Arhiv tekstova
Antunović u sklopu hrvatskih preporoda
O istim ljudima, njihovim opredjeljenjima, nazorima i vjerovanjima, kao i o njihovim političko-nacionalnim i ideološkim nazorima i djelovanjima, postoje različita mišljenja, od najljepših pohvala pa do najnižih ocjena. Ovo pravilo se odnosi i na Ivana Antunovića, velikog i značajnog preporoditelja bunjevačko-šokačkih Hrvata. Njegovi poštovatelji i prijatelji veličaju ga u stilu razvijenog romantizma, pa ispada da je u svemu bio najveći – genije. A realizam će mu poreći mnoge kvalitete romantičara, a istinski istražitelji njegova rada i dijela smjestit će ga u prave okvire, pa će tako zasjati njegova prava veličina.
S ove povijesne distance, za Antunovića je najbolje reći da je bio pobunjenik protiv osiromašenja, kulturnog zaostajanja i propadanja i nacionalnog ugnjetavanja hrvatske populacije (Bunjevaca, Šokaca, Bošnjaka, Raca) na području na kojem je on djelovao kao svećenik i kanonik Kaločko-bačke nadbiskupije. S pravom to nazivamo buntom, jer je jasno spoznao jadno stanje hrvatskog puka i osjećao je potrebu da se protiv toga pobuni. Tek kasnije, kada stvori kakav-takav plan te pobune, postat će preporoditelj s jasnim ciljem i mehanizmima koji mu stoje na raspolaganju da do preporoda i dođe.
PROSVEĆIVANJE NARODA: Kao župnik u Bačalmašu neposredno će upoz-navati svoje sunarodnjake u svim njhovim potrebama. Prvo će zapaziti slabo vjersko znanje, osiromašenje i raspad obiteljskih zadruga i veliku nepismenost. Naročito su ga brinuli mladi bračnih parovi, koji stupaju u novi život s velikom odgovornošću za ova pokoljenja, ali posve nespremni. Stoga će mu prva briga biti da im da u ruke knjigu, koja će ih poučiti u svim važnijim stvarima, koje se tiču budućeg zajedničkog života i zadaća koje imaju prema svome rodu i Crkvi. Puno godina je on promatrao i skupljao sve što će mu biti potrebno u velikom preporodnom radu. Puno je čitao, putovao i skupljao iskustva drugih naroda, a naročito svoga matičnog hrvatskog naroda. Budno je pratio Ilirski preporod, preporod Čeha i Slovaka, a naročito Srba u Ugarskoj, kao i onih u Srbiji. Smatrao je da je zadnji čas da se nešto valjano učini, pa stoga nije čudo da je upadao u utopije i iluzije panslavizma, austroslavizma i jugoslavizma. Stoga su njegove vizije »natopljene« zanosima i emocijama svih vrsta
Antunović je djelovao među Hrvatima u Ugarskoj, dakle na periferiji hrvatskog etnikuma. On je dobro znao da takovih »periferija« ima još u Boki, Bosni, Dalmaciji i Istri. Stoga s njima stupa u kontakte, kako bi uskladio svoj nacionalni rad ne samo sa središnjicom u Zagrebu, nego i sa svim »periferijama«. U Bosni djeluju Ilirci Petar Jukić, i Grga Martić. Naročito su zadojeni Ilirizmom mladi bosanski franjevci i njihovi bogoslovi. Stoga moraju napustiti Đakovo kao mjesto studija, jer Strossmayer na njih negativno djeluje, pa ih premještaju u Ugarsku i razmještaju po mađarskim bogoslovijama, kako ih na jednom mjestu ne bi bilo previše, ali oni ubrzo bježe iz Mađarske. U Dalmaciji djeluje svećenik Miho Pavlinović u istom ilirskom duhu. Traži uvođenje hrvatskog jezika u škole, prvi progovara na hrvatskom u Dalmatinskom saboru i traži pripojenje Dalmacije Hrvatskoj. Puno piše i brani hrvatska prava. U Kotoru među Hrvatima ima svjesnih iliraca. Traže svoja prava. U Istri biskup Dobrila neustrašivo brani hrvatsko pravo na hrvatski jezik u Crkvi i školama. Godine 1870. pokreće hrvatske novine »Naša sloga«, a iste te godine i Antunović pokreće svoje novine, a nešto kasnije i Vilu.
BAUK ZVANI PANSLAVIZAM: Sa svim ovim ljudima, a naročito sa Strossmayerom, povezan je Antunović, s njima se dopisuje i surađuje. Ta suradnja je naročito pojačana kada je dobila i zakonsku podlogu u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1867. godine. Sve su to bili crkveni ljudi. Inače su već imali dovoljno problema s vlastima svih vrsta, koji su morali paziti na zakonske odredbe, da ih ne bi omeli u vjerskom i nacionalnom preporodu. Sve ovo jasno govori kojem narodu je pripadao Antunović i njegovi Bunjevci i Šokci. Iz konteksta nekog dijela ili naročitih okolnosti, posebnih izričaja, kao što su Slaveni, Bunjevci, Šokci, Raci mogu se izvući netočni i zlonamjerni zaključci. Ponekada su se ti narodni preporoditelji morali služiti i mudrošću, pa i lukavstvom, jer su na njih pomno vrebali mnogi uhode, različitih agitatori centralni sila, bilo državni ili crkveni. Razbijeni Hrvati, pa i ostali Slaveni, pod različitim stranim okupacijama, teško su mogli napraviti zajednički nacionalni program. Panslavizam je bio bauk i za Beč i za Peštu. Velika Ilirija Ljudevita Gaja bila je prava mora za Beč, Peštu i Italiju, a ni Turcima nije bila po volji. Stoga je Beč zabranio ilirsko ime, ilirske novine, ilirski jezik, pa su se jednostavno zvali naš jezik, naše novine itd. Čak im je draži bio naziv hrvatski jezik, hrvatske novine itd.
Tijekom devetnaestoga stoljeća događale su se zamašne stvari, koje će značajno utjecati na daljnji razvoj u mnogim državama i pokrajinama i pokretima. Počelo je s Prvim srpskim ustankom 1804. godine, pa ubrzo dolazi i drugi. To ne odgovara Turcima, ali odgovara Beču i Rusiji. U Beču hrvatski mladi intelektualci započinju nacionalni i kulturni preporod Hrvata pod imenom Ilirskog preporoda imajući u vidu sve južnoslavenske narode, ali Srbi, osim nekih, nisu za to imali sluha, jer su imali svoju piemontsku fantaziju. Dolazi i revolucionarna 1848. godina, pa apsolutizam i tek onda nekakvo smirenje, ali ne i trajan mir. Berlinski kongres 1878. godine nešto rješava, ali daje protektorat Beču nad Bosnom, što će biti stalan izvor sukoba. U takovom stoljeću Antunovićev bunt je opravdan a preporod ima najvišu ocjenu.
