Intervju

Bojim se da umjetna inteligencija ne postane i urednik

 

»Ono čega me je najviše strah je da u nekakvoj redakciji, za deset-petnaest godina, umjetna inteligencija bude moj urednik. Nije me strah ako trebam(o) napraviti reportažu jer mislim da mi ljudi to možemo učiniti bolje jer imamo osjetila koja umjetna inteligencija, uz svu svoju pamet, neće posjedovati (...) Ali, bit će zanimljivo čuti komentar umjetne inteligencije o nekom političkom događaju. Bojim se da onaj tko bude upravljao njome može ju napraviti tako da točno prepozna do koje se mjere može ići u nekom komentaru u nečiju korist ili na nečiju štetu i da kroz takav jedan rakurs onda oblikuje i javno mnijenje, gdje će nam nametati nešto što možda i nije naš stav i neprekidno ga ponavljati kao istinu (...) Ipak, mi smo u tu rijeku zakoračili, već smo i zaplivali i mislim da će nas ta rijeka bacati i lijevo i desno, a koliko ćemo sami biti u stanju držati glavu iznad vode, to ne znam, a neću nikad ni saznati. Ali, mislim da smo u jednom procesu koji nudi ogromne izazove, ne samo kada je u pitanju naša profesija nego čovječanstvo općenito. Jer, sama spoznaja da imate nekoga tko je pametniji od vas i tko neusporedivo brže rješava probleme za koje vama treba dugo vremena pred vas postavlja pitanje kako ćemo se svi u tome snaći. Mi znamo da i danas postoje mnogo pametniji ljudi od nas, ali su to ipak ljudi. S njima možemo uspostaviti kontakt do neke mjere. Ali, kako ćemo to uspostaviti sa strojem ili čime već bilo?«

Dio je ovo misli o umjetnoj inteligenciji u novinarstvu koje je sa sudionicima Festivala reportaže Fra Ma Fu koncem listopada prošle godine u Đurđevcu podijelio osječki novinar i književnik Drago Hedl. Njegove riječi, ma koliko na prvu djelovale proročki, potkrepljuje i današnja praksa u kojoj više nije čudno da se umjetna inteligencija koristi za ulogu spikera u televizijskim studijima, a još i više sam položaj novinara koji, osim izvještavanja, mora znati i snimati, montirati i postavljati svoje priloge na društvene mreže.

Drago Hedl, poznato je to javnosti i u Hrvatskoj i izvan njenih granica, pripadnik je stare škole novinarstva, započete još početkom osamdesetih u Glasu Slavonije gdje je početkom devedesetih bio i glavni urednik, dok ga, kako sam kaže, »Glavaš sa svojim naoružanim jurišnicima« nije istjerao iz redakcije. Nakon toga prelazi u Slobodnu Dalmaciju, pa u Feral Tribune, Novi list i Jutarnji list do mirovine da bi danas svoje tekstove objavljivao kao suradnik-reporter na portalu Telegram. Među više nagrada izdvajamo onu iz 2006.: Knight International Journalism Award koju dodjeljuje International center for Journal-ists (Međunarodni novinarski centar) za serijal tekstova o zločinima nad srpskim civilima u Osijeku za vrijeme rata početkom devedesetih, a čiji je najveći dio objavio u Feral Tribuneu. Drago Hedl poznato je ime i u hrvatskoj književnosti, a osim krimi trilogije po kojoj je snimljena i televizijska serija, čitateljima je poznat i po biografskim romanima vezanim za njegov rodni grad: Donjogradska obala i Vrijeme seksa u doba nevinosti, te, nažalost, i po Matiji, dnevniku koji je pri kraju prošle godine objavljen u povodu tragične smrti njegovog sina. Budući da je razgovor s Dragom Hedlom urađen prije pada nadstrešnice na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu intervju je manjkav za sve što se nakon toga dogodilo u Srbiji, a o čemu bi sugovornik zacijelo imao što reći. Pa ipak, i sama umjetna inteligencija dovoljno je izazovan pojam za početak razgovora s jednim od najboljih novinara u Hrvatskoj.

► Koliko je, po Vašem mišljenju, sam razgovor, a napose način na koji se vodi o umjetnoj inteligenciji u novinarstvu, zapravo plod iskonskog straha od nepoznatog u čovjeku?

Poznato je, naravno, da se ljudi uvijek boje nečega novoga. Naime, sigurni smo u ono što znamo, ali smo uvijek oprezni kada je potrebno napraviti iskorak i ući u područje koje nam nije poznato. To se događa kroz povijest, valjda otkad je izumljen kotač pa nadalje jer su uvijek bili zazori prema nečemu novom. Ja sam devedesete godine radio kao glavni urednik Glasa Slavonije i u tadašnjoj državi bili smo prva redakcija koja je potpuno kompjutorilizirala proces proizvodnje novina i znam koliki je bio otpor ljudi da se ne ide u to. Neki su čak išli toliko daleko da su govorili kako su dobijali svrab od tipkovnice, a zapravo je bila riječ o prirodnom otporu ljudi prema novome. Tako mislim da je i sada, posebno kod novinara: zaziremo od umjetne inteligencije misleći da će nam ona oduzeti posao, smanjiti nam kreativnost i da će raditi umjesto nas. Osobno sam oprezan oko ovoga pitanja, ali sam isto tako i siguran da će umjetna inteligencija donijeti i puno toga dobroga, i to ne samo kada je u pitanju novinarstvo nego općenito. Ali, u svakom izumu, a tome je najbolja potvrda Nobelov dinamit, postoji i dobra i loša stvar. Nažalost, obično i najčešće nadvaladaju one loše. Nobel je to shvatio pa je kao nekakvu vrstu pokajanja novac koji je zaradio ostavio jednoj fondaciji koja je i danas jedna od najuglednijih koju netko može dobiti iz područja znanosti i književnosti.

► Upravo poradi iskustava kakvo ste naveli, smatrate li da postoje mehanizmi koji bi preventivno mogli utjecati na zlouporabu umjetne inteligencije koja je već prisutna u različitim područjima života?

Mislim da bi umjetnu inteligenciju na neki način trebalo zakonski regulirati. Ali, koliko će to biti moguće teško je reći zato što se stvari često otmu kontroli i idu ispred onoga što zakonodavstvo može pretpostaviti. To vidim otprilike kao i kada nekakav virus napadne računalo, pa se tek nakon toga traži antivirus za njegovo uklanjanje. Drugim riječim, mislim da mi nemamo unaprijed predviđeni odgovor za pojavu nekakvog »virusa« u području umjetne inteligencije, pa samim tim nemamo niti »protuotrov« za njega. Osobno mi je drago što neću imati puno posla s njom. Jest da je ona već i sada prisutna, ali ja sam pri kraju svoje novinarske karijere. Ipak, iako ne vjerujem u zagrobni život, volio bih kada bi mi za nekih pedesetak godina netko omogućio da na pet minuta samo »zavirim« i vidim u kom je pravcu sve to otišlo.

► Namjesto »zavirivanja« u zagrobnom zamisliti možete i u stvarnom životu. Recimo, što mislite da će umjetna inteligencija donijeti dobroga u novinarstvu?

Prije svega, donijet će nam to da ćemo puno brže moći provjeriti neke podatke nego što je to slučaj sada. Također, mislim i da ćemo se u svakodnevnom radu moći osloniti na zavidnu količinu informacija koje umjetna inteligencija posjeduje a mi ne. Radit ćemo možda brže... Mada, i to je relativno. Znate, mi stalno mislimo da nam tehnologija omogućuje lakši život i više slobodnog vremena, a vidimo da to nije tako. Novine su i prije 20-30 godina svakoga jutra bile na kiosku, ali je njihov tehnološki proces bio puno kompliciraniji i dugotrajniji nego što je to danas. Pa ipak, vidite i sami da ni danas nemamo ništa više vremena u odnosu na ranije, bez obzira na to što uz sebe imamo pametne mobitele koji rade poslove za nas. Ali, vidite i koliko nas upravo ta brzina zatrpava novim poslovima koji su ranije bili nezamislivi. Unatoč tomu, mislim da će umjetna inteligencija kada je novinarstvo u pitanju, omogućiti alate uz čiju ćemo pomoć još lakše dolaziti i do informacija, ali i do provjere podataka o njima i da će to biti alat koji će nam koristiti na način kao što nam to koristi Google ili bilo koja druga tražilica ili platforma.

Vi ste umjetnu inteligenciju usporedili s umjetnim cvijećem. Što pod time podrazumijevate?

Da, rekao sam da bi se reportaža koju bi napisala umjetna inteligencija mogla usporediti s umjetnim cvijećem. Kada pogledate buket umjetnih i pravih ruža, može vam čak djelovati da su boje na umjetnim ružama življe i jasnije, da su njihove latice pravilnije i neoštećene. Riječju: da djeluju savršeno. Ali, i pored toga, odmah će svima biti jasno da one nisu žive nego da su umjetne. I pored toga, i danas postoje ljudi koji više vole imati umjetni namjesto prirodnoga cvijeta u vazi. Tako isto mislim da bi i ukus čitatelja i njegova razina medijske pismenosti mogli biti zadovoljeni proizvodom umjetne inteligencije, jer neće minuciozno tražiti pukotine u nekakvim podacima. Za razliku, recimo, od teksta koji će napisati iskusan novinar koji ima i onu »književnu žicu«, jer je upravo reportaža novinarska forma koja je najbliža književnosti. Dakle, pitanje je kako će se budući ukus formirati i tko će ga formirati.

► Što mislite, tko će se u tom procesu brže snaći: oni površni i neobrazovani, ali zato snalažljivi, ili oni obrazovani, ali zato sa skrupulama?

Nebrojeno puta sam se u poslu koji radim dugo vremena uvjerio u to da većina ljudi zapravo samo pročita naslove i eventualno podnaslove i onda na osnovu toga zaključuju što u tekstu piše. Nažalost, često se događa da naslov ne odražava bit onoga što je u tekstu, jer je on izvučen na osnovu neke duhovite ili nebitne rečenice s ciljem da dobije što više pregleda i lajkova. I mi smo u Feralu imali neku svoju poetiku naslova, ali znamo i da je Feral bio specifičan satirično-politički list. Strah me je te površnosti kod ljudi, a to odražava i njihov način života. Malo je vremena, bez obzira na tehnologiju koja nam ga navodno »daje više« za nekakvo vlastito učenje ili zanimanje. Bojim se da površnost dominira. Dovoljno je da pogledate način na koji ljudi danas komuniciraju. Uglavnom se to svodi na mobitele, poruke pune emotikona i bez pravoga razgovora. To nas je dovelo do toga da ljudi sve više postaju polupismeni, jer nas ta brza komunikacija »tjera« na to da jedan emotikon zamjenjuje rečenicu ili više njih. Možda zato što sam staromodan, ali mene to živcira.

► Kako gledate na to što se danas od novinara traži da, osim što napiše tekst, »umije« i fotografirati, montirati i postaviti ga i na društvene mreže? Koliko to opterećuje novinara i kvalitetu onoga što (u)radi?

To sigurno opterećuje i novinara i novinarstvo. Znamo kako je to ranije bilo, a postoji još i danas: kada se radio neki televizijski prilog, došao je novinar, snimatelj, tonac i osvjetljivač. Dakle, četiri čovjeka za jedan prilog. Tako je ranije bilo i sa mnom: kada sam radio reportaže, putovao je fotoreporter. On je snimao, a ja sam se bavio upijanjem onoga što vidim, razgovarao s ljudima i prikupljao činjenice do kojih sam došao, pri čemu bih još fotoreportera zamolio da snimi nešto što će biti u fokusu moga budućeg teksta. Danas, manje-više, urednici od novinara zahtijevaju i da napravi fotografiju, a teško je naći osobu koja istodobno može biti i dobar novinar i dobar fotoreporter. Jer... nemaju svi novinari oko za fotografiju kao što ga imaju oni koji su plaćeni za taj posao. I kada se usporedi moja snimka s onom koju napravi profesionalni fotoreporter, tek onda se vidi kolika je razlika i koliko novinarstvo u tom segmentu gubi. Od novinara se traži i brzina koja gotovo da odgovara realnom vremenu, a ta brzina često dovodi do toga da se informacija, posebno ako ih je puno, ne može obraditi na kvalitetan način, a zna se dogoditi i da zbog te brzine ona bude obrađena i krivo. Puno toga, nažalost, pada na pleća novinara, a ono što je posebno pogubno za novinarstvo jest činjenica da sve manje redakcija sebi može priuštiti da ima dva-tri, pa čak i samo jednoga istraživačkog novinara kome će dati tjedan-dva da se ozbiljno pozabavi određenom temom tako što će je temeljito istražiti i na koncu obraditi. To je skupo, redakcije nemaju dovoljan broj ljudi i onda se posao obavlja na brzinu i površno što se, naravno, odražava i na kvalitetu.

► Kako, u širem kontekstu u odnosu na rečeno, gledate na nacionalnomanjinske medije: kao na one koji se trebaju baviti uglavnom temama vezanim za svoju zajednicu ili pak na medije koji se, bez obzira na jezik na kom se obraćaju, trebaju inkorporirati u društvo i pisati o temama koje su od općeg interesa?

Mislim da bi idealno društvo bilo ono u kom manjinski listovi ne bi bili potrebni jer bi pripadnici nacionalnih manjina imali pravo da kroz mainstream medije razvijaju i čuvaju svoju kulturu i običaje. Ja nisam protivnik toga da postoje listovi nacionalnih manjina, ali bi mi bilo draže da glas ljudi koji pišu za njih može doprijeti dalje. U nacionalnomanjinskim medijima također ima sjajnih novinara, ali oni o svojim problemima razgovaraju među sobom, a do ostatka društva teško dopiru problemi s kojima se susreću. Možda bi bilo dobro kada bi novinari koji pišu za manjinske listove svoje tekstove mogli plasirati i u medije na većinskom jeziku i da s tim pitanjima bude upoznata šira javnost i, naravno, političari kojima su usta obično puna kada je riječ o pravima manjina, ali to u praksi često ne pokazuju. Uzmimo, primjerice, Novosti u Hrvatskoj gdje rade sjajni novinari i koje rado čitam: imate ljude iz većinske zajednice koji ih također podržavaju, ali ima i onih koji ih ne podržavaju pa čak i smatraju opasnim po državu. Ja zaista ne znam kako to nekih pet posto Srba može biti opasno po državu i ugroziti većinu. To su smiješne stvari, ali to su takvi ljudi: iz nekakavih svojih političkih interesa moraju imati neprijatelja.

 

 

► Tko takvo stanje generira: politika ili su društveni odnosi jednostavo takvi?

Ja mislim da je politika ta koja kreira postojeće odnose u društvu. Nakon raspada Jugoslavije bio sam puno puta u Beogradu, u kom imam puno prijatelja i poznanika, i nikada nisam doživio nijednu neugodnost. Mislim da ljudi normalno komuniciraju kada tu komunikaciju ne počne usmjeravati politika. Politika je ta koja ju začas poremeti i napravi od ljudi neprijatelje. Ima jedna vrlo dobra »definicija« jednoga britanskog novinara koji je na vrlo slikovit način objasnio raspad Jugoslavije i rat koji se tim raspadom dogodio. On je rekao da su taj rat započeli ljudi koji su se jako dobro poznavali, a onda ga prepustili ljudima koji se međusobno nikada nisu vidjeli. Mi se danas vidimo možda prvi put i zašto bismo jedno drugome bili neprijatelji samo zato što dolazimo iz različitih sredina. Ne moramo se mi slagati u svemu, kao što se ljudi i inače svakodnevno ne slažu u svemu, ali doživljavati zbog toga drugoga neprijateljem, jednostavno nije normalno. Dakle, politika je ta koja ljudima manipulira. Najtragičniji primjer bio je Hitlerov odnos prema Židovima, a na mnogim mjestima vidimo da ni danas nije bolje.

► Po motivima Vaša tri romana Hrvatska televizija snimila je seriju od 12 epizoda Šutnja, koja je emitirana prije tri godine. Budući da su i romani Izborna šutnja, Ispovjednikova tajna i Kijevska piletina motivirani istinitim događajima u Osijeku, kako je došlo do pisanja trilogije na ovu temu?

Do toga je došlo tako što su me urednici iz Naklade Ljevak u Zagrebu zamolili da napišem jedan kriminalistički roman koji je, nažalost, inspiriran jednim vrlo tužnim, ružnim i teškim događajem koji se dogodio u Osijeku i o kojem sam pisao kao novinar u Jutarnjem listu. Riječ je o korištenju djevojčica u dobi od 12 do 14 godina iz Doma za odgoj djece i maloljetnika u Osijeku koje su neki »uvaženi« ljudi iz politike i gospodarskog života Osijeka koristili za svoje seksualne prohtjeve. To me je frustriralo jer, iako smo znali imena tih ljudi, bili smo svjesni činjenice da te djevojčice – uplašene i maltretirane od makroa koji su ih podvodili – nikada na sudu ne bi rekle ono što se zaista dogodilo. Tako je nastala Izborna šutnja, a budući da se uredniku dopala, tražio je da napišem i nastavak koji sam nazvao Ispovjedna tajna i sve je završilo Kijevskom piletinom. Nažalost, televizijska serija naprasno je završila jer tada je počeo rat u Ukrajini. Mi smo snimili dvije sezone Šutnje, bila je planirana još jedna, ali zbog rata to više nije bilo moguće.

 

Intervju vodio: Zlatko Romić

Podijeli

Tweet