Intervju
Promjena mora krenuti od nas samih
Dr. Lazar Jovanov (1984.) je glumac, redatelj, menadžer u kulturi, znanstveni suradnik, radijski voditelj, koordinator međunarodnih projekata iz Novog Sada. Glavne filmske uloge je ostvario u filmovima Usta puna zemlje, Buba u uhu i The Sunset Time, a sporednu ulogu igra u filmu i seriji Liberta – rađanje grada. Angažiran je u pozorištu KPGT. Igrao je u predstavama Pozorišta na Terazijama, Madlenianuma, Narodnog kazališta u Subotici, Mostarskog teatra mladih (BiH), Pozorišta Bora Stanković iz Vranja, Srpskog narodnog pozorišta. Doktorirao je iz područja kulturne politike na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Bio je rukovoditelj umjetničkog tima u Fondaciji Novi Sad – Europska prijestolnica kulture, programski savjetnik na projektu Čačak 2023 – Nacionalna prijestolnica kulture. Programski je savjetnik u Prijestolnici kulture Srbije – Zrenjanin 2025. U sebi objedinjuje različite uloge, i kako kaže, nikada nije »pravio razlike između svog umjetničkog, istraživačkog, pedagoškog i menadžerskog rada«, a gluma mu je »bila i ostala temelj – primarni umjetnički jezik«.
Već dulje vrijeme u fokusu su mu teme starenja, diskriminacije starih, međugeneracijske solidarnosti u predstavama »teatra zajednice« koje vodi i režira s partnericom Brankom Bajić, a najnoviji projekt vezan je za izazove s kojima se suočavaju osobe oboljele od demencije i njihovi (neformalni) njegovatelji. S ovom predstavom nakon Futoga gostovat će po raznim mjestima u Srbiji.
► Godine 2016., tada glumac u usponu, u jednom untervjuu rekli ste kako se »u zemlji u kojoj je kulturna produkcija desetkovana stvari moraju sustavno mijenjati«. Što biste danas rekli? Kako biste ocijenili kulturnu produkciju?
Kulturna produkcija u Srbiji i dalje je nedovoljno podržana, naročito kada je riječ o alternativnim produkcijama, vaninstitucionalnim kolektivima i neovisnim umjetnicima koji, često uz skromna sredstva, postižu izuzetne rezultate. Upravo ti akteri čine većinu kulturne scene, ali se sustavno zanemaruju. Paralelno s tim, nedovoljno se razmišlja o održivosti produkcija, što izravno utječe na njihovu mobilnost – ne samo zbog nedostatka sredstava, već i zbog izostanka koncepta održivosti u samom planiranju. Zato moji suradnici i ja imamo drugačiji pristup: koncipiramo projekte u produkcijskim okvirima koji omogućuju međunarodnu mobilnost, što znači da nisu skupi niti tehnički zahtjevni. Fokusiramo se na europske i prekogranične programe suradnje, kao što su CERV, IPA programi, Kreativna Europa i dr. Tu izdvajam projekte kao što su EYE-Net: European Youth Engagement Network, Sexual Theatre, FeminiCity, koje su kreirali moje kolege Bojan Milosavljević i Milica Rašković. To su angažirani projekti, mahom kazališni, koji se bave politikama i polisijima (eng. policy), a u formi to su europske kazališne mreže u okviru kojih skoro svaki partner radi umjetničku produkciju, a zatim kreće mobilnost tijekom koje svaka produkcija gostuje kod partnera tijekom tih kružnih festivala. To su takozvani produkcijski festivali, tematski, angažirani. Antipod ovom današnjem općem festivalskom trendu.
► Govorili ste tada i o filmskoj mafiji, nedostatku audicija, kulturnim ustanovama kao mjestima za politička uhlebljavanja. Kakvom ocjenjujete danas kulturnu politiku?
Posljednjih godina bavio sam se gradskom kulturnom politikom, istražujući i unapređujući teorijski model integrativne gradske kulturne politike. Na primjeru razvojne platforme/projekta europske prijestolnice kulture detektirali smo i uobličili potencijal i neophodnost integriranog upravljanja u kulturi, koje između ostalog podrazumijeva sinkronizaciju s drugim relevantnim međusobno uvjetovanim lokalnim (republičkim/regionalnim) procesima, resorima, upravama, službama, planovima i aktivnostima. Integrirano upravljanje u kulturi zapravo je potrebno na svim nivoima vlasti. E tako dolazimo i do problema i izazova državne kulturne politike. Neintegrirana je u upravljačkom smislu. Nema kontinuitet, čak i unutar jedne političke strukture – promjenom ministra primjećujemo oštre zaokrete u kulturno-političkom diskursu. Pa čak i u projektnom. Dat ću vam primjer projekta »Prijestolnica kulture Srbije« – iako je u Čačku donio konkretne rezultate u decentralizaciji i razvoju kulturnih kapaciteta, njegova budućnost ostala je nejasna nakon rekonstrukcije ministarstva. Kad je riječ o kadrovskoj politici u kulturi, problem ostaje kroničan. Nema ozbiljne političke volje za departizaciju i transparentno zapošljavanje. Još više zabrinjava to što ni u jednoj političkoj kampanji nisam vidio da netko nedvosmisleno i transparentno, kao dio svog političkog manifesta, ističe departizaciju kao prioritet. No, i nepotizam i hipokrizija duboko su nam ukorijenjeni u društvu. Primjećujem da mnogi glasnogovornici koji javno zagovaraju promjene na raznim nivoima (s čim sam suglasan) često ne prepoznaju odgovornost u vlastitom djelovanju. Ili prepoznaju, tko zna. Kada želimo promjenu, ona mora krenuti od nas samih.
► Zalagali ste se i za decentralizaciju kazališta i promoviranje alternativnih scena 2016. Čini se da ste se nakon svega, uz glumačku karijeru, sami upustili u to da takvu kulturnu, filmsku i kazališnu scenu mijenjate?
Da, ja sam i u mom doktoratu istraživao KPGT-ov koncept YU Festa, vjerojatno najrazgranatije kazališne mreže na ovim prostorima, koja je bila temeljena na principima decentralizacije i demokratizacije kulture. A onda sam nakon studija dobio i tu priliku sudjelovati u kandidaturi i razvoju najvećeg europskog projekta u kulturi – Europskoj prijestolnici kulture u Novom Sadu. Radeći tako na participativnim platformama, a zatim i na pripremi službenog programa za godinu titule, doprinos sam dao i kroz razvoj koncepta kulturnih stanica, koje su upravo to – decentralizirani prostori, odnosno platforme širom grada, s ciljem podrške i njegovanja incijativa od dolje ka gore – inicijativa zajednice, umjetnika i drugih kolektiva. Tako je bilo zamišljeno dok sam sudjelovao u tome. A sada decentralizaciju kao princip provodim i kroz konkretne autorske projekte: upravo u Futogu kraj Novog Sada realiziramo projekt prekogranične suradnje Srbija-Mađarska – Karavan solidarnosti: Međugeneracijsko putovanje za prava starijih. U toj predstavi se s međugeneracijskom zajednicom bavimo izazovima s kojima se suočavaju osobe oboljele od demencije i njihovi (neformalni) njegovatelji. Inače, to je teška i paklena bolest koja pogađa prije svega stariju populaciju. Nakon futoške premijere ta predstava će gostovati po raznim mjestima u Srbiji.
► Završili ste doktorske studije i bili suradnik u nastavi na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, a potom i predavač na Fakultetu za medije i komunikacije. Što Vam je važnije: gluma ili pedagoški, istraživački rad ili menadžment, kulturne politike, projekti....?
Nikada nisam pravio razlike između svog umjetničkog, istraživačkog, pedagoškog i menadžerskog rada – oni su se prirodno nadovezivali, nadopunjavali i prožimali. Gluma mi je bila i ostala temelj – moj primarni umjetnički jezik. Na sceni sam učio o ritmu, partnerstvu, intuiciji, o tijelu kao nositelju značenja. Taj senzibilitet unio sam i u sve druge profesionalne pozive koje sam kasnije preuzimao. Iako danas rijetko imam vremena za angažmane u novim glumačkim produkcijama, još uvijek igram u KPGT-u, a posljednjih godina snimio sam i nekoliko filmskih uloga koje su mi važne. Međutim, osjećam da se moj izraz premiješta – sa scene, prema cjelini procesa. U tom smislu, kazališna režija me danas veoma ispunjava, jer mi omogućava oblikovati ideju od samog početka, voditi proces, da ga dramaturški, etički i estetski zaokružim. U proteklih pet godina, u suradnji s partnerkom Brankom Bajić, realizirao sam projekte koji su utemeljeni na radu sa zajednicom – umjetnički relevantni, ali istodobno duboko ukorijenjeni u društvenim izazovima. Na tim projektima nismo samo autori – mi smo i istraživači, dramaturzi, facilitatori, edukatori. A menadžment u kulturi i kulturna politika ušle su u moj profesionalni svijet u trenutku kada sam shvatio da umjetnost ne može opstati u vakuumu – da je potrebno razumjeti strukture koje omogućuju (ili onemogućuju) stvaralaštvo. A to sam shvatio već pred kraj studija. Sudjelovanje u razvoju Europske prijestolnice kulture u Novom Sadu bilo je za mene transformativno iskustvo. Tu sam shvatio što znači raditi u danom kontekstu gradske politike, kako se kulturna strategija može artikulirati kao alat društvene promjene, ali i gdje su granice sustava. Danas, kada razvijam vlastite projekte, koristim to znanje kako bih stvorio uvjete za umjetnički rad – ne samo za sebe, već i za druge. S takvim iskustvom verujem da sam još spremniji za pedagoški rad, koji je neko vrijeme »na pauzi«. Dakle, ne mogu rangirati što mi je važnije, jer su sve te uloge dio jedne iste osobne i profesionalne evolucije. Ja ih ne razdvajam – one se oslanjaju jedna na drugu. I možda je upravo u toj integraciji moj identitet.
► Što je program »Novi Sad 2022« ostavio Novom Sadu? Vi ste bili jedan od kreatora tog programa, projekta Novog Sada – Europske prijestolnice kulture.
Počet ću krovno: donio je napredak u legislativnom i strateškom smislu. Novi Sad je imao obvezu izraditi Strategiju kulturnog razvoja tijekom kandidature grada za titulu Europske prijestolnice kulture, koja je operacionalizirana, zatim kroz potonje akcijske planove. U tom razdoblju realiziran je i Projekt 33, dugoročni mentorski proces izrade strateških planova svih ustanova kulture na teritoriju grada Novog Sada (33 ustanove), s različitih nivoa vlasti. U razdoblju pripreme i realizacije godine titule pojavile su se i različite inicijative unaprjeđenja legislative koje se tiču kulture. Neke su realizirane, neke još nažalost nisu. U infrastrukturnom smislu pokrenuti su i realizirani veliki pothvati kao što je mreža kulturnih stanica, među kojima izdvajam Svilaru, Egység, Stepanovićevo, Bukovac. Upravo se zida i novi prostor – kulturna stanica na Novom naselju. Zatim obnova industrijskog kompleksa tvornice Petar Drapšin, takozvane Kineske četvrti, današnjeg Distrikta još uvijek je u tijeku. Što se tiče međunarodne suradnje, Novi Sad je jedini grad koji ima dodatni natječaj za sufinanciranje europskih projekata u kulturi, jer značajno se povećao broj projekata u kulturi koji realiziraju akteri u kulturi iz Novog Sada u okviru programa kao što su Kreativna Europa, CERV, IPA programi itd. Svakako jedno od značajnijih legata su ljudi, obučeni za menadžerske i producentske poslove u kulturi. Naravno, za sve to vrijeme realizacije bilo je dosta izazova: nezadovoljstvo scene povodom nedovoljnog sudjelovanja iste u tokovima donošenja odluka, dakle govorimo o participativnoj kulturnoj politici, neintegrirano planiranje i gradnja objekata u kulturi, što za posljedicu ima razne probleme nakon otvorenja istih. O mnogim problemima i propuštenim prilikama mogao bih govoriti i pisat ću o tome svakako. Ali i pored toga, mislim da je Novi Sad zahvaljujući EPK projektu i monitoringu Europske komisije imao najveću uzlaznu putanju u Srbiji u odnosu na ostale gradove u posljednjih deset godina.
► Bili ste i rukovoditelj programske cjeline »Tvrđava mira« koja je bila dio službenog programa.
Da, to je bila važna tematska cjelina, koja se bavila kritičkim promišljanjem uzroka i posljedica ratnih sukoba i istraživanjem kulture mira i zajedništva kroz društveno-angažiranu umjetnost i teoriju. To je bila meni možda najvažnija programska cjelina, prije svega u svjetlu svih ovih globalnih ratova i rastućih regionalnih tenzija. Sada sam koordinator regionalnog IPA projekta »Distrikt pomirenja«, koji sam pisao sa Stankom Parać Damjanović iz Centra lokalne demokracije iz Subotice. Nositelj je Fondacija Novi Sad – Europska prijestolnica kulture i taj projekt je upravo legatski nastavak »Tvrđave mira«, a za cilj ima stvaranje interdisciplinarne platforme za regionalni dijalog i izgradnju povjerenja na zapadnom Balkanu. Poseban naglasak stavljen je na uključivanje mladih, participaciju lokalnih zajednica, kulturnu suradnju i promociju interkulturnog dijaloga. I u ovom projektu primjenjujemo naš princip: opsežna produkcija, ali održiva, regionalna mreža festivala za prikazivanje produkcija, angažirani pristup i mobilnost.
► Stalno se govori o multikulturalnosti, interkulturalnosti. Pripadnici manjina možda ne vide stvari isto kao pripadnici većinskog naroda. Kako Vi vidite interkulturalnost u Vojvodini?
Novi Sad je grad koji u formalnoj upotrebi ima četiri jezika. AP Vojvodina ih ima sedam. Grad ima obrazovne institucije na jezicima nacionalnih zajednica, kao i medijski javni servis s manjinskim redakcijama, ali i manjinske ustanove i institucije kulture. To je s aspekta multikulturanosti, u europskom kontekstu, uvjetno rečeno zadovoljavajući domet. Ali interkulturalnost je nešto drugo. Ona podrazumijeva razmjenu, dijalog, uzajamno upoznavanje i transformaciju kroz susret. I upravo tu dolazimo do ambivalentnosti. Jer interkulturalnost nije samo institucionalna kategorija – ona je i pitanje volje, znatiželje i otvorenosti svih zajednica, većinskih i manjinskih. Ne može se nametnuti odozgo, iako je država treba poticati, stimulirati i podržavati kroz politike, programe i instrumente. Ali suštinsko pitanje je: koliko zaista zajednice to žele? U praksi često vidimo kako zajednice ostaju zatvorene u vlastite kulturne krugove. Nerijetko i s dobrim razlozima: željom da očuvaju jezik, običaje, identitet, pogotovo u kontekstu povijesnih trauma i osjećaja marginalizacije. Zato je interkulturalnost proces, ne stanje. I mora biti uzajamna. Potrebna je aktivna participacija svih – ne samo kulturnih institucija, već i škola, lokalne samouprave, medija, umjetničke scene. U tom smislu, umjetnost i kultura imaju potencijal biti poligon za takve susrete – ali samo ako su istinski participativni, a ne dekorativno »inkluzivni«.
► Najnoviji projekti vezani su Vam za probleme koje donosi starenje, za diskriminaciju prema starima, demenciju?
Kroz projekt »Kad porastem bit ću star/a« bavili smo se stereotipima i sveprisutnim »anti-ageing« trendom. Zatim u predstavi Probuđene, koja je Brankin doktorski umjetnički rad, bavili smo ritualima prelaska iz radnog u umirovljeničko doba i traumama koje su posljedica gubitka partnera. U predstavi Čekajući kišu bavimo se konkretnim svakodnevnim, institucionalnim i ozakonjenim oblicima diskriminacije. U šest prizora problematiziramo diskriminatorne prakse usmjerene prema starijima, te dotičemo zdravstvene politike, penzione, radne politike i sl. Trudimo se praviti paralelu sa širim, europskim i svjetskim politikama i trendovima. Naše su teme socijalne, ljudske, tiču se svih nas. Ako ne sada, ticat će nas se u budućnosti. U prvim našim pothvatima koji su se odnosili na kazališni rad sa starijom populacijom, sudionici i sudionice su bile osobe 60+. Kada smo počeli razvijati međunarodne europske projekte, shvatili smo da je snaga bavljenja temom upravo u međugeneracijskoj solidarnosti. Pa su tako sudionici u predstavi Čekajući kišu građani/ke od 17 do 79 godina, koji su se prijavili na otvoreni poziv. To je dakle zajednica koja nam se pridružila u želji da se kroz kazališni istraživački proces bavi različitim oblicima ejdžizma. Većina njih nije imala nikakvo pređašnje kazališno iskustvo. Ali to i nije presudno kada se radi teatar zajednice. To nije dramski/glumački studio ili škola glume. To je teatar zajednice, koji polazi upravo od problema/izazova s kojima se susreće ta konkretna zajednica, u našem slučaju zajednica starijih.
► Sa suprugom Brankom Bajić Jovanov osnovali ste udrugu Artičoka. Kojim ste se sve temama bavili do sada? Što su planovi?
Od osnivanja Artičoke bavili smo se uglavnom ljudskim i građanskim pravima starijih osoba, izazovima starenja i konkretno različitim temama ej-džizma. Mi inače radimo s različitim ustanovama i institucijama, tko god je spreman za partnerstvo. A baza nam je Artičoka. Od raznih pothvata, spomenut ću dokumentarni film Seniors Take Over, koji se bavio mentalnim zdravljem i posljedicama izolacije koja je najviše pogodila starije osobe tijekom pandemije covid-19. Zatim, ove je godine počeo festivalski život filma The Sunset Time u režiji Ognjena Petkovića, koji smo radili u koprodukciji s Udrugom Mansarda i umjetnicima iz Japana. Tema ovog filma je suvremeni »lapot«, legendarna praksa senicida, koja je postojala u raznim kulturama kroz povijest, a predstavljala je ubijanje roditelja ili starijih članova obitelji, onda kada bi njihovo izdržavanje postalo preveliki teret za obitelj.
► Kako izgleda stvaranje »teatra zajednice«?
Pripremajući službeni program s umjetničkim timom za godinu titule Europske prijestolnice kulture shvatili smo kako je potrebno posebnu pažnju posvetiti starijoj populaciji. To je najbrojnija, najheterogenija grupacija, koja je nerijetko stigmatizirana, etiketirana, začudno, kao da ti što diskriminiraju jednoga dana i sami neće stići u poznije godine. U tom smislu, teatar jeste umjetnički alat koji može mobilizirati zajednicu, veliki broj sudionika, snažan je medij i veoma transformativan. Tako sam 2019. godine pozvao Branku Bajić da zajedno kreiramo teatarsku platformu posvećenu starijoj populaciji, kao dio službenog programa Europske prijestolnice kulture i programske cjeline koja se zvala »Druga Europa«. Procesni rad sa zajednicom je po prirodi dugoročan i sustavan, traje barem šest mjeseci. U tom razdoblju radimo sa zajednicom artikuliranje i determiniranje problema, zatim osnaživanje. Sve se to radi u jednom sigurnom kazališnom ambijentu, jer je važno stvoriti povjerenje među sudionicima. I uvođenje u temu je suptilno, kroz razne dramske igre, impovizacije, na zabavan i ohrabrujuć način. Zatim se u dogovoru sa zajednicom kreira dramaturgija buduće predstave. Posljednja faza su kazališne probe, te sudionici postaju glasnogovornici svoje zajednice.
► O čemu se radi u projektu »Age against the machine«?
»Age Against the Machine« je autorski međunarodni projekt koji smo iz Fondacije Novi Sad – Europska prijestolnica kulture pisali Branka Bajić i ja. Projekt je okupio međunarodne partnere iz pet zemalja, uključujući i Crveni križ Srbije. Cilj projekta je povećanje svijesti, znanja i zainteresiranosti europskih građana i donositelja odluka u vezi s postojećim oblicima diskriminacije starijih osoba, odnosno ejdžizma. U okviru ovog projekta nastala je i naša predstava Čekajući kišu. U toj predstavi ukazali smo na više problema, ali izdvajam važnu temu penzionih politika. U Europi se granica odlaska u mirovinu povećava na 70 godina. Kvazi-monetarne projekcije diktiraju socijalne politike, to je zaista strašno. U Srbiji će do 2032. i muškarci i žene ići u mirovinu sa 65 godina. Osim toga, kod nas je situacija takva da ako odete u mirovinu s npr. 40 godina radnog staža, a niste napunili starosnu granicu odlaska u mirovinu, mirovina vam se trajno umanjuje za 0,34 % za svaki mjesec prije navršenih 65 godina života, i može se umanjiti najviše do 20,4%. To je sada važna sindikalna tema na koju i mi ukazujemo našom predstavom. Ali mi obrađujemo teme na način da uključujemo i donositelje odluka, i predstavnike institucija, stručne i umjetničke javnosti. Ne upiremo prstom, ne koristimo dnevno-političke alate. To nam nije cilj. Želimo senzibilizirati i igramo na kartu empatije i razumijevanja. Povodom ovog projekta pozvani smo i od Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Srbije da zajedno s njima sudjelujemo u društvenim dijalozima širom Srbije.
Intervju vodila: Jasminka Dulić
