Aktualno
»Prošao je zemljom čineći dobro«
Dio uskrsne poruke beogradskog nadbiskupa i metropolita, kardinala Ladislava Németa
Zajednička proslava Uskrsa
Ove godine sve kršćanske zajednice slave Uskrs istog datuma. Posljednji put to se dogodilo prije 24 godine, točnije 2001. S pravom se pitaju vjernici: zašto je to tako da se svake godine pomjera datum proslave najvažnije svetkovine naše vjere? Zašto se kršćanske zajednice ne znaju dogovoriti oko jedinstvenog datuma za tako veliku svetkovinu?
Zajednička proslava bila bi moguća kad bismo se dogovorili oko jednog, jedinstvenog datuma, koji bi se ponavljao svake godine, istog dana u kalendaru. Sveti otac Franjo je – slijedeći prijedloge pape Pavla VI., Ivana Pavla II., Benedikta XVI., puno puta naglašavao da je Katolička Crkva spremna prihvatiti svaki zajednički datum za proslavu Uskrsa, jer važnost ove svetkovine nije u datumu, nego u njezinom sadržaju.
Kod apostola Ivana nalazimo tekst: »I navečer toga istog dana, prvog u nedjelji, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: ‘Mir vama!’ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina«. Ovaj tekst nam jasno govori da je uskrsnuće Isusa Krista tako velik događaj, tajnovit svakako, da ga ne može ograničiti vrijeme niti prostor. Uskrsnuće, jedanput realizirano, ostaje zauvijek s nama. Ne sputava ga neki konkretni datum, jer datum proslave je važan samo za nas, ljude, da se pobožno sjetimo čudesnih djela Boga našega, da utonemo osobno u dubinu ove velike tajne.
Uskrs je od tada stvarnost prisutna svugde gdje se ljudi vole i prakticiraju ljubav jedni prema drugima. Uskrs je tamo gdje se i u tami grijeha i slabosti javlja tračak nade, optimizma i snage za promjene. Uskrs je vidljiv u naporima svakog društva da stvori uvjete pravednog suživota gdje će se poštivati dostojanstvo svake osobe, temeljna prava svakog čovjeka, što sve izvire iz činjenice da je Isus Krist umro i uskrsnuo za svakog čovjeka i cijeli stvoreni univerzum.
Katolička Crkva stoljećima nalaže da: »Borba za pravdu i sudjelovanje u preobražaju svijeta u potpunosti se ukazuju kao sastavni dio propovijedanja Evanđelja, tj. poslanja Crkve za otkup čovječanstva i njegovo oslobođenje od svake potlačenosti« (III. Sinoda Biskupa, Ministerijalno svećeništvo. Pravda u svijetu, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 35, Zagreb, 1972., str. 36.).
Ova borba međutim ne vodi se ni oružjem, ni dronovima, niti kompjutorskim virusima ili sredstvima masovnog zastrašivanja ili dezinformacijom. Ova je borba u samom središtvu čovjeka, u srcu svakog od nas. Ova borba u kršćanskoj se tradiciji zove obraćenje. Ono zaista znači »okrenuti se u drugom smjeru«, »promijeniti mišljenje«, »usmjeriti se natrag« ili »povratiti se«. Obraćenje je glavni zadatak svih kršćana, i to uvijek nanovo, s potpunim predanjem, požrtvovano. U vrijeme kada od 2021. godine u Katoličkoj Crkvi slavimo sinodalni proces, koji usmjerava prema većem sudjelovanju svih kršćana u životu Crkve i društva u kojem živimo, obraćenje postaje glavni zadatak svih nas. Svi mi moramo preispitati svoje djelovanje, svoje misli, svoj način govora. Moramo se upitati je li svojim riječima, nastupom u javnosti, u našim obiteljima i na radnim mjestima širimo mir i ljubav uskrslog Gospodina Isusa, ili možda razdor, laž i prijevaru te u tom smislu, povijesno gledano, doprinosimo fizičkoj smrti Isusa. Naši grijesi takoreći ponovo razapinju Isusa na križ. Veliki ruski pisac Dostojevski veličanstveno opisuje ljudsku narav u knjizi Braća Karamazovi, pokazujući da bismo mi ljudi bili sposobni ponovo osuditi i ubiti Isusa ako bi se on pojavio još jedanput među nama. To je naša ljudska narav, ali Bog je čovjeka zamislio drugačijim: Isus Bogo-čovjek svojim uskrsnućem pokazao je da se ljudska narav može boriti bez nasilja za dobro svih nas i da dobro na kraju uvijek pobjeđuje dobro a ne grijeh i smrt.
Kao što sam već napomenuo, ove godine slavimo 1700. godišnjicu Nicejskog sabora. Koja duhovna snaga je bila onda u saborskim ocima, njih preko tri stotine, kada su poslije nekoliko nedjelja žestokih rasprava uspjeli doći do zajedničkog vjerovanja, koje i danas ispovijedamo u svim većim kršćanskim crkvama. Djelovanje i uspjeh tih saborskih sudionika neka nam bude primjer kako bismo i mi bili spremniji više razgovarati, voditi dijalog, nego jedni druge blatiti, proglašavati neprijateljima, samo zato da bismo na kraju mi ispali bolji, savršeniji, bliži Bogu.
Isus nam je pokazao da dobrom voljom i istrajnošću možemo uvijek graditi bolje društvo, bolju crkvenu zajednicu, bolji život za sve nas.
Svim kršćanima i ljudima dobre volje želim blagoslovljene uskrsne blagdane.
Hristos Vaskrse!
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
»Prošao je zemljom čineći dobro«
Drage moje sestre i braćo moja u Kristu!
Sveto Vazmeno trodnevlje vrhunac je crkvene godine kada slavimo Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Počinje Velikim četvrtkom navečer a završava nedjeljom Uskrsa. Premda se svih ovih svetih događaja spominjemo iz godine u godinu, oni nam uvijek poručuju nešto novo. Bude u nama nove misli, ali ujedno nam postavljaju razna pitanja i potiču nas na samoispitivanje.
Zbivanja Velikoga petka osobito su dramatična. Očito je da se u Isusu Kristu pojavio najbolji čovjek na ovom svijetu jer nas nitko nije tako silno ljubio kao On. Sâm apostol Petar potvrdio je to u svom govoru u Kornelijevoj kući rekavši: »prošao je zemljom čineći dobro« (usp. Dj 10,38). Isus je zaista suosjećao s patnjama svojih suvremenika. Liječio je bolesne i tješio žalosne.
Međutim, ukoliko želimo jezgrovito sažeti Isusov zemaljski život i ukratko baciti pogled na neke njegove trenutke, onda, uistinu, tužna srca možemo samo potvrditi da Njegova životna sudbina nije bila laka među nama. Okolnosti Njegova rođenja već su bila vrijedna sažaljenja: »I Marija porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle, jer za njih ne bijaše mjesta u svratištu« (Lk 2,7). Potom, prigodom Njegova prikazanja u jeruzalemskom hramu, stari je Šimun u svom proročkom zanosu ovo izjavio: »Ovaj je evo postavljen… za znak osporavan« (usp. Lk 2,34). Zaista, cjelokupno Isusovo zemaljsko poslanje označeno je u ovom proročkom očitovanju. Koliko iskušenja, koliko zamki je morao podnijeti dok Ga nisu na koncu predali rimskom namjesniku Pilatu da bi Ga osudio na križ. U tom času Isus nije prijetio, nije ni vrijeđao, nego je molio za svoje progonitelje: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine!« (Lk 23,34).
Makar postupanje Isusovih suvremenika prema Njemu ne služi njihovu potpunom opravdanju, ipak ih još možemo razumjeti; oni još nisu mogli u Kristu Isusu prepoznavati ovu neočekivanu i izvanrednu Božju objavu. No, nesuvislo je i zlobno kako su se kasnije neki ljudi ophodili prema Njemu, a neki to još i danas čine. Ne umaraju se vrijeđati Ga i izrugivati mu se, stavljajući Ga u neka čudna uspoređivanja. Svatko tko uistinu poznaje povijesni tijek Isusova života, može o Njemu reći samo dobro i lijepo.
»Mudraci« ovoga svijeta, u kojem hara nemilosrdno nadmetanje, siju nemir i nesigurnost u naša srca. Mi kršćani, pak, vjerujemo u Isusovo uskrsnuće. Naša je nada Isus Krist, jer jedino On može pobijediti svako zlo. Bez obzira na to što ovaj svijet želi Isusa gurnuti u zaborav, On ostaje jedini Spasitelj čovjeka, jedini istinski Prijatelj koji nas može ojačati i izliječiti sve naše rane. Uskrsli Isus je s nama! Neka to bude naša vazmena radost! Prihvatimo Ga kako bi nas učvrstio u vjeri, nadi i ljubavi!
+ Franjo, v. r.
biskup Subotičke biskupije
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
»Ne bojte se! Ta znam da tražite Isusa Raspetoga. Nije ovdje! Uskrsnuo je, kako reče!« (Mt 28,5-6)
Draga braćo i sestre u Kristu!
U ovoj Jubilejskoj godini milosti, dok nam Crkva otvara vrata oprosta, obraćenja i obnove, dočekujemo Uskrs – središnji događaj naše vjere. To nije tek svetkovina, nego stvarnost koja mijenja čovjeka: Krist je uskrsnuo! Smrt nema posljednju riječ, tama nije jača od svjetla, a očaj ustupa pred nadom.
Uskrs nas podsjeća da ni prvi učenici nisu lako prepoznali istinu uskrsnuća. Nakon Velikoga petka bili su zatvoreni, prestrašeni, obuzeti sumnjom i neizvjesnošću. I mi danas, u vremenu globalne nesigurnosti, podjela, ratova i nepravdi lako prepoznajemo tu istu ljudsku tjeskobu. No, u srce toga straha ulazi Gospodin i govori: »Mir vama!« (Iv 20,19). Njegov mir nije krhak ni privremen: »Ne dajem vam ga kao što ga svijet daje« (Iv 14,27) – to je mir koji iscjeljuje i osposobljava za novo življenje.
Kristov mir nas poziva da budemo graditelji mostova, a ne zidova, svjedoci pomirenja, a ne podjela. »Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!« (Mt 5,9) – Uskrs nas poziva na djelotvornu ljubav, onu koja se ne zatvara u osjećaj sigurnosti, nego izlazi u svijet i liječi rane.
Uskrsli nas poziva da pogledamo oko sebe i prepoznamo Njega u licu siromašnih, napuštenih, zaboravljenih. »Tko vas primi, mene prima« (Mt 10,40) – Socijalni nauk Crkve nije dodatak Evanđelju, već njegov konkretan izraz. U ovoj godini milosti, zapitajmo se: jesmo li spremni izići iz sebe i služiti Kristu u najmanjima?
Crkva nije puka zajednica pojedinaca, već živo Tijelo Kristovo u kojem smo svi povezani. »Ako je jedan ud proslavljen, raduju se s njim svi udovi« (1 Kor 12,26). U svijetu obilježenom ravnodušnošću Crkva je pozvana biti svjetionik nade, vjere i djelatne ljubavi.
Uskrs je i poziv na novi početak. Kao što su apostoli, osnaženi Duhom Svetim, izišli iz zatvorenih prostora i hrabro svjedočili Krista, tako i mi moramo iznijeti Uskrs izvan crkvenih zidova – u naše obitelji, škole, radna mjesta, društvene prostore. Vjera mora postati vidljiva u djelima pravednosti, sućuti i hrabrosti.
Draga braćo i sestre, neka ovaj Uskrs bude trenutak kad ćemo otvoriti srce Uskrslom Kristu – da nas preobrazi, obnovi našu vjeru, učvrsti nadu i probudi ljubav. U svijetu ranjenom strahom i nepovjerenjem, budimo svjetlo u tami, sol zemlje i glasnici nade.
»U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16,33) – neka nas te riječi prate dok s pouzdanjem koračamo putem Uskrsloga. U zajedništvu s biskupom u miru, mons. Đurom Gašparovićem, svima Vama, draga braćo i sestre, te svim svećenicima, redovnicima i redovnicama u Srijemskoj biskupiji, kao i svima Vama dragi Prijatelji i dobročinitelji Srijemske biskupije, od srca želim sretan, radostan i nadasve blagoslovljen Uskrs!
+ Fabijan
srijemski biskup
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
»Nada ne razočarava«
Draga braćo i sestre, koji vjerujete u uskrsloga Isusa Krista!
»Uskrsnuće Gospodinovo, naša je nada« – veli sveti Augustin. Ovom izjavom taj sveti biskup hrabri vjernike da ne očajavaju misleći kako smrću život u potpunosti prestaje. Iako mi ljudi ne možemo izbjeći smrt, Kristovim uskrsnućem dobili smo nadu da ćemo i mi jednom s njime uskrsnuti.
Ove godine svi mi kršćani istoga dana slavimo Uskrs. Preko dvije i pol milijarde nas koji vjerujemo u Isusa Krista istodobno uzdižemo hvalu Bogu, slaveći njegovu pobjedu nad smrću. Zamislimo samo kako trećina čovječanstva u jednom danu kliče Bogu zbog nade u vječni život, koju nam je darovao Kristovim uskrsnućem. »Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se njemu« – odjekuje diljem svijeta na tolikim liturgijskim slavljima vjernika koji radosno slave Uskrs.
Ujedno, ove godine mi katolici slavimo redovitu jubilarnu godinu, koju je papa Franjo proglasio bulom »Nada ne razočarava«. Nadahnut riječima svetoga Pavla o Isusu Kristu, našoj nadi, Papa nas je pozvao da budemo hodočasnici nade, da po nama svjetlo kršćanske nade doprije do svakoga čovjeka.
Kakvo to svjetlo mi kršćani donosimo u ovaj svijet? Svakako ne nekakvo naše, ljudsko, ovozemaljsko svjetlo. Bila bi to tek jedna od tolikih ljudskih ponuda čovječanstvu, koje se nikako ne uspijeva osloboditi od tame zla. Ne, mi ne nosimo nešto naše, nego Božje, svjetlo Isusova uskrsnuća. Nije to nekakva lijepa priča, mit, san, niti utopija, kojom bi se ljude željelo odvratiti od stvarnosti kako bi – bar na tren – zaboravili nevolje koje ih tište. Ne, to je istiniti povijesni događaj, kojim je Isus Krist, raspet i pokopan, treći dan uskrsnuo svojim slavnim tijelom. On je uskrsnuo da mi, vjerujući njemu, možemo imati život vječni. To je izvor svjetla i nade, koju mi kršćani pronosimo ovim svijetom.
Od zore Kristova uskrsnuća, po onima koji su mu povjerovali, koje je osnažio Duh Sveti, novo proljeće nade obuzima svijet. Kristovim uskrsnućem i naše je uskrsnuće već započelo. Uskrsli Krist nam nije ostavio tek spomen na događaj njegova uskrsnuća, nego je on sam ostao među nama, kako je obećao: »I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta« (Mt 28,20). Prisutnost Uskrsloga među nama izvor je prave radosti, svjetlost je nade koja nas ispunja. To je novost u kojoj mi već sada živimo, jer smo prihvatili Isusa Spasitelja.
Zato, kad mi kršćani slavimo Uskrs, slavimo Isusa Krista prisutnoga među nama, u njegovoj Crkvi, koji je obećao da je ondje, gdje je bar dvoje ili troje vjernika sabrano u njegovo ime (usp. Mt 18,20). Biti u Kristovu zajedništvu znači dopustiti da nas on očisti od grijeha i daruje nam milost oproštenja kako bismo sebe, svoje bližnje i svijet u kojem živimo mogli vidjeti u novom svjetlu nade u vječni život. Tek tako obnovljeni možemo donositi nadu u ovaj naš svijet i svjedočiti da smrt nema posljednju riječ, nego Isus Krist, Uskrsnuli i živi, on naša nada!
Ovim mislima svim kršćanima želim sretan i blagoslovljen Uskrs!
Mons. Mirko Štefković, zrenjaninski biskup
