Arhiv tekstova

Us­krs

Svi se spremamo na proslavu najvećeg blagdana s najdub-ljom porukom – Uskrs. Ako itko, svećenik tih dana ne samo što je u crkvi i u liturgiji do kraja prisutan, nego mora uranjati u najdublje misli teologije i molitve da bi bio autentičan svjedok tog čudesnog događaja novoga života koji se dogodio Isusovim Uskrsnućem, a nama je ponuđen u vjeri kao put našeg vlastitog ustajanja iz ovog sivila prema nečem što je stvarna vrednota i neuništiva budućnost. Svi se mi, svećenici, služimo teologijom, meditacijom i molitvom da bismo što dublje proživjeli ove dane. Dozvolite da s vama, dragi čitatelji, podijelim ono što sam ja ovih dana »pabirčio« po duhovnoj literaturi da bih i sam bolje doživio, a i lakše prenio uskrsnu poruku. Evo što sam našao:
   Blagdan je Uskrsa pred nama, pa je i život ispred nas. Isusov Uskrs ćemo proslaviti, jer nam i naš dolazi u susret. Znam, teško je boles-nika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je Uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce, a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

NADA NIKAD NE UMIRE: Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zem-lji. Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.
   To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada nam prilazi iza leđa da ga jedva primijetimo, kad nas nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad nas prihvati za ruku razočarana, zagleda nam se u oči i zove da se vratimo. Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi? Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke i nosi u nepoznato. Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza neprospavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

NISMO SAMI: Iza prvog dana Uskrsa je Uskrsni ponedjeljak koji se obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade. On je bio velik, kažu oni, prorok, silan na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila. On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.
   Na putovima života nismo sami, jer je Bog s nama. On nas prati šireći ruke iza nas kao majka za djetetom. On nas štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno. Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno. Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove nas. Naše srce i naše tijelo zovu nas da pođemo na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko nas vape da im dovedemo Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuli njihovu patnju i darovali im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.
   Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stola svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti.
   Možda se koji puta i mi udaljavamo od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjerujemo i ne molimo. Razlozi su nam često skriveni a ipak poznati. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On nas neprestano čeka. Tek u tom susretu – susretu povratka – je Uskrs. Neka je sretan!