Širom Vojvodine
Folklor je vječita inspiracija
Našeg sugovornika teško je predstaviti sa samo jednom ili dvije titule, budući da njegov rad obuhvaća različita polja djelovanja. Ukratko, Tomislav Livaja je multimedijalni umjetnik i profesor u gimnazijama u Osijeku, Belom Manastiru i Donjem Miholjcu. Rođen je 1989. godine u Vinkovcima, a trenutačno živi u Sarvašu kod Osijeka. Umjetničku akademiju završio je u Osijeku 2013. godine, te je postao i magistar edukacije likovne kulture. Bavi se i glazbom, a trenutno preuređuje dvije seoske kuće s namjerom da ih pretvori u turističko-edukativne centre.
Na pitanje što on smatra glavnim područjem svog rada, Livaja odgovara kako je folklorna umjetnost i dalje ono što ga progoni i potiče na stvaranje.
»Bilo da se radi o pjevanju, sviranju, slikanju ili čak stand-upu, ne može se ne vidjeti utjecaj folklora i ruralnog načina života. Čak i živim tako: u zemljanoj kući i imam vrt. Zapravo su sve umjetnosti kojima se bavim način da prezentiram folklore, na ovaj ili onaj način, što prije nisam tako doživljavao«, kaže naš sugovornik.
Preodijevanje u babu
Jedna od njegovih kreacija – Babaseka, bila je odskočna daska kojom je privukao pozornost šire javnosti, a vremenom je prerasla u pravi brend. Njegov rad privukao je pozornost i Turističke zajednice Osječko-baranjske županije. Kroz humor, umjetnost, performans i suvenire Babaseka se bavi i očuvanjem baštine, ali na jedan nov način.
»Baš prije neki dan je bilo četiri godine otkako se rodila ideja o Babaseki. Radio sam ilustracije za jednu knjigu narodnih pripovjedaka koja je također bila folklorno orijentirana i onda sam počeo raditi i ilustracije s babama i to je jednostavno bio početak. Može se reći da je Babaseka sada jedan brand koji nudi suvenire, nastupe i neku vrstu predstave i da je dobar most između suvremenog i tradicionalnog te između starih i mladih. Babaseka također koristi neke nove kanale očuvanja baštine koja nije nužno folklor, ples i nošnja, nego i neki drugi oblici izražavanja koji do sada nisu bili toliko zastupljeni u očuvanju baštine. Mislim da se folklorna baština na Balkanu pomalo romantičarski, pomalo nostalgično pokušava prenositi ali su metode zastarjele, te zato to mladi odbacuju. Vjerujem da mnoga društva ni sama ne znaju zašto rade to što rade, a ne vjerujem da oni ne vole folklor ili baštinu, nego jednostavno pristupaju na jedan način koji u suvremenom društvu više ne funkcionira«, istaknuo je.
Za svoje preodijevanje u babu kaže kako je u pitanju jedan neočekivani moment koji se dogodio prije tri godine kada se tako maskirao za potrebe maskenbala.
»Tada sam, na nagovor kolege Mislava Lešića, iste godine za Reart festival, gdje sam imao štand i prodavao suvenire, došao odjeven kao baba i to je bio veliki iskorak i dobra priča u smislu marketinga. Gotovo uvijek suvenire na festivalima prodajem odjeven u babu. To je prepoznala i Turistička zajednica Osječko-baranjske županije te sam počeo nastupati kao maskota za razne manifestacije, a dvaput i u prezentiranju županije u Poljskoj i Njemačkoj. Kako smatram da dobro pjevam i sviram, tu su se otvorila vrata da se show samo produbi i tako se izrodila ideja o stand-upu. Ne mogu reći da je moj nastup klasični stand-up jer uključuje i sviranje i pjevanje, te nije u potpunosti u tom duhu, ali volim se nazivati stand-up komičarem. Ujedno mislim da je to potpuno novo područje za mene i tu se još uvijek tražim, a shvatio sam da je najbolje improvizirati jer negdje u dubini sebe i jesam baba pa ne moram puno glumiti. Nastupao sam po mnogim selima diljem Slavonije i interesantne su reakcije publike. Trenutno kao Babaseka imam Instagram i Facebook stranicu, a uskoro mislim napraviti i online shop. Isto tako, otvorio sam obrt Stara fela kako bih mogao prodavati i raditi u skladu sa zakonom. Stoga, najjednostavnije je Babaseku naći na društvenim mrežama«, kaže Livaja.
Budući da pored umjetnosti i dalje predaje u srednjoj školi, upitali smo kako djeca reagiraju kada vide njegov rad.
»Djeca su upoznata s tim da sviram gajde i da sam aktivan folkloraš te da se povremeno oblačim u babu. Njima je to sve zanimljivo i vjerujem da to dodatno oplemenjuje nastavu. Meni je rad s djecom generalno dobar i volim predavati, premda je obrazovni sustav podosta manjkav i ima dosta prostora za neka poboljšanja, ali to je nešto što je izvan domene mog djelokruga«, govori sugovornik.
Novi šokački umjetnici
Već spomenuti Mislav Lešić (čije radove možete pronaći pod njegovim imenom Lord Čardak) zajedno s Livajom pripada jednom novom valu hrvatskih umjetnika koji dobar dio svoje inspiracije crpe iz folklora i šokačke kulture.
»Da, Mislav i ja smo možda među jedinim mlađim vizualnim umjetnicima koji ilustrativno pristupamo folkloru na jedan nov način. Ima mnogo umjetnika koji folkloru i zavičaju pristupaju iz neke naive i romantizma, no nas dvojica smo se okrenuli nekim novim formama, svaki na svoj način i nekako mi je super što postojimo obojica i da svaki na svoj način crpi inspiraciju iz folklorne baštine: on iz seoske arhitekture, folklora i županjske Posavine, ja iz baba i humora. Narodna umjetnost je za mene predivna. Predstavlja sumu znanja nekog naroda koji je ponajprije vizualno needuciran čime je vrijednost tih umotvorina još veća. Može se reći da u folklornoj umjetnosti, bilo da pričamo o glazbi, tekstilu ili pjesmi, nalazim tu neku kontroliranu surovost života gdje se umjetnost koristi kao socijalni jezik te je suživljena s težačkim životom puka. To osjetim u svim folklornim umjetnostima te s tim rezoniram, a na kraju pokušavam na te situacije gledati kroz neku vrstu vedrog duha i komedije«, kaže naš sugovornik.
Livaja se također bavi i glazbom. Trenutačno u Hrvatskoj postoji nekoliko mladih glazbenih sastava koji kombiniraju tambure sa suvremenim glazbenim žanrovima. Jedan takav sastav vodi upravo Lešić (Ukleti dukat), a posljednje izdanje alternativne tamburaške glazbe je izašlo prošlog mjeseca – u pitanju je album Nužno zlo slavonskog sastava Mito Matija & Lopovi na kom gostuje i Livaja kao Babaseka.
»Što se tiče suradnje s Matijom (Matija Ćutić), njega sam upravo i upoznao na tom istom Reartu kada sam s Lešićem izlagao i tu smo se počeli i družiti te sam skužio da i on ima slične interese (glazbene i vokalne) kao ja, s tim da nije zalazio u folklor. Nedugo nakon toga su on i bend dolazili kod mene kući te smo se tu družili i svirali te je tako on ujedno i snimio pjesme Vozim pijan te Dobar dan. Tu smo počeli razrađivati ideju da se ja kao glazbenik, ali i kao Babaseka priključim bendu pa trenutno radimo i na nekim drugim projektima koji su mi interesantni. Zvuk benda i taj spoj mi je neobičan i nov i na to gledam kao na neki eksperiment u kojem želim jedino uživati. Ili se iživiti«, rekao je.
Za sebe govorim da sam gajdaš
Tomislav je poznat i kao gajdaš. Kaže kako još uvijek svira i nastupa, ali puno rjeđe nego prije.
»Priča s gajdama je zapravo čudna. Nisam ih počeo svirati zbog folklora nego jer sam htio raditi filmsku glazbu s gajdama. A htio sam raditi glazbu za svoje ekranizacije priča (koje još nisu niti napisane, a kamoli ekranizirane) te sam imao iznimnu želju svirati gajde. U obitelji nitko nije bio svirač. Dakako da su gajde dočekane s velikim čuđenjem, posebice zato što sam gajde kupio ‘na slijepo’ – tada nisam tako lako mogao doći do dobrih gajdaša i snimaka nego sam imao neku svoju viziju što je to gajdaška glazba. Kasnije ću, svirajući kao ulični svirač, upoznati mnoge druge gajdaše ali i voditelje folklora i tako ući u folklorni svijet. Danas gajde ne sviram samo za folklor, iako ih sad i ondje rijetko sviram, nego više za svoju dušu. Iako sviram i druge instrumente, uvijek za sebe govorim da sam gajdaš. Uvijek mi je neobično to što je drugim ljudima to ezoterično da sam gajdaš, a ja i moja obitelj to sad smatramo kao da sviram gitaru«, istaknuo je sugovornik.
Iza sebe ima jedno solo izdanje pod nazivom Made in Sarvaš: Music of Eastern Croatia na kom Livaja svira gajde, frulu, dvojnicu, samicu... Pjesme koje su obuhvaćene na tom izdanju pripadaju prostoru Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke.
»Antol Apostol je inače jedan ruski programer koji je napravio hvale vrijedan posao što je išao diljem Europe i snimao autohtone grupe i folkloraše soliste. Njemu me je predložio upravo Matija te su njih dvojica jednoga dana došli kod mene kući i mi smo to snimali u dnevnom boravku. Moram reći da nisam shvaćao ozbiljnost tog projekta i snimanja te sam se uvelike zezao na snimanju, a ujedno sam bio i bolestan. Poslije korone imam određenih problema s impostacijom glasa, ali sam za taj album gledao izvesti što bolje mogu. Ujedno se i čuje da to nije nešto navježbano i da je moglo tehnički biti bolje, no Antol je rekao da se njemu baš sviđa ovako ‘nesavršeno’ jer uistinu prenosi sam doživljaj tog dana kada smo to snimali. Cilj je bio snimiti sve instrumente koje sviram, pa je interesantno za čuti to na jednom mjestu«, kaže on.
Novi život u starim kućama
Ono što trenutno najviše okupira našeg sugovornika je preuređenje dvije seoske kuće u turističko-edukativne svrhe. Vjeruje kako će to biti i kruna njegovog rada.
»Ponajprije će to biti kuća u Duboševici u Baranji. Postoji nešto što nazivam ‘dislokacijom stvaranja’, a to je kada umjetnik gubi energiju jer nema adekvatan prostor za adekvatnu umjetnost. Upravo to da sam kupio zemljanu kuću i da u njoj imam atelje te tu ugošćujem glazbenike, snimatelje i umjetnike, poništava taj negativan efekt dislokacije. Priča s kućama je poduža, ali ću je pokušati skratiti: posjedujem stan u Osijeku u kojem sam živio pet godina. Čim je karantena covida-19 prošla, imao sam samostalnu izložbu u Šokačkoj kući u Topolju (selu pored Duboševice). Tada sam saznao da se ova moja kuća prodaje za iznimno mali novac i kada sam došao vidjeti kuću – bila je to ljubav na prvi pogled. Tipična paorska, seoska kuća s trijemom (gonkom), a ujedno i dobro očuvana jer je imala iznimno visoke temelje i lijepo dvorište. Ispočetka sam dolazio u kuću i radio na njoj – većinom su to radovi po dvorištu. No, tada se ‘dogodila’ kuća Geidl u Sarvašu. Godine 2022. objavljen je oglas da se kuća Geidl prodaje, također za ne tako velike novce. Cijelu sam godinu proveo u kalkuliranju kako ću kupiti kuću i moram reći da to nije kuća već kasarna (kako je rekao jedan moj kolega). Tako sam kupio kuću Geidl i počeo je pripremati za život, no ubzo ću shvatiti da kuće traže roba i da ne mogu voditi tri nekretnine. Stoga sam morao malo zapostaviti kuću u Duboševici kako bih se posvetio kući u Sarvašu. Radi se također o zemljanoj švapskoj kući koju je napravio osječki sudac Johann Geidl te je to bilo pravo gospodarstvo. Kuća je napravljena tako da se iz nje ne treba izlaziti – ima svoj bunar, podrum, pušnicu, magazin, tavan, čardak, vrt, voćnjak, a nekoć je imala i štalu, svinjce. Ujedno je tu i golema veranda te ajnfort kojeg zatvara golema kapija od 16 kvadrata. Kuća je nakon progona Nijemaca bila zamijenila dva srpska vlasnika što ju je spasilo u Domovinskom ratu te je gotovo netaknuta preživjela stradanja (dok je kuća Šnur – od susjeda, sravljena sa zemljom a isto je bila impozantno zdanje)«, govori Livaja.
Kaže kako se u ovom trenutku bavi sređivanjem soba i kako još uvijek živi na gradilištu.
»Kuća Geidl zbog svoje veličine bi komotno mogla biti hostel. Stari vlasnik Mato Puhanić htio je od nje napraviti starački dom, ali ga je u tom projektu zaustavila smrt. Kuću je podijelio na četiri stana, a moram mu i zahvaliti jer je upravo on, bravar, napravio jako puno posla na očuvanju samog zdanja. Ideja jest da će kuća u Duboševici postati kamp-kuća za odmor gdje će se održavati kampovi, edukacije i projekti. Trenutno imam neke investitore, ali novac čak nije problem koliko moja trenutna raspršenost te sam odlučio taj projekt ostaviti po strani dok malo ne napravim reda u drugoj kući. Također, imao sam mnogo faza u životu (faza slikanja, faza uličnog sviranja), a ovo je trenutno faza kuća jer gotovo sva moja kreativna energija odlazi na kuće«, kaže on.
Naš sugovornik je primijetio kako je i u Srbiji slična situacija sa starinskim kućama koje često zjape prazne po selima, ali ističe kako je potrebno mnogo vremena i rada da bi se njihova funkcionalnost obnovila.
»Kao i u Vojvodini, ove kuće propadaju. Naime, malo je kuća ovog tipa i starosti a da su u donekle dobrom stanju. Velika većina njih je bure bez dna te često imaju fatalne manjkavosti, kao što je vlaga ili drugi problemi, no, one, ako su dobro građene i preživjele su 120 godina, preživjet će još toliko jer se radi o kućama od organskih materijala kojeg je lako nabaviti, te su ujedno i ručni rad, pa su čvrste i dugovječne. Ono što ne trpe jest nemar. Ove kuće traže jako puno predanosti i rada, a mnogo ljudi nemaju luksuz vremena a ni novca. Moja je sreća što mnogo stvari znam raditi sam i radim sam, jer da sam za sve davao novac majstorima (kojih nema), ovaj bi projekt bio čistilište«, govori sugovornik.
Što se tiče planova, Tomislav Livaja kaže kako će se definitivno u dogledno vrijeme baviti svojim kućama, ali i da nema nedoumica kako će uvijek biti oko folklora koji mu je neprisušan izvor inspiracije.
»Ideja jest u skoro vrijeme osnažniti vlastiti obrt te reducirati obaveze u školama. Imam planove objaviti još dvije knjige te se i dalje baviti umjetnošću. Da, sve navedeno traži puno energije i mnogo puta dolazi do zasićenja, ali kad zastanem i promislim, uvijek mislim; sve je to dobro i ne smijem se žaliti. Često, kada doživim ‘burnout’ zbog mnogih obaveza jednostavno si kažem ja sam gospodar svega toga i ja ću reći kad je dosta. I vjerujem da ću, kada mi to sve dosadi, tako i postupiti. Trenutno imam snage i volje baviti se time i povremeno pojedine aktivnosti zanemarujem, ali sve to čini jednu smislenu cjelinu koja se sporo ali sigurno gradi. Sumnjam da ću se ikada prestati baviti folklorom i vjerujem da ću do smrti imati neke prste što se folklora tiče. To je ono u što sam siguran«, kaže sugovornik.
Ivan Benčik
