Intervju
Pastoralna skrb za iseljenike
Vlč. dr. sc. Tomislav Markić prošle je godine treći put zaredom izabran i imenovan nacionalnim ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Na toj dužnosti je od 2014. godine. Hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu ima više od 180, a prema procjenama 3,2 milijuna hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka živi u iseljeništvu. »Naš narod diše s dva plućna krila: jednim u domovini – mislim na Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu gdje su Hrvati također konstitutivni narod – a onda drugo je krilo u iseljeništvu i Hrvati koji čine nacionalnu manjinu u obližnjim europskim zemljama«, kazao je vlč. Markić nakon što mu je potvrđen treći mandat. Za Hrvatsku riječ vlč. Markić govori o hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, o tome koliko su ove misije značajne, koliko je u njima svećenika, redovnika i redovnica i laika, o tome gdje su najbrojnije, o tome koliko je teško naći svećenike za te misije.
► Kome pripada i kako je organizirano Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu?
Ravnateljstvo je zajednički ured Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu kojemu će sljedeće godine biti 60 godina kako je u ondašnjem obliku uspostavljeno od Svete Stolice imenovanjem prvoga nacionalnog ravnatelja vlč. Vladimira Vincea. Ono je organizirano tako da mu u djelovanju potporu pruža Vijeće Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, kojemu je posljednjih pet godina na čelu nadbiskup vrhbosanski mons. Tomo Vukšić. Ravnateljstvo je, dakle, operativno tijelo te službu ravnatelja obnašam u tijesnoj suradnji s njime kao i s članovima Vijeća, kojega čine predstavnici redovnika i redovnica iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kao i delegati hrvatske inozemne pastve iz deset pastoralnih područja: Njemačke, Švicarske, Austrije, zapadne Europe, Slovenije, Skandinavije, Kanade, Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike i Oceanije. Kako u Njemačkoj djeluje najveći broj hrvatskih katoličkih misija i zajednica, ova zemlja u sastav Vijeća daje i po jednu predstavnicu časnih sestara, kao i pastoralnih suradnika i suradnica. Svi oni predstavljaju 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara koje brojimo diljem svijeta.
► Ravnatelj Dušobrižnistva za Hrvate u inozemstvu ste od 2014. godine. Što je Vaša zadaća?
Jedanaesta je godina kako obnašam službu nacionalnoga ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu koju sam preuzeo u rujnu 2014. i sada ju obavljam u trećem mandatu. Uz redovito vođenje Ravnateljstva kao ureda, zadaće su ravnatelja da dogovorno s nadležnim biskupima i redovničkim poglavarima pronalazi svećenike i pastoralne djelatnike za upražnjena mjesta u hrvatskim katoličkim župama i misijama. Zadaća je zatim da promiče suradnju i povezanost s nadležnim crkvenim osobama i ustanovama u zemljama u kojima žive hrvatski katolici, da održava veze s hrvatskim katoličkim župama i misijama diljem svijeta, s područnim delegatima za hrvatsku inozemnu pastvu u pojedinim zemljama te sudjeluje na radnim i prigodnim sastancima hrvatskih misionara i pastoralnog osoblja. Također, po potrebi surađuje s vatikanskim Dikasterijem za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, kao i s drugim crkvenim tijelima koja se bave migracijama te redovito sudjeluje u radu drugih crkvenih i civilnih ustanova povezanih s hrvatskim iseljeništvom. Za svoju službu redovito podnosim izvješća o stanju u hrvatskoj inozemnoj pastvi biskupima i članovima Vijeća s kojima tijesno surađujem.
► Koliko surađujete s državnim tijelima koja su zadužena za skrb o Hrvatima izvan Hrvatske?
Rado sudjelujem na brojnim događanjima koja organizira Hrvatska matica iseljenika, a odlična je suradnja i sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Institutom za istraživanje migracija, Centrom za hrvatsko iseljeništvo, visokoškolskim i drugim ustanovama, udrugama i organizacijama koje u svome djelokrugu imaju hrvatsko iseljeništvo. Ističem ovdje i zajedničku suradnju u organizaciji sada već šest hrvatskih iseljeničkih kongresa pa sudjelovanje u radu Savjeta hrvatske Vlade za Hrvate izvan Hrvatske, raznim radnim skupinama vezanim uz iseljeništvo, povremeno sudjelovanje na sjednicama saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske, kontakte s Ministarstvom demografije i useljeništva i slično. Ovu bih suradnju, dakle, ocijenio kao nužnu, potrebnu i odličnu.
► Kada su nastale prve hrvatske katoličke misije u inozemstvu, gdje i što je bio razlog njihovog osnutka?
Mi kao narod s dugom poviješću iseljavanja možemo reći da je pastoralna skrb za iseljene Hrvate stara koliko i njegove seobe jer su se s narodom selili i njegovi svećenici, što se vidi na primjeru hrvatskih nacionalnih manjina u susjednim zemljama. Također je u povijesti bilo primjera privremene organizirane pastoralne skrbi dok je trajna, organizirana skrb Katoličke Crkve za hrvatske iseljenike započela prije više od 130 godina, 1894., kad je u Pittsburghu u Pennsylvaniji, u Sjedinjenima Američkim Državama, đakovački biskup Josip Juraj Stross-mayer na molbu hrvatskih iseljenika onamo poslao hrvatskog svećenika te je ondje sagrađena prva hrvatska crkva u iseljeništvu. Najveći je broj hrvatskih etničkih župa u Americi osnovan u prva dva desetljeća 20. stoljeća. Dakako, sva iseljavanja prošloga stoljeća rezultirala su značajnim brojem naših novih pastoralnih prisutnosti. A razumljivo je i zašto su nastala: da bi vjernici mogli prakticirati svoju vjeru, pohađati liturgiju i primati sakramente na svome materinskom jeziku jer drugi nisu poznavali. Svakako da je osnutak Ravnateljstva dao novi zamah i potreban organizacijski okvir dušobrižništvu iseljenih Hrvata, koje je bilo posebno izazovno voditi tijekom komunističkog i socijalističkog perioda vlasti u Hrvatskoj. Mnogi su tome dali značajan doprinos, a jedno od najvažnijih imena je ono prelata Vladimira Stankovića koji je kao ravnatelj dugo vršio svoju službu te ističem ovdje posebno i blagopokojnog kardinala Franju Kuharića, koji je kao zagrebački nadbiskup često i rado posjećivao naše misije i župe u iseljeništvu i bio im velika potpora. U njihovo vrijeme pripada i organizacijski maksimum od gotovo 250 hrvatskih katoličkih župa i misija po cijelom svijetu. Njihova je uloga bila i ostala neprocjenjiva ne samo u očuvanju vjerničkoga identiteta i predanju poklada vjere novim naraštajima, već i u očuvanju nacionalnog identiteta hrvatskih iseljenika budući da se uz te naše zajednice uvijek gradilo i zajedništvo preko kulturnih, obrazovnih, tradicijskih, sportskih, sve do gastronomskih sadržaja što je očuvalo identitet hrvatskoga čovjeka pa i ondje gdje su tu već treći ili četvrti pa i peti naraštaji hrvatskih potomaka, postoji svijest o podrijetlu. Vrijedno je spomenuti kako su naše misije i župe dugo vremena bile i jedina mjesta slobode gdje su se nesmetano mogli okupljati Hrvati, bez obzira na svoja politička i druga uvjerenja.
► Hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu je 180. Koliko je to svećenika, odakle su poslani u misije i gdje su najznačajnije i najbrojnije misije?
Za 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara, trenutačno pastoralno skrbi 184 svećenika, nešto manje od pedeset časnih sestara, pedesetak pastoralnih suradnika i suradnica te isto toliko tajnica i tajnika, zaposlenih u našim pastoralnim prisutnostima. Ukupno dakle govorimo o sustavu u kojemu djeluje gotovo 350 osoba. Najviše ih je dakako u zapadnoeuropskim zemljama, od čega u Njemačkoj više od polovice od ukupnog broja – 95, tu je i Švicarska s 12, Austrija s osam misija, Skandinavija sa šest, tu su nadalje zemlje s po jednom misijom u Belgiji, Nizozemskoj, Luksemburgu, Velikoj Britaniji i Irskoj, po tri su misije u Francuskoj i u Sloveniji, a među prekooceanskim zemljama u SAD-u imamo 15 župa i misija, u Kanadi 16, u Australiji i Oceaniji 14 centara i misija, u Latinskoj Americi imamo dvije te jednu misiju u Južnoafričkoj Republici. Najviše svećenika, njih 99, dolazi iz provincija i biskupija u Hrvatskoj, 78 iz Bosne i Hercegovine te sedmorica iz inozemnih biskupija. Najviše ima redovnika, i to čak 128, od čega su najzastupljeniji franjevci Hercegovačke provincije Uznesenja BDM, a slijede ih franjevci Splitske provincije Presvetoga Otkupitelja dok dijecezanskih svećenika ima 56, najviše iz Vrhbosanske nadbiskupije. Velika većina naših biskupija kao i provincija dala je najmanje jednog, ali uglavnom više svojih svećenika za službu u inozemnoj pastvi, a vrijedno je spomenuti da po jednog svećenika imamo i iz Subotice, Maribora, Winnipega, Clevelanda, Newarka i Pertha. Najviše bi nas pak radovalo da same misije daju nova svećenička zvanja kao što je to bio slučaj prošle godine kada smo npr. imali dvije mlade mise u Hrvatskoj katoličkoj župi hrvatskih mučenika u kanadskoj Mississaugi.
► Kako funkcionira jedna misija?
Naše pastoralne prisutnosti, gledajući crkveno-pravni ustroj, organizirane su u nekoliko oblika: kao župe, misije, zajednice ili centri. Najsamostalnije su među njima župe i centri, to su ujedno oblici pastoralne skrbi zastupljeniji u prekooceanskim zemljama. Župe ili centri djeluju s odobrenjem mjesnog biskupa, a u potpunosti su financijski samostalni, odnosno uzdržavani od vjernika. Još i više od toga, sami su vjernici kupovali zemljišta, gradili svoje crkve, pastoralne dvorane, domove i sl. Taj model se više ne prakticira te su dominantnije misije ili zajednice, posebno u europskim državama, koje su u većoj povezanosti s mjesnom Crkvom, i financijski i organizacijski, jer su povezane s određenom župom koja im ustupa crkvu i druge objekte na korištenje. Sve drugo, tj. pastoral, sličan je onome koji imamo u svakoj župi. Naravno da se pritom međusobno razlikuju u onoj mjeri koja je i kakva vjernička populacija više zastupljena, pa će tako možda neka misija imati samo povremeno sakramente podjele potvrde ili vjeronaučnu pouku i sl. Većina naših misija u inozemstvu djeluje ipak najsličnije župama u domovini: u njima se provodi evangelizacija putem kateheze i drugih oblika, slave se sveti sakramenti i druga liturgijska slavlja, u granicama mogućega djeluje se karitativno te se tako izgrađuje crkveno zajedništvo. Kako se sve to odvija na hrvatskom jeziku, istovremeno se čuva i hrvatska tradicija i kultura, a u brojnim našim misijama djeluju folklorne, sportske, umjetničke, glazbene, gastronomske i druge skupine, koje svojim radom doprinose i očuvanju hrvatskog nacionalnog identiteta.
► Je li teško naći svećenike? Ima li među njima svećenika iz hrvatske zajednice u Srbiji?
Upravo je pitanje pronalaska svećenika jedno od najzahtjevnijih i najtežih izazova rada Ravnateljstva. Kao što je opće poznato, svećenika ima sve manje, stariji svećenici teško se odvaže na neku veću promjenu, poput odlaska u misije, a mlađi se lakše odazivaju no sve je manje ređenja. Prema tome, ordinariji, bilo biskupi bilo provincijali, nastoje osigurati svećenike prvo za svoje potrebe, a tek onda iznalaze ponekoga za inozemnu pastvu, tko je k tome voljan prihvatiti takvu ponudu odlaska u misije. Uzevši sve to u obzir, veoma sam zahvalan svim našim ordinarijima koji unatoč nezavidnim prilikama proviđaju svećenike za naše misije. A veoma raduje što su poneki svećenici i iz susjednih nam zemlja. U hrvatskoj inozemnoj pastvi imamo jednog svećenika Subotičke biskupije, to je vlč. Luka Poljak koji je prije nekoliko godina postao voditeljem Hrvatskog katoličkog centra u Adelaideu u Australiji. U Hrvatskoj inozemnoj pastvi na službi u Bochumu i Gelsenkirchenu sada je i vlč. Ivica Damjanović, koji je više godina bio župnikom Novoga Beograda i ravnateljem Caritasa Srbije. U inozemnoj je pastvi u američkom Clevelandu i vlč. Zvonko Blaško, rodom iz Srbije.
► Procjenjuje se da izvan Hrvatske živi više od tri milijuna Hrvata. Koliko je teško doći do njih? Neki su već druga ili treća generacija iseljenika, slabo govore hrvatski jezik.
Naših ukupno 180 pastoralnih prisutnosti dovoljna su garancija da veliki dio naših iseljenika i njihovih potomaka ima pristup pastoralnoj skrbi na materinskom, hrvatskom jeziku. Novi naraštaji već bolje govore jezikom zemlje u kojoj su rođeni, međutim, i oni često žele moliti na jeziku onih koji su ih tako naučili moliti, a to su njihovi roditelji, bake i djedovi. Danas pristup hrvatskim iseljenicima i njihovim potmocima olakšavaju i društvene mreže i novi mediji pa doista svatko tko želi, čak i oni udaljeniji od središta naših misija, mogu pronaći nešto duhovno i pastoralno za svoju dušu. Posebno moram pohvaliti one koji ne žale svoje slobodno vrijeme pa putuju i po nekoliko sati kako bi sudjelovali na nedjeljnim euharistijskim slavljima na materinskom jeziku te susreli svoje sunarodnjake. Otežan pristup pastoralnoj ponudi na hrvatskom jeziku ima naša brojna dijaspora u Južnoj Americi, jer tamo trenutno djeluju samo dva centra: onaj u Limi te u Buenos Airesu.
► Koliko je važno pružanje pastoralne skrbi Hrvatima u iseljeništvu, imajući u vidu i nove migracije koje se događaju?
Vrijednost ove pastoralne skrbi je neprocjenjiva. Ona je odjek one Isusove zapovijedi da se Evanđelje naviješta posvuda, svim narodima do svršetka svijeta. Inozemna pastva omogućava novim doseljenicima snalaženje i na vjerskom planu, a onima koji već neko vrijeme borave i žive u novoj zemlji pruža komadić zavičaja i domovine. Nove migracije osobito nam pokazuju važnost dušobrižništva na materinskom jeziku: one su puno značile našim ljudima kada su doseljavali u nove krajeve, znače puno i onima koji su to činili posljednjih godina i desetljeća, a na primjeru filipinskih katolika u Zagrebu vidimo kako se i novopridošli strani radnici katolici u Hrvatskoj rado okupljaju i slave Boga na svome materinskom jeziku. Nove migracije znak su vremena, a Crkva je oduvijek pozvana čitati i djelatno odgovarati na takve pastoralne izazove.
► Nemate nadležnosti nad hrvatskom manjinskom zajednicom, ali pratite li hrvatsku manjinu, posebno onu u Srbiji?
Hrvatsku manjinu u susjednim zemljama pratim uglavnom prijateljskom povezanošću s brojnim osobama. Studirao sam u Beču, a stanovao u bogosloviji Željezanske biskupije te sam tako upoznao i sprijateljio se s brojnim gradišćanskim Hrvatima. U Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, Italiji, Kosovu, Makedoniji, Mađarskoj, Češkoj, Slovačkoj i Rumunjskoj poznajem brojne svećenike, a s nekima od njih me veže i prijateljstvo. Dugo sam u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji surađivao s aktualnim srijemskim biskupom mons. Fabijanom Svalinom, a dobro poznajem i zrenjaninskog biskupa mons. Mirka Štefkovića, čijem sam bratu Nikoli bio i kum na vjenčanju. Stoga rado i sa zanimanjem pratim zbivanja u hrvatskim manjinskim zajednicama, iako nemam nikakvih nadležnosti nad njima. Svaku suradnju na tom planu smatram dobrodošlom i veoma me raduje, a u biskupijama u kojima žive i djeluju hrvatski katolici kao pripadnici manjinskih zajednica vidim i potencijal za suradnju u personalu hrvatske inozemne pastve.
► Ovaj intervju objavljujemo na Veliki petak, idemo u susret Uskrsu. Što bi bila Vaša uskrsna poruka Hrvatima izvan domovine?
Uskrsna je poruka uvijek ista, stara, a opet uvijek nova, jer u sebi krije najveću novost koja se ikada dogodila na našem svijetu: uskrsnuće Isusa Krista, koje u sebi nosi nadu našeg uskrsnuća i pobjede nad grijehom i smrću.
»Dva čovjeka u blistavoj odjeći« – tako evanđelist Luka naziva anđele koji su susreli žene koje su prvoga dana u tjednu, dakle u nedjeljno jutro, došle pomazati Isusovo tijelo. Njihovo pitanje ženama bilo je: »Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!«.
»Nije ovdje, nego uskrsnu!« – kako često u našim životima, dragi čitatelji, tražimo Isusa tamo gdje ga nema, tražimo smisao i ispunjenje tamo gdje ih nema: u materijalnome, u krivim navezanostima, u užitku, u jelu i pilu, u nečemu što ne može ispuniti žeđ čovjeka za onim bitnim, za smislom, za Bogom.
Uskrs je poziv da započnemo tražiti smisao, da započnemo tražiti Boga, ondje gdje on jest i ondje kako on jest – uskrsno nazočan među onima koji u njega vjeruju, koji dijele, svjedoče i žive poruku o njegovu uskrsnuću. Uskrs je poziv da započnemo tražiti Boga i njegovo lice u svakome čovjeku, osobito onome koji je u potrebi, koji je na »periferijama« našega društva i naše Crkve, kako nas podsjeća papa Franjo.
Uskrs je stoga poziv na pomirenje i prihvaćanje svakoga čovjeka kao Božjega stvorenja, ma koliko on bio od nas različit i drugačiji. Uskrs je polazište našega dijaloga sa svijetom i želje da svojim djelovanjem preobražavamo ne samo naše društvo, već i svoje srce.
S tim mislima želim svim čitateljima Hrvatske riječi, kao i svim Hrvatima koji žive izvan Domovine, sretan i blagoslovljen Uskrs – Uskrs, koji preobražava kako cijeli svijet tako i svakoga od nas ponaosob.
Intervju vodila: Zlata Vasiljević
