Širom Vojvodine
»Stvaram prostor za glazbu koja se ne priklanja trivijalnosti«
Muzikologinja i glazbena urednica Gorjana Ivoković rođena je 1970. godine u Mostaru, u, kako kaže, toplini mediteranskog juga i naslijeđu miješanih kultura. No, smatramo je Subotičankom jer je u tom gradu provela djetinjstvo i mladost, te završila osnovnu i srednju školu, uključujući i Glazbenu školu na odsjecima za violinu i glasovir.
Na studij odlazi u Zagreb, gdje i danas živi i radi. Godine 1996. diplomirala je muzikologiju na tamošnjoj Muzičkoj akademiji.
»Moj diplomski rad posvećen zaboravljenom skladatelju Rikardu Schwarzu nije ostao samo arhivsko štivo – postao je obvezna literatura na kolegiju Nacionalna povijest glazbe. To mi je bilo ne samo priznanje, već i potvrda da dubinska predanost i poštovanje prema prošlosti imaju svoje mjesto i u suvremenom znanstvenom diskursu«, priča ona.
Između umjetnosti i znanosti
Već za vrijeme studija uređivala je časopis Musicus, pisala programske knjižice za cikluse Muzičkog biennala te i prije formalne obrane diplomskog rada 1995. bila zaposlena, prema želji mentorice dr. sc. Eve Sedak, kao suradnica Muzikološkog zavoda. Paralelno se razvijala njezina potreba za pisanjem – osobitim spojem eseja, novinarske forme i duhovne refleksije. Iz tog razloga njezina ju je mentorica poticala na daljnji znanstveni rad, prema magisteriju. Međutim, još u studentskim danima osjećala je da njezin put neće biti striktno akademski, »već negdje na granici između umjetnosti, znanosti i slobodnog stvaralaštva«.
»Posebno dragim smatram razdoblje suradnje, od 1996. do 2002., s uglednom prevoditeljicom, književnom kritičarkom, teatrologinjom i urednicom Gigom Gračan, u njezinoj višestruko nagrađivanoj emisiji Zoofon, koja je temeljito njegovala spoj umjetničke osjetljivosti i radijskog izraza«, dodaje Ivoković.
Na radijskim valovima
Rad na Hrvatskom radiju počela je 2003., gdje i danas radi kao urednica na Drugom i kao autorica na Trećem programu:
»Tamo sam uspjela u onome što sam osjećala kao svoj prirodni zadatak – stvarati prostor za glazbu koja se ne priklanja trivijalnosti, već poštuje inteligenciju slušatelja. Moj rad kroz emisije i autorske cikluse polazi od uvjerenja da glazba nije samo zabava, već put prema tišini, prema svjetlu, prema istini«.
Godine 2009. utemeljila je autorski serijal Eurofest na Trećem programu Hrvatskoga radija. Serijal je nastao iz suradnje s Europskom radiodifuznom unijom i mrežom Eurosonic, čime je dobila pristup jedinstvenim radijskim snimkama vrhunskih europskih festivala. Emisija se profilirala kroz osobito birane glazbene portrete – uvijek s težnjom prema nečem »višem«: povezivanju kulture, duhovnosti, suvremenosti i baštine.
»Kroz više od 15 godina postojanja emisije Eurofest predstavljeni su koncerti najistaknutijih glazbenika suvremene pop, rock i alternativne scene – ne samo sadašnjice, već i recentne glazbene povijesti. Među njima su Paul Weller, Bryan Ferry, Dead Can Dance, Nick Cave & The Bad Seeds, PJ Harvey, Sam Smith, Florence + The Machine, Joan Baez, Francesco de Gregori, Fiorella Mannoia, Etta Scollo, Nina Simone, Coldplay, Father John Misty, Noel Gallagher’s High Flying Birds, Damon Albarn, Franz Ferdinand, The National, Editors, Róisín Murphy, London Grammar, Agnes Obel, Melanie de Biasio, Melody Gardot, Madeleine Peyroux, Amy MacDonald, Katie Melua i drugi. Uz to, emitirani su i brojni posebni ciklusi: koncerti s festivala Montreux Jazz, serijal BBC Proms u čast Arethi Franklin, Nicku Drakeu i suvremenoj filmskoj glazbi, zatim autorski niz emisija inspiriran Biciklističkim dnevnikom Davida Byrnea«, kaže ona.
Francuski val
Na Trećem programu vodi vlastitu emisiju Francuski val, usmjerenu na suvremenu frankofonsku glazbu. Riječima i glazbom crta portrete francuskih ikona kao što su Edith Piaf, Django Reinhardt, Gilbert Bécaud, Charles Aznavour, Serge Gainsbourg, Jacques Dutronc i Françoise Hardy, traga za njihovim naslijeđem u reinterpretacijama ili obradama, a veliku pozornost poklanja glazbenicima mlađeg naraštaja poput Zaz, Jean-Michela Jarrea, Carle Bruni, sastava Air, Nouvelle Vague, Gotan Project i mnogih drugih. Kako ističe, emisija istražuje vezu između poezije, intime i glazbe, često u delikatnim, rijetkim izvedbama. Uz to, na Drugom programu radi kao urednica u dnevnom i noćnom glazbenom programu.
»Tijekom godina sudjelovala sam u brojnim europskim glazbenim i radijskim projektima, bila uzvanicom na europskim glazbenim konferencijama u Hamburgu, Groningenu i Lyonu. Poseban ponos osjećam na razdoblje kada sam producirala live snimke završne večeri festivala Sanremo za hrvatske slušatelje (2010. – 2012.), gdje sam prevodila tekstove i komentare, nastojeći prenijeti duh toga glazbenog spektakla.«
Također, glazbena je urednica dnevnih programa poput popularne emisije Sport i glazba na Drugom programu Hrvatskog radija. Tijekom karijere bila je i glazbena urednica političkog dokumentarca Pax Americana njezinog kolege (također podrijetlom iz Vojvodine) Gorana Rotima.
Glazba – duhovno dobro
Kako pojašnjava, njezino zanimanje za kulturu nikada nije bilo samo profesionalno. Prevodeći eseje velikih francuskih intelektualca i mislilaca u autorskim ciklusima poput Barthesa, Perriera, Lyotarda, Butora i Sollersa oblikovala je i svoj vlastiti misaoni ton – »između riječi i tišine, između pogleda na svijet i nutarnje tišine koju zahtijeva svako istinsko slušanje«.
»Kao glazbena urednica i autorica, trudim se poštovati glazbu – ne kao potrošni sadržaj, već kao duhovno dobro. Glazbene emisije koje stvaram uvijek imaju jasnu dramaturgiju, unutarnju logiku i estetsku vertikalu. Uvijek me zanimala ona nevidljiva točka gdje se glazba prestaje slušati ušima, a počinje primati srcem. U svom životu nikada nisam jurila za javnim priznanjima. Moja svrha, kako je osjećam, tiče se unutarnjeg sklada. Vjerujem da kad god čovjek služi istini – bilo u glazbi, bilo u riječi – on ulazi u tok koji je iznad njega. A ako pri tom uspije pomoći još nečijoj duši da se osjeti manje sama u svijetu, tada je taj rad imao smisla. Moje emisije i dalje traju, i još me vesele. Nastavljam služiti kroz ono što najbolje poznajem – a to je glazba koja nosi ljepotu, pamćenje, dubinu i ljubav«, kaže ona.
Subotičko nasljeđe
Iz Subotice u kojoj je odrasla ponijela je nasljeđe toga grada — njegove kulturne raznolikosti, otvorenosti i duhovne discipline.
»Odrasla sam u ozračju snažne empatije i odgovornosti prema drugome, s izraženom sklonošću prema refleksiji, introspekciji i ustrajnosti. Rano iskustvo višekulturne sredine dalo mi je sposobnost razumijevanja različitih senzibiliteta i jezika, što se kasnije pokazalo neprocjenjivim u novinarskom i radijskom poslu. Sve ono što danas smatram dobrim u sebi – ono što sam možda uspjela prenijeti i u profesionalne i u privatne krugove – sve to upijeno je u ranim godinama života pod velikodušnim i miroljubivim vojvođanskim nebom. Subotica, kakvu sam je poznavala u djetinjstvu, bila je prostor u kojem su se cijenili obrazovanje, kultura, slobodne aktivnosti, sport i multinacionalna tolerancija. I zato, kad sam se preselila u novu sredinu, nisam pristala na prešutnu asimilaciju – na gubitak vlastitih etičkih i kulturnih vrijednosti, već sam nastavila njegovati ono što smatram neprocjenjivim darovima rodnog grada«.
Kako ističe, zahvalna je svojoj obitelji koja joj je na prešutan način darovala neslućenu slobodu življenja i posvećenja njezinoj najvećoj ljubavi – glazbi.
»Posebno sam zahvalna majci koja me je sa samo sedam godina upisala u Osnovnu muzičku školu – čime je počelo putovanje koje je odredilo životni poziv, sestri Maji koja je s neopisivom ljubavlju pratila i podržavala moj glazbeni razvoj koji je bio atipičan za našu širu familiju i time predstavljao prilično smion iskorak. Zahvalna sam i mojim prvim odgojiteljima: baki Koleti, njezinoj sestri Barbari i posebno njezinom suprugu Đuri Prekajskom koji me je od najranijeg djetinjstva uveo u svijet glazbene umjetnosti, podučavao bečkim valcerima – plesala sam ih po prostranim sobama njihove ‘folkdojčerske’ kuće! Za mene je to bio pravi dvorac s nevjerojatno inteligentnim arhitektonskim rješenjima. Pazite, govorimo o prvoj polovici 20. stoljeća! Đuro mi je pripovijedao dogodovštine iz Londona gdje je kao inženjer strojarstva bio na studijskom usavršavanju i ondje doživio neviđena iskustva koja je meni, malenoj djevojčici, znao pričati kao bajke. Ta su sjećanja i danas živa. Pričao mi ih je često na engleskom i francuskom jeziku, a ujedno uputio u tajne pisanja i točnih izgovora na tim jezicima. Tako da me je nastavnica u osnovnoj školi često pozvala da ja umjesto nje održim sat engleskog jezika ili jednostavno prošećem i radim nešto korisnije. Išla sam na razna natjecanja iz geografije (srebrna medalja na tadašnjem republičkom natjecanju), iz Općenarodne obrane i društvene samozaštite, iz gimnastike… Ukratko, svestranost kao usud«, priča naša sugovornica.
Odrastanje u slobodi i radosti
Njezino subotičko odrastanje, kako navodi, bilo je odrastanje u slobodi i radosti:
»Moje djetinjstvo i dani rane mladosti izgledali su ovako: rana jutra posvećena vježbanju na Steinway glasovirima prije početka nastave, nakon toga opća nastava, možda neki predah, sati glasovira, baleta, zatim probe komornog djevojačkog zbora KUD-a Mladost koji je vodila predivna žena Aleksandra Saša Stipić, a navečer (dva puta tjedno) probe simfonijskog orkestra. Magični koncerti u Velikoj vijećnici raskošne Gradske kuće. Pa ljetna druženja na bazenu Dudova šuma. Kakva radost! Bilo je tu i školskih izleta, zimovanja, vožnji biciklom do Palića, kakva divna tura u predvečerje za nadahnuće i kontemplaciju! Ali, naravno ne mogu ne spomenuti izlaske u legendarnu diskoteku Largo nakon ‘studioznih’ šetnji po Korzu, Engelsovom ulicom, pa posjeti Spina, Stare picerije… Sve to sa svojim malim brojem prijatelja, ali s očima punim udivljenja za prelijepe i kreativne mlade ljude u Subotici, koji su uvijek krasili centar pa bili oni ‘okačeni’ na ogradu legendarnog Majmun placa, ili se pak prešetavali u najnovijoj garderobi iz inozemstva oko fontana ili šireg centra. I sve to u nekom magičnom ritmu, kao da se sve samo posložilo da djeca rastu u slobodi i radosti«.
Po njezinim riječima, odrastanje u Subotici tijekom 80-ih godina odisalo je suvremenošću, kulturom, građanskom pristojnošću, a u jednom trenutku i umjetničkom avangardom.
»Imala sam instinkt za prepoznavanje golemog broja darovitih mladih ljudi i djece općenito. U znanosti, umjetnosti, sportu. Zahvaljujući, naravno, njihovim roditeljima. To je bilo pravilo, a ne iznimka. To je za mene jedini pojam ‘normalnosti’. Današnje parametričke zadanosti i pritisci koji nemilosrdno oblikuju trendove dovode do besmislenih iskrivljenja i do neželjenog konzervatizma reakcionarnog tipa. U svakom slučaju, živimo u vremenima u kojem dva kraja mahnito vuku u suprotnim smjerovima i zamućuju nam i dokidaju suštinu svakodnevnog bivanja. U tom je smislu velika sreća bila roditi se baš te 1970. i prepustiti se sredini s punim povjerenjem da te oblikuje. Barem sam ja na pijedestal uzdizala sve moje učitelje, nastavnike, profesore… Što se tiče prijatelja, kao super odlikašica voljela sam pomagati onima koji su malo zapinjali… Općenito me odmalena zanimao karitativni rad, pomaganje slabijima i udomljavanje životinja.«
»Ljepota koja nadilazi riječi«
Iako je u protekla tri desetljeća Suboticu posjetila tek nekoliko puta, taj grad joj je »nepovratno darovao jedra dovoljno snažna da se ne pokidaju i pod naletom jačih vjetrova u nekim drugim sredinama među nekim stranim ljudima«.
»Povučeni način života omogućio mi je duboko unutarnje sazrijevanje, razvijanje senzibiliteta za ono što se ne izgovara glasno – ali je prisutno. I mogu sa sigurnošću reći kako je povremeno vraćanje u misli, arhive i sjećanja na Suboticu dio mojeg procesa refleksije i stvaranja. To je ono što me uvijek iznova vraća – glazbi, ljudima, riječima. To je ono zbog čega svaki projekt ima svoje srce, svoj razlog i svoju tišinu. Ponekad se pitam otkud sve to dolazi – ta potreba za skladom, za pričom, za pažljivo izgovorenim tonom. A onda se sjetim: Subotica je živa u meni, poput svjetionika koji nikada ne prestaje svijetliti, bez obzira na oluje koje život donosi. Upravo su ti prvi dodiri s glazbom, pričama, ritmovima i neobičnim arhitektonskim prostorima oblikovali moj osjećaj za harmoniju, za ljepotu koja nadilazi riječi«, navodi ona.
Vjeruje kako ono što danas radi – uređuje, piše, bira, osluškuje – nije samo posao, već nastavak jednog unutarnjeg puta koji traje od djetinjstva:
»Svaka emisija, svaki glazbeni portret, svaki detalj u izboru pjesme za određeni trenutak u eteru – za mene su znakovi povjerenja prema slušatelju i prema samoj glazbi. I možda upravo zbog te zahvalnosti prema ljudima koji su me u tišini oblikovali, i dalje vjerujem da istinska snaga ne dolazi iz ambicije, nego iz posvećenosti. Iz onog tihog, strpljivog, gotovo nevidljivog rada koji počinje iznutra – baš kao i glazba«.
Davor Bašić Palković
