Intervju
Srbija može dobiti neku vrstu iznuđenog taborskog dvopartizma
Programski direktor Demostata Zoran Panović, novinar i sociolog, bio je novinar Danasa od njegovog osnivanja, u jednom razdoblju glavni i odgovorni urednik lista, posljednjih nekoliko godina redovni je kolumnist u nekoliko medija i autor emisije Pres i ja na Radio-televiziji Vojvodine. Redovito komentira aktualna politička događanja u Srbiji. S njim smo u ovom intervjuu razgovarali o imenovanju mandatara nove Vlade te o političkim previranjima u Srbiji.
► Mandatar nove Vlade Srbije je liječnik i profesor Đuro Macut. Kako vidite njegov izbor, što će donijeti?
To je jedna vrsta iznenađenja, ali nije senzacija. Da je bio na primjer netko tko se spominjao u nekim čaršijskim naklapanjima i političkim kuloarima, bilo bi potencijala za senzaciju ali ostalo je ipak samo na nivou iznenađenja. Predloženi mandatar, iako se pojavio na dva Vučićeva bitna skupa, to su miting u Jagodini gdje se pojavio u bijelom mantilu kao liječnik i skup Vučićevih pristalica u Pionirskom parku u Beogradu, generalno ipak nije toliko poznat u široj javnosti i nema neko političko iskustvo. Interesantno je u obraćanju predsjednika Vučića nekoliko stvari: vidi se da je inzistirao na tome da bude netko tko ima »prof. dr.« što očigledno znači potrebu da se na neki način parira pobunjenom sveučilištu. S druge strane, vrlo mi je interesantno da je Vučić povukao paralelu s prvim predsjednikom Vlade Srbije u vrijeme komunizma, 1945. godine, Blagojem Neškovićem, koji je također bio liječnik. I istina je da je Nešković bio liječnik, ali on je došao na mjesto predsjednika Vlade kao član Komunističke partije Srbije, ne zato što je bio liječnik već što je bio član Komunističke partije i sudionik Narodnooslobodilačke borbe, odnosno partizanskog pokreta. Ali interesantno je da se u povijesnim interpretacijama Neškovićeve uloge spominje uvijek da je on među prvima naslutio, otkrio to tzv. perfidno antisrpstvo u toj bivšoj jugoslavenskoj ranoj konstelaciji.
► Zašto mislite da je to bitno?
Mislim kako Nešković nije bezveze citiran, da je to netko smislio i da to nije puka faktografija već neki novi otpor tom nekom perfidnom antisrpstvu na čemu ova vlast također inzistira. Ponekada reagira na neke i realne antisrpske poteze, ali ima i dosta te stare paranoje i manipulacije koja je dosta koštala građane Srbije. Bode uši i ta formulacija da je gospodin Macut najbolji endokrinolog od Beča do Istanbula. To je jedna česta fraza koja se ovdje u srpskom javnom govoru potencira: od Beča do Istanbula. Vučić je recimo izgovorio da ćemo imati najbolja vina od Beča do Istanbula, drugi dužnosnici vladajuće stranke govorili su da smo najstabilnija država od Beča do Istanbula, najveću vojsku da imamo od Beča do Istan-bula, ranije se govorilo da su neke žene najmoćnije od Beča do Istanbula, neki novinari da su najbolji od Beča do Istanbula. To je jedna stara fraza koja pomalo, uz svo dužno poštovanje nekih pojedinaca koji zaista imaju neki utjecaj od Beča do Istanbula, djeluje vrlo pretenciozno i nekada možda stavlja Beograd ili Srbiju u neku poziciju u kojoj ona nije. To je neka točka koja može prilično zavarati jer mnogi okolo nas ne razmišljaju u tim kategorijama: od Beča do Istanbula. To je neka vrlo provizorno povučena prava linija koja ignorira neke druge ljude i institucije i države koje također imaju možda i veći utjecaj od Beča do Istanbula.
► Koliko je važno to što Đuro Macut nema političkog iskustva i što se o njemu govori isključivo u odnosu na njegovu liječničku profesiju i dostignuća u medicini?
Vidjet ćemo hoće li gospodin Macut proći neki dodatni proces incijacije kao što je prošla Ana Brnabić kao nestranačka ličnost ili neće. Ali Brnabić, kada je postala premijerka, faktički je bila nestranačka ličnost i došla iz NVO sektora pa se čak doživljavala kao neko liberalno rješenje na čelu Vlade. Ali vremenom, zaista upornim radom, ona je prošla taj proces inicijacije i postala naprednjakinja u punom smislu riječi. I zaista je visoko podigla ljestvicu, i ne znam hoće li je Đura Macut moći dostići. Čak i Miloš Vučević u najboljem izdanju nije mogao prebaciti tu ljestvicu koju je postavila Brnabić. Ali izgubila se ta senzacija, jer je jednostavno s Brnabić to prokockano i više se ne može dogoditi, kao što su govorili Vučićevi analitičari poslije izbora Ane Brnabić kada su prebacivali Hrvatskoj je li hrvatsko društvo spremno za premijera Srbina i geja na primjer. Te vrste senzacija su prošle. Sad ćemo vidjeti hoće li gospodin Macut ići u pravcu da postane puni i pravi naprednjak, zavjetnik, lojalist ili će možda biti u poziciji nekadašnjeg gradonačelnika Beograda Radojičića koji je faktički figurirao kao gradonačelnik Beograda a grad je vodio Goran Vesić. Hoće li Macut imati svog gorana vesića? Može biti vrlo vjerojatno. I mislim da je i u vladi Miloša Vučevića najbitniji bio ministar Siniša Mali, koji je faktički radio premijerski posao u punom kapacitetu i vrlo je blizak s predsjednikom Vučićem. Ali svakako u ovom sustavu vlasti vladaju uglavnom transmisije volje predsjednika države, tako funkcionira sustav.
► Hoće li se s novom, rekonstruiranom Vladom uspjeti konsolidirati društvo i prevladati društveno-politička kriza?
Pa teško, jer kriza koja je počela padom nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu je ono što se u teoriji zove »crni labud«. Desi se neki događaj koji apsolutno poremeti sve procese, i taj pad nadstrešnice koji je sam po sebi jeziv, bio je povod za demonstracije i prosvjede, ali ne samo sam taj događaj već se aktivirala i sva nagomilana frustracija od ranije. Poslije svih ovih mjeseci mislim da je srpsko društvo još podjeljenije, da je vlast još ogoljenija, ali da s ove oporbene strane još nema realno konstituirane alternative. To vidi i vanjski faktor, i zapadni i istočni, koji prije svega očekuje neku vrstu stabilnosti ovdje. Srbija je unikatna u tom smislu da postoji neki konsenzus Zapada i Istoka, što po drugim pitanjima nije lako postići. Kao ni konsenzus Srbije i Europske unije oko neke zajedničke uporišne točke, a ovdje očito postoji konsenzus oko održanja vlasti u Srbiji. Ali to za Vučića može biti pomalo nezgodno da on, kao netko tko se predstavlja kao suverenist, toliko ovisi od stranog faktora.
► Čini se da to njemu ne smeta.
Uvijek ponavljam da 2012. naprednjake nije dovela zapadna vlast, ali su oni 2011. i 2012. prihvaćeni bili od zapada kao alternativa. I kao legitimni partner ako pobijede. Velika je stvar za stabilizaciju političke scene u Srbiji, čak mislim za opstanak samog višepartizma, da se zaista ogromna antivučićevska Srbija strateški artikulira i možda na paradoksalan način tu im može pomoći Vučić tako što bi konačno formiranje tog njegovog famoznog Pokreta za narod i državu moglo ubrzati i formiranje jednog drugog demokratskog i patriotskog pokreta. Čak po automatizmu, tko nije u Vučićevom pokretu je u onom drugom pokretu, tu za treći put postoji vrlo malo prostora. I na taj neki čudan, pomao divlji način, Srbija može dobiti neku vrstu iznuđenog taborskog dvopartizma. Jer ipak u ovoj zemlji se sve može svesti na jednu osnovnu stvar – jeste li radikal ili demokrat. I tu se svi mogu manje-više razvrstati. Tako da u suštini mi imamo dvije partije: radikale i demokrate.
► Ali bilo je tijekom trideset godina višestranačja mnogo prelijetanja s jedne na drugu stranu?
Mnogi su demokrati prešli u radikale, a nije toliko radikala prešlo u demokrate, samo poneki. I to je također veliki debalans, ali i jedan veliki uspjeh Vučićeve politike, koji je mnoge kontingente iz partija koje su bile petooktobarske ili su nastale na tim tradicijama preveo u svoje redove. To je sada jedan čudan proces, nelinearan proces radikali-naprednjaci, zavjetnici-naprednjaci polako odlaze i dolaze zavjetnici. Kad kažem zavjetnici, mislim na jedan mnogo širi pojam od same partije Zavjetnici, to je nešto jako blisko ideji Pokreta za narod i državu. Izvorni naprednjaci iz 2011. i 2012. bili su partija vrlo jasno reformski orijentirana, usprkos nekim reakcionarnim strujama kod njih i imali su dokument Bijela knjiga, koji je bio reformski i plenumski dokument. Govorili su recimo da je sloboda medija osnovni uvjet demokracije i slično. Mislim da su oni tu Bijelu knjigu napustili i sada donose neke deklaracije ali moguće je da tu još treba očekivati neki konkretniji dokument koji bi specificirao ideološku platformu pokreta.
► Ima li nekih indikatora da će se zaista stvoriti taj drugi demokratsko-patriotski blok, kako ga nazivate?
To je jedan stalni pokušaj ali je teško, jako teško. Ovdje se vidi koliko je veliko to uporište komunizma, jer s jedne strane Vučić je preuzeo tu etatističku komponentu socijalizma kakav je bio ovdje, dok je dobar dio onih koji su bili dio oporbe ili kritičke javnosti preuzeo jednu samoupravnu, bespartijsku pluralnu ideju. I to je sve udaljavanje od jednog iole normalnog višepartijskog sustava. Ali Srbija očito 35 godina nakon uvođenja višestranačja ima probleme s tim i teško se to uspostavlja, a to je zaista veliko, sudbinsko pitanje Srbije. Mi se i dalje nalazimo u nekoj nultoj točki 90-ih, s tom dilemom treba li nam višepartijski sustav ili ne, treba li nam pravna država ili ne, treba li nam sloboda medija ili ne. To je tragedija ove zemlje, kao što tragedije daju i političku dinamiku.
► Imaju li oporba i studenti pravi odgovor na društvenu i političku krizu? Što su im ciljevi pomalo je nejasno, osim šest zahtjeva što traže studenti, i poboljšanje izbornih uvjeta što traži oporba. Ne vidi se neki alternativni politički program ni ideja kako razriješti ovu krizu i ka čemu treba ići u nekom strateškom smislu.
Problem je što smo opet u velikom paradoksu. Ta vrsta nadstranačkog imidža i platforme studentskog pokreta pridonijela je njegovoj masovnosti, ali s druge strane fali mu komponenta da može inicirati ili pokrenuti jednu političku artikulaciju u Srbiji. Postoji rizik, ako bi se krenulo ka političkoj artikulaciji, dalje masovnosti podrške i onda dolazimo do suštinskog problema a to je odnos s oporbom. Bio sam sudionik dva studentska prosvjeda 1992. i 1996. i oba su imali jasnu i neskrivenu bliskost i partnerstvo s oporbom. Sada toga nema i mislim da je zgražavanje nad oporbom čak i iz antirežimskog dijela javnosti u dobroj mjeri podsvjesno prihvaćanje Vučićeve propagande protiv oporbe. Oporba ima mnoge mane, ali nije toliko loša koliko se predstavlja, ona ima problem uobličiti se i konstituirati ali nije ni lako biti oporba u ovakvoj atmosferi. Sad se ona predstavlja vrlo olako kao da postoje desetci tisuća članova oporbe, nekih odbora, neke infrastrukture, koji samo čekaju što će im reći neki analitičari ili studenti pa da krenu raditi kako treba. Pa ne, vrlo malo je članova političke oporbe koji su spremni za političku akciju u Srbiji, to je nekoliko tisuća ljudi. Ali svi ti koji su formalno u oporbi i članovi stranaka oni su već svi na prosvjedima. I druga stvar, postavlja se jedno nekorektno pitanje jesu li članovi oporbenih stranaka građani nižeg reda, a onda ako vam ne valja ova oporba vi onda napravite drugu. To teško ide, očito. Ako pogledate Proglas, oni su motivacijska grupa ljudi koji imaju svoj integritet, profesionalni i osobni, ali se i dalje ne zna što trebaju biti na kraju: da li samo motivacijska grupa ili imaju ambicije biti politička partija ili ne, neki monitoring ili neki think-thank? Mnogo je još tu stvari neriješeno. I mislim kako je jedini put oporbe ujedinjenje, ali ne kao nekada da se mnogo entiteta ujedini u neku koaliciju, već da mnogi entiteti, a namjerno govorim entitet, jer teško je govoriti o izgrađenim partijama, se integriraju u nove veće političke organizacije ili partije. Komotno se četiri ili pet partija može integrirati u jednu i to je taj neki pravac okupljanja i stvaranja jednog velikog narodnog demokratskog patriotskog pokreta koji bi parirao Vučićevom pokretu. I tu je onda pitanje masovnosti i vrlo je neizvjesno na čijoj je strani, jer Vučić je uvijek imao prednost na terenu i u izbornom procesu i pitanje je tko bi imao tu prednost na terenu pa i izbornom procesu.
► To je pravac koji se logično nameće, ali zašto onda oporba ne pravi korake u tom pravcu ujedinjavanja i stvaranja nekog novog pokreta?
Zato što je godinama Vučić uspijevao vrlo pasionirano tu oporbu fragmentirati na način da fragmentira desnicu jer je prepoznao da mu opasnost više dolazi s desnice. Uspješno je razbijao i druge, a desnicu je vrlo uspješno i razbijao i kontrolirao. A postoji i problem što Srbija ima problem raspada Demokratske stranke. To je jedna duga agonija, a postojeći DS koji ima taj brend samo je jedna od frakcija DS-a. I bitna je regeneracija DS-a i prostora oko centra ili lijevo od centra, tzv. demokratskog nacionalizma, i mora doći do ukrupnjavanja. A to je teško i ima dosta tih restlova iz agonije raspada DS-a. S druge strane, svi ti entiteti i njihovi lideri imaju svoje partikularne interese koji su možda legitimni, ali nisu nacionalno odgovorni. U toj većoj integraciji ne mogu biti svi ni predsjednici ni ono što žele biti, što naravno Vučić vješto koristi. Mora se priznati da su radikali čvršći politički materijal od nazovidemokrata jer su taj raskol koji su imali sa Šešeljem vrlo uspješno prebrodili, onda su se integrirali, jedni drugima oprostili i nisu masovno poslije 5. listopada prelazili u petooktobarske stranke, dok su ovi zaista do jednog nekulturnog nivoa ušli u konverziju. Ja razumijem da konvertiti stabiliziraju politički sustav i uvijek ih ima, ali baš toliko masovno konvertitstvo je jedna poražavajuća stvar za taj politički dio Srbije.
► Rekli ste kako se vratila parola »Beograd je svijet«, ali da svijet više nije isti. I svijet i odnosi u svijetu su se promijenili i čini se da se Vučić i naprednjački blok lakše transformiraju i bolje prilagođavaju novim okolnostima nego tzv. demokratski blok.
Ne samo da se transformiraju bolje nego Vučiću i međunarodne okolnosti idu u prilog. On ima i sreće, jer su i Boris Tadić i Mirko Cvetković imali tu nesreću da ih je sačekala svjetska ekonomska kriza. Naprednjaci su se kao oporba, kada su dolazili na vlast, tako mogli predstaviti i kao pokret socijalno ugroženih, jer mnogo ljudi je ostalo bez radnih mjesta. U posljednje vrijeme jesu ekonomski problemi i inflacija, ali oporbi je bilo teže predstaviti se kao socijalna snaga, više su išli na kritiku korupcije, odsustva slobode medija, pravne države, recidiviranja 90-ih. A sada ni Europa nije ista Europa. Danas je Europska unija više sigurnosno nego vrijednosno pitanje i očito je sada u pitanju i da se ova regija ima pod kontrolom. To se vidi u potezima dužnosnika EU. A politika sada ostaje enigma za sve, to je jedna vrsta nepredvidljivosti i ne znamo što će biti, ali se urušavaju i neke propagandne matrice ove vlasti jer ono što je preuzeto od putinovskog novogovora, recimo kolektivni Zapad više ne postoji kako je postojao nekada. A što će biti, to ćemo vidjeti. Ali uzmimo tko spominje više u Srbiji Briks, a jedno vrijeme su puna usta Briksa bila, tko spominje više Open Balkan. Ne možete imati Open Balkan kada nemate elementarne politički sređene odnose, a oni se ne mogu srediti jer se odnosi zasnivaju ovdje na narativima iz 90-ih, koji su ratni i koji su sakralizirani i tu nema nikakvih pomjeranja. Zato to traje ovoliko dugo, jer nitko neće da revidira svoje narative ili ih uskladi s realnošću.
► Ako bi se ostvarila ta dva bloka, kako manjinske stranke u tome da se opredijele, kakva je njihova pozicija: ići uvijek uz vlast ili ne?
U mom shvaćanju politike manjinske stranke getoiziraju ljude i bliži sam onom američkom principu da velike partije po samoj svojoj logici sve to što manjinske partije zastupaju imaju inkorporirano u svoje programe pa onda nema potrebe za njima i da se onda ljudi opredjeljuju više po tome jesu li socijalisti ili republikanci nego što su po naciji. Ali to je neki idealno-utopijski model možda, a postojanje nacionalno-manjinskih stranaka je realnost i u Srbiji i u nekim drugim državama. I to jeste malo nezgodno pitanje. Vrlo je osjetljivo pitanje kada manjinske stranke idu uz vlast, što daje neku vrstu pošteđenosti od mnogih stvari kojih ne bi bile pošteđene da su ostale protiv vlasti i vidimo da je to sada politika svih manjinskih partija u Srbiji da idu uz vlast. Ali opet je to neprirodno jer neće svi članovi tih partija biti za vlast. Ali očito je procijenjeno da je to najpragmatičnija odluka u ovome trenutku, kao što na primjer i srpska partija u Hrvatskoj ide uz HDZ. I tu možda ima neke vrste, ako baš gledamo odnose Hrvatske i Srbije, neke vrste reciprociteta u odnosima, da manjinske partije i tu i tamo idu uz najveću partiju i prave neku vrstu stabilnosti. To je čitav niz paradoksa da manjinske stranke Srba i Hrvata u ove dvije zemlje imaju mnogo bolje odnose s dominantnim partijama u tim državama nego što imaju te dominantne partije među sobom. Ali čak i te dominantne partije imaju nekada dobre odnose, ali prikriveno, a javno loše. Ako pogledate HDZ, iako su puna usta režimske propagande u Srbiji korištenja termina ustaše, inflaciju tog pojma, HDZ vrlo principijelno stoji na strani SNS-a. Npr. Davor Ivo Štir, koji je ideolog HDZ-a, nije baš kritizirao režim u Srbiji ispred Europskog parlamenta već je bio, da upotrijebim tu riječ koju Marta Kos koristi u razgovoru s Vučićem, vrlo konstruktivan. HDZ i SNS su ipak dijelovi EPP-a, saveza narodnjačkih partija u EU gdje im je majka i pokrovitelj CDU. Tu ima neka vrsta razumijevanja.
► Kako vidite odnose između Hrvatske i Srbije i ulogu EU u njima?
Dosta je tu kompleksnih stvari i vrlo ih je teško nekada razlučiti, ali ipak ta neka europska perspektiva, kakva god da je, ipak daje neki najmanji zajednički imenitelj za neku, kakvu-takvu normalizaciju regionalnih odnosa. S tim što su se stvari promijenile. Pitanje je koliko je Hrvatska više dio regije, zato što referira prema regiji zbog Daytonskog sporazuma recimo, ali ipak je ona dio EU a nije dio zapadnog Balkana. Ova će godina biti vrlo interesantna, imat ćemo vrlo teške traumatične godišnjice – 30 godina Oluje, 30 godina od Srebrenice, 30 godina od Daytonskog mirovnog sporazuma i bit će interesantna stvar da se povuku neke linije i neki bilansi. Ali uz sve te mane Daytonski sporazum je osigurao 30 godina mira, a 30 godina mira je neusporedivo mnogo duži period nego period mira između dva svjetska rata na ovim prostorima. Ali to opet ovisi od međunarodnih okolnosti jer najtragičnija stvar što se pokazala je da ovi prostori nemaju nikakav interni mehanizam pacifikacije sukoba. Znači, svako rušenje međunarodne konstelacije kao što je bilo 1914. i 1941. i 1991. ovdje znači novu spiralu ludila, razaranja i zločina. Ne vidim na žalost da bi tu sada bilo nešto drugačije, ali nadajmo se da će ova konstelacija, kakva god da je, potrajati da toga ipak ne bude ponovo.
► Smatrate li onda da je EU garant nekog pomirenja u regiji?
Ne! Treba izbaciti tu riječ pomirenje. To je samo jedna okoštala fraza jer su politike takozvanog pomirenja doživjele debakl. I tu se ne treba više baviti pomirenjima već nekakvom normalizacijom odnosa u smislu da se nađe najmanji zajednički imenitelj, a to je ta neka europska generalna platforma. To je nešto najmanje što može povezati ovaj prostor u kakvu-takvu normalnost. Ne znam što drugo ih može povezati i osigurati normalnost.
Intervju vodila: Jasminka Dulić
