Aktualno
Izgraditi spomen obilježje za ubijene, nestale i protjerane Hrvate
Izaslanstvo Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata položilo je 18. travnja u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj, ispred Zida boli, vijenac i upalilo svijeće u znak sjećanje na stradanje nedužne obitelji Matijević iz Kukujevaca, mjesta pokraj Šida u Srijemu, kao i za sve stradale Hrvate koji su za vrijeme Domovinskog rata stradali ili nestali u Vojvodini, u Srbiji.
Vijence su u pratnji Bojne za potporu Hrvatske vojske – Satnije za odavanje počasti položili i predstavnici hrvatskih institucija: Ana Filko u ime Vlade Hrvatske i Ministarstva hrvatskih branitelja, dr. sc. Domagoj Knežević u ime Ministarstva vanjskih i europskih poslova, dr. sc. Milan Bošnjak u ime Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Tihomir Milovac i Tanja Horvatin u ime Grada Zagreba i Božica Cibosi u ime Dokumente – centra za suočavanje s prošlošću.
Dosije o zločinima
»Danas smo se ovdje okupili kako bismo se posebno prisjetili ubijene obitelji Matijević, supružnika Joze i Ane i njihovog malodobnog sina Franje, iz Kukujevaca. Oni su 19. travnja 1992. u večernjim satima odvedeni iz svoje obiteljske kuće od nepoznatih osoba i nestali. Tek nakon svršetka Domovinskog rata njihova tijela pronađena su u grobnici Mohovo kod Iloka, 30-ak kilometara od Kukujevaca. Prema analizama forenzičara, svi su ubijeni lovačkim oružjem iz neposredne blizine, a otac Jozo i maloljetni sin Franjo imali su vezane ruke. Počinitelji nikad nisu pronađeni niti osuđeni. Iako je bilo svjedoka, za ovaj zločin motiviran nacionalnom mržnjom, nitko nije odgovarao. Fond za humanitarno pravo iz Beograda 16. listopada 2018. podnio je kaznenu prijavu za ubojstvo pred Tužilaštvom za ratne zločine Srbije u Beogradu. Za manje od mjesec dana tužba je odbačena uz uvredljivo obrazloženje da 'krivično delo zločin protiv čovečnosti nije bilo propisano kao krivično delo u vreme događanja 1992. godine«, podsjetio je u uvodnom govoru na taj događaj predsjednik Zajednice Ivo Martinović i dodao kako je godinu dana nakon ovog zločina, u noći 29./30. srpnja 1993. godine u svojoj obiteljskoj kući u Kukujevcima teško pretučena i nakon toga ubijena iz vatrenog oružja ugledna kukujevačka obitelj Oskomić, supružnici Nikola i Agica, te Nikolina tetka Marija Tomić.
Počinitelji nisu pronađeni. Tek kasnije, kada su se počinitelji međusobno posvađali, jedan od njih se samostalno predao sudu i zatražio zaštitu te posvjedočio o ovom ubojstvu. Također je posvjedočio kako su isti počinitelji tri mjeseca ranije, 9. travnja 1993. godine, u dvorištu obiteljske kuće u Sotu ubili Stevana Krošlaka, koji je bio Slovak po nacionalnosti, samo zato jer je pomagao »ustašama« Hrvatima.
»U presudi Okružnog suda u Srijemskoj Mitrovici za ova ubojstva, u predmetu 'Pavle Drašković i dr.' od 26. travnja 1996. godine, piše kako su ubojstva hrvatske obitelji Oskomić / Tomić, i ubojstvo Slovaka Stevana Krošlaka, počinjena u sklopu plana: 'da se na teritoriji SR Jugoslavije u selima zapadnog dela Srema, pretežno nastanjenim hrvatskim i drugim nesrpskim življem, ozbiljnim pretnjama i prinudom treba vršiti pritisak na Hrvate i na pripadnike drugih nesrpskih nacionalnosti, te ih zastrašiti tako da napuste ta sela i da to zastrašivanje odjekne i na taj način bi se ubrzalo prvenstveno iseljavanje Hrvata, ali i drugih nesrpskih nacionalnosti naklonjenih Hrvatima'«, pročitao je predsjednik Martinović citat iz knjige Dosije: zločini nad Hrvatima u Vojvodini koju je 2019. godine izdao Fond za humanitarno pravo iz Beograda, u kojoj su detaljna i argumentirana svjedočanstva o ubojstvima i zločinima počinjenim 1990-ih nad Hrvatima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Vojvodini.
Plansko i sustavno zlostavljanje
Tijekom i nakon tih ubojstava brojni Hrvati iz Kukujevaca bili su žrtve psihičkog i fizičkog terora. Rezultat je za zločince bio vrlo učinkovit, pa je u Kukujevcima od 1.622 Hrvata (činili su 89 % ukupnog broja stanovnika), koliko ih je bilo prema popisu stanovništva iz 1991. godine, broj Hrvata po popisu stanovništva iz 2002. godine pao na svega na 3,2 %, odnosno 72 Hrvata. Danas ih je još manje.
Dakako, to su samo neka u nizu desetaka ubojstava koja su počinjena nad Hrvatima u Vojvodini 1990-ih ili su nestali ili završili u logorima u Srbiji, a deseci tisuća protjerani su iz Srbije. Za veliki dio tih ubojstava nisu niti pokrenute istražne radnje, niti su počinitelji pronađeni, ili što je još gore, ako su počinitelji pronađeni i osuđeni, ubrzo su oslobođeni i pušteni na slobodu pod sramotnim i uvredljivim obrazloženjima.
Uz sve to, svjedočili smo i brojnim lažnim optužbama i govoru mržnje koji je dolazio iz službenih medija Srbije. Tako su Hrvati u Vojvodini optuživani da su »dobili oružje koje im je poslano iz Republike Hrvatske i planiraju oružanu pobunu«. Zbog tih, pokazalo se kasnije izmišljenih optužbi, brojni Hrvati završili su na ispitivanju koja su popraćena teškim fizičkim nasiljem, mnogi su ostali invalidi, a njihove nekretnine i obitelji bile su predmet detaljnih pretresa. Nikada ni kod jednog Hrvata nije pronađeno nikakvo oružje niti je zabilježena ikakva oružana pobuna. Hrvati su bili i ostali mirni građani u Srbiji, i kako sami s ponosom vole istaći »tijekom 1990-ih u Srbiji nije zabilježen niti jedan slučaj da je Hrvat nekome razbio prozor iz etnički motivirane mržnje, a kamoli da je pokrenuo oružanu pobunu ili neko veće nasilje nad pripadnicima drugog naroda«. To sve nije pomoglo da se nad njima ne provede plansko i sustavno zlostavljanje, s ciljem protjerivanja iz njihovih domova.
Negiranje nevinih žrtava
Na žalost, svjedoci smo kako se ove nevine žrtve u javnosti sustavno negiraju, pa čak i iz najviših krugova vlasti Srbije. To negiranje moguće je samo zato jer ni 30 godina nakon tih ubojstava još uvijek u Srbiji »nije sazrela politička volja« da se dozvoli i izgradi makar jedno spomen obilježje koje bi jasno podsjećalo da su se ti zločini dogodili, i da se to nikada više ne ponovi.
»Ovom i drugim komemoracijama Zajednica PHSBB želi ukazati na potrebu izgradnje primjerenog spomen obilježja u Srbiji za ubijene, nestale i protjerane Hrvate, žrtve etnički motiviranog nasilja. Takvo spomen obilježje trajno bi ukazivalo na ta stradanja i spriječilo daljnja negiranja postojanja tih žrtava, a mi bismo imali mjesto gdje možemo položiti cvijeće i upaliti svijeće za te nevine žrtve. Unatoč svim tim stradanjima, mi u Zajednici jasno smo se odrekli i odričemo se svakog nasilja. Mi ovim komemoracijama ne tražimo osvetu, nego istinsko razumijevanje za proživljene patnje, poštovanje i pravo na dostojanstveno sjećanje kojim čuvamo uspomenu i istinu prema ovim žrtvama. Mi ne tražimo suprotstavljanje, nego iskreni dijalog i u tom smjeru davali smo, i dat ćemo svoj doprinos, kako bi ove žrtve, i proživljene traume svih nas na ovim prostorima, bile ulog i doprinijele iskrenom i trajnom uvažavanju i boljoj suradnji između Hrvatske i Srbije, kao i naroda koji žive u njima, te tako ispunimo naše obveze da stvorimo i ostavimo zdrave temelje za bolju budućnost generacija koje dolaze iza nas«, zaključio je svoj govor na komemoraciji predsjednik Zajednice Ivo Martinović.
Na samom kraju komemoracije za sve Hrvate koji su za vrijeme Domovinskog rata stradali ili nestali u Vojvodini, u Srbiji, održana je molitva, koju je predvodio otac Zlatko, karmelićanin, porijeklom iz Sombora.
Zlatko Žužić
