeci u gradovima kao i u manjim mjestima usput, bilo je jedno od najveličanstvenijih iskustava koje smo mogli proživjeti tijekom ovih prosvjeda. Vidio si da se u ljudima probudila, tj. vratila nada koja je kod mnogih bila dugo zakopana. U ovoj smo zemlji na ulicama više od 20 godina, mnogi su umorni od toga, mnogi u sebi gaje jedan defetizam jer su se puno puta razočarali. Ali ovo sada su malo drukčiji prosvjedi, ponovno se probudila nada. Sve te šetnje bile su s ciljem da se umreže jug i sjever i da se nađemo u sredini, što je bio Beograd 15. ožujka, kada smo shvatili koliko nas je zapravo.
Mnogi su iznenađeni inicijativom koja je potekla od generacija za koje su gotovi svi mislili da su uspavane, nezainteresirane za politička događanja u zemlji i da žive u nekom svom svijetu. Što vas je potaknulo, motiviralo da krenete u ovu, nazovimo je, misiju? Postoji li tu dijelom i utjecaj roditelja koji desetljećima unazad teškom mukom pokušavaju sebi i svojoj djeci osigurati pristojan i normalan život u ovoj zemlji?
Kao nekom tko radi s mladima ovo je pitanje na koje i ja želim u jednom momentu dobiti odgovor. I ja sam bio među onima koji su smatrali da među mladima vlada velika nezainteresiranost za cijelu društveno-političku situaciju u zemlji i svijetu. Ali ono što smo previdjeli to je brzina njihovog razmišljanja, brzina njihovog informiranja i brzina njihove zainteresiranosti jer oni su umreženi s cijelim svijetom, non-stop komuniciraju i evidentno je da su kroz to na neki način prepoznali borbu. Shvatili su da postoji ta jedna paralelna shema, jedan paralelni univerzum, što je javni servis, i da postoji drugi univerzum, što su društvene mreže. Prepoznali su otpor koji se prije svega dogodio na društvenim mrežama i shvatili su da je to njihova bitka. Nemam konkretan odgovor na ovo pitanje. Interesantno je kako se sve to događa i koliko mladi za koje smo mislili da su nezainteresirani sada mijenjaju svijet. Vjerojatno su vidjeli i po svojim kao i roditeljima svojih prijatelja koliko im se sve nakupilo. Svih ovih godina dolaze umorni s posla, umorni od cijele situacije, od života, a mladi su mogli birati hoće li se zatvoriti u svoje sobe i šutjeti ili će uraditi ono što mogu, i uradili su. Mislim da ćemo se svi vratiti na jedno tvorničko podešavanje i to zahvaljujući omladini.
Što je zapravo cilj/misija studenata, osim ispunjenja svima poznata četiri zahtjeva?
Promjena sebe je jako važna u svemu ovome. Možemo promijeniti sistem, društvo, možemo promijeniti politiku, ali ako ne promijenimo sebe, onda nismo zaslužili ništa bolje. Ako hoćemo bolje, mi moramo biti bolji. A druga stvar, i to je jako važno – najveća borba počinje kada se sve ovo završi, jer najteže je biti konstantan i dosljedan ideji i promjeni za koju se zalažemo sve ovo vrijeme. Primjerice, ako smo krenuli od malih stvari da bacamo smeće u kantu, to ćemo raditi i nakon ovoga. Ako smo se založili za to da širimo pozitivu i da se borimo za neke normalne vrijednosti, onda to moramo raditi i dalje. Uz to, želimo oslobođene javne servise, da institucije funkcioniraju normalno, da narod vrati povjerenje u svoj kolektivni duh, da država odnosno političari rade za narod, a ne narod za njih.
Koliko je realno da budu i ispunjeni ti zahtjevi, pogotovo onaj koji se odnosi na dostavljanje kompletne dokumentacije vezano za rekonstrukciju željezničke stanice u Novom Sadu?
Neće biti ispunjeni ti zahtjevi, to je sigurno i mi sad tražimo neko drugo rješenje. Vlast to neće ispuniti jer bi to bio potpuni kolaps za njih, a to su i dokazali u ovih posljednjih četiri mjeseca. U svakom slučaju traži se neko rješenje, postoje neke ideje, ali o tom-potom.
Iza nas je studentski prosvjed u Beogradu »15. za 15«, za koji se smatra da je najveći skup u novijoj političkoj i društvenoj povijesti Srbije. Kakvi su Vaši dojmovi s njega?
Bilo je fantastično biti među toliko ljudi koji su se okupili oko istih ciljeva. Ono što je jako važno jeste da smo shvatili koliko nas je, shvatili smo da imamo veliku snagu i da što prije trebamo krenuti u radikalnije mjere kako bismo završili ovu priču. To je prosvjed koji nikada nije obilježen kao posljednji prosvjed, studenti su rekli da je to samo još jedno okupljanje, koje ima za cilj da se međusobno povežemo, da se iznesu neke ideje i da shvatimo da moramo i možemo zajedno. Važno je da studenti ostanu dosljedni mirnim prosvjedima, jer iako je bilo problema, iako je bilo pokušaja nasilja u Beogradu, studenti su postupili pametno, jer čim se dogodilo prvo nasilje, odmah su završili prosvjed. Mi smo tu bitku pobijedili, a pobijedit ćemo i rat. I kraj će biti kada mi kažemo. Sada se fokusiramo na rješenje koje će biti vezano za zborove ili ekspertnu Vladu ili nešto treće, to je sada glavna tema i nešto oko čega se vodi polemika.
Jeste li u slučaju raspisivanja izbora razmišljali o osnivanju neke vrste omladinske organizacije koja bi sudjelovala na tim izborima?
Natuknuli smo to među nama, ali studentsko tijelo je jako veliko, svaki grad ima svoje plenume, potrebno je mnogo vremena da se svi umrežimo oko te ideje zato što smo fokusirani na sam izlazak iz političke krize. U momentu kada se toliko stvari događa jako je teško dati odgovor na to pitanje. Jesmo razmišljali o tome da se napravi određena forma od samih profesora i studenata, ali koliko će to biti realno, što će se dogoditi s tim, u ovom momentu ne znam. Ljudi vjeruju u to, mnogi me pitaju, mnogi misle da bi to bilo pravo rješenje jer smo očigledno zadobili veliko povjerenje velikog broja ljudi u Srbiji a i šire. Tko zna, vidjet ćemo, bit će kako plenum kaže.
Među nekim građanima postoji strah da će doći do zasićenja prosvjeda. Ima li toga i među studentima?
Naravno, postoji određena doza umora, postoji zasićenje, nije malo biti preko sto dana u ovoj priči i zato se sada događaju radikalne mjere. Radikalizacija, blokiranje institucija, imali smo blokadu RTS-a i RTV-a, događa se mnogo toga, možda će biti još šetnji, skupova, ali će to biti sekundarna stvar. Primarno je da sada udarimo u fundus i da oslobodimo ono što je odavno zatrovano i zatvoreno, počevši od mnogih javnih poduzeća, važnih institucija kao što je Više javno tužiteljstvo koje je jedno od najbitnijih. Velika je to borba, do nekog zasićenja je moralo doći jer smo se prije svega borili mirnim putem, ali u Beogradu smo skupili snagu i idemo do kraja.
Mnogi naši čitatelji znaju Vas kao nekadašnjeg dugogodišnjeg animatora u Subotičkom oratoriju, godinama ste sudjelovali i kao glumac i kao organizator Večeri svetaca Holywina, a istaknuli ste se i u glavnim ulogama u predstavama i nastupima Književno-teatarskog kružoka HKC-a Bunjevačko kolo. Kako se prisjećate tih godina i uloga?
To su sve divne uspomene i nešto što je bitno oblikovalo prije svega moj umjetnički sentiment. Zahvalan sam za sve moguće prilike da pokažem svoje vještine i talente. U Subotičkom oratoriju i dalje djelujem, jedino sam sada spriječen. Sve mi je to dalo i poticaj i to su stvari za koje se i mi borimo – za umjetnost, kulturu, za čovjeka. Tu su i teme koje su se obrađivale u predstavama, konkretno u KTK-u, gdje je baš bio čovjek u vremenu kakvo jeste sada i kakvo je uvijek bilo oko njega. A to vrijeme podrazumijevalo je da je čovjek na rubu egzistencije. Sve te glumačke i vještine govora koje sam tamo stekao sada dobro dođu, osobito kada sam za megafonom i studenti su to prepoznali.
I. Petrekanić Sič
