Arhiv tekstova
Istinita legenda hrvatskog teatra
Doajen hrvatskog kazališta dr. Branko Gavella jedan je od njegovih najznačajnijih redatelja koji je stvarao kazališni svijet beskrajnih stvaralačkih vidika i mogućnosti kao protivnik sentimentlnih malograđanskih drama ili zabavnih komedija koje sve skupa ne vrijede koliko samo jedan gest Chaplina ili Fratellinija.
Dr. Branko Gavella, bio je punokrvni kazališni čovjek: redatelj, književni kritičar, teatrolog, teoretik glume i pedagog, osebujni sociolog scenske kulture, član JAZU, profesor na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, umjetnički direktor HNK u Zagrebu, a kasnije i Narodnog kazališta u Beogradu, doktor filozofije s disertacijom obranjenom u Beču.
SKICE ZA PORTRET PRVOG KRLEŽINOG REDATELJA: U vrijeme kada je Moderna odlučno navijestila svoj nastup u umjetnosti, u Zagrebu se 28. srpnja 1924. godine u trgovačkoj obitelji Gavella rodio sin Branko. Na studije čiste filozofije pošao je u Beč u jeku rasprave između »klasičara« i »modernista«, a u javni život Hrvatske se uključuje 1910. godine nakon što su modernisti iznijeli posvemašnju pobjedu, prvo kao kazališni kritičar, a ubrzo i kao redatelj. U to vrijeme pojavljuju se i prve Krležine drame koje ondašnji redatelji odbijaju postaviti na scenu. Gavella se izvanredno snašao u rasponu raznovrsnog i po snazi novog dramskog pisma, po čemu su se Krležina djela izdvajala iz onodobne nacionalne književnosti. Susret Gavelle i Krleže, 1920. godine najavio je novo poglavlje u povijesti hrvatskog glumišta, kada se neposredno u poratno vrijeme političko-pacifističke ideologije Gavella uhvatio u koštac sa Krležinom »Galicijom« (zabranjena praizvedba). Krležu, čija je glembajevska tematska dramaturgijska struktura nesumnjivo utjecala i na kasnija djela Begovića, Kulundžića, Miroslava Feldmanna pa i Matkovića i Ranka Marinkovića, Gavella je promicao i nadalje, posvuda izvan Zagreba kada ga je kazališna sudbina u jednom momentu učinila redateljem lutalicom. (Slovenija, Češka, Srbija, Bosna, Italija). ‘Gavellinog Krležu’ imala je priliku gledati i publika u Subotici 1954. godine i u Somboru gdje je 1930. godine premijerno postavio »Ledu«.
ODNOS PREMA NACIONALNOM TEATRU: Gavellin odnos prema hrvatskoj nacionalnoj drami svih njenih razvojnih razdoblja ne iscrpljuje se isključivo u redateljskom zastupanju Krleže. Poznate su njegove režije Matkovića, Kolara, Budaka, Cesarca, Begovića, Držića ili Gundulića. No, u cjelokupnom njegovom redateljskom djelovanju, a sudeći po mjestu koje zauzima u kazališnoj povijesti Hrvatske, možemo reći kako se u njegovoj kazališnoj oporuci nalazi i jedno djelo iz razdoblja hrvatske moderne, koga doduše, nije Gavella prvi postavio na pozornicu, ali mu je svojim redateljskim i ukupno umjetničkim interpretacijama neporecivo osigurao trajno mjesto u hrvatskom dramskom repertoaru. Riječ je, dakako o Vojnovićevoj »Dubrovačkoj trilogiji« koju je Gavella postavio 1929. godine u Beogradu.
IZBIRLJIV PREMA SVJETSKOJ KLASICI I MUZICI: Mnogolikost Gavellinih teatarskih profila pokazuju svjetski klasici koje je postavljao na scenu nacionalnog teatra. Prije svih to je Shakespearov kompleks, ali i pisci njemačkog klasičnog razdoblja (Lessing, Schiller i Goethe), francuske drame (Molier, P. O. K. de Beaumarchais), talijanski pisac Pirandello, a režijama Shaw -a potvrdio je pretpostavke da je svoja bitna redateljska ostvarenja izgradio na temelju modernističke drame. Kao poznavalac glazbe i njenih zakonitosti mnogo opernih djela koja nose njegov redateljski potpis počev od Zajčeva »Bana Legeta« kao svoje prve operne režije (1917.), pa preko Musorgskog, Borodina, Rossinia, Rimski Korsakova ili Wagnera, do Puccinijeve »Tosce« kojom završava svoju duboku povezanost sa scenskom glazbom.
VJEČNI SJAJ POZORNICE: Kroz Krležu je Gavella djelovao kao redatelj jasnog društvenog opredeljenja, u Shakespearovoj teksturi je tražio mogućnosti za rješavanje nekih elementarnih metodologijskih pitanja, a na podlozi suvremenih scenskih djela nalazio je mogućnost za sučeljavanje s bitnim stilskim smjernicama europskog teatra i stoga zauzima značajno mjesto u povijesti hrvatske kazališne umjetnosti.
Iako su se za dr. Branka Gavellu svjetlosti pozornice zauvijek ugasile 9. travnja 1962. godine i dalje živi u kazalištu koje nosi naziv GAVELLA (koje je nedavno proslavilo 50. obljetnicu), ali još više živi u »theatrologie gavelliani« koje se uprava kazališta čvrsto drži postavljajući na scenu najveće svjetske klasične drame uz suvremene hrvatske tekstove otvorena prema formi novog i »neverbalnog« kazališta čime se svrstava u najviši red avangardnih svjetskih kazališta.
