Arhiv tekstova
Hiperaktivnost na tragu očevih stopa
Ana Lederer rođena Šarčević kćer je čuvenog kazališnog redatelja Petra Šarčevića i kako to obično biva genetskim usmjerenjem odabrala je teatarsku znanost za svoje profesionalno životno usmjerenje. Diplomirala je komparativnu književnost i ruski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1987.), magistrirala je s temom Dramski rad Ivana Raosa (1992.), a doktorsku disertaciju je obranila sa temom Redateljski opus Tita Strozzija u kontekstu redateljskih poetika (2001.) sve na istom fakultetu. Od 1991. godine do 1999. radila je kao znanstvena novakinja u Zavodu za književnost Filozofskog fakulteta, a potom se zapošljava u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, u kojem je i danas profesionalna angažirana. Knjiga »Redatelj Tito Strozzi« je njezina treća knjiga nakon prvijenca »Dobre slučajnosti« objavljenog 1994. godine i monografije »Ivan Raos« (1998.)
Iako živite i radite gotovo cijeli svoj život u Zagrebu vaši korijeni pripadaju ipak Subotici.
Uvijek s ponosom naglašavam kako sam rođena u Subotici u kojoj sam istina živjela svega prve dvije godine, dok roditelji nisu dobili stan u Zagrebu, ali obzirom da je moj tata Petar Šarčević, bački Hrvat na što je uvijek bio ponosit, nakon studija prava i kazališne režije ostao u Zagrebu njemu je izuzetno bilo važno da se sestra i ja rodimo baš u Subotici, što se zahvaljujući njegovoj dosljednosti i dogodilo. Baka i djed su do 1978. godine živjeli u Subotici tako da sam svako ljeto za vrijeme školskih ferija provodila u rodnom gradu na sjeveru Bačke. Nažalost od 1989. godine nisam bila u Subotici, u kojoj još imam jednu očevu sestričinu, gospođu Elizabetu Sineš, koja mi je nedavno bila u posjetu.
Koliko je genetika »kriva« za odabir vašeg životnog poziva i kazališnim daskama kojima je tata i redatelj Petar Šarčević posvetio cijeli svoj život?
Uzmemo li u obzir gensku teoriju koja danas pokriva sve i više se ne mora detektirati što je čijeg podrijetla, onda je očito kako je moje genetsko nasljedstvo očito. Od malena sam bila kazališno dijete i moji su me roditelji već zarana odredili u budućoj profesiji. Ali željela bih naglasiti kako glede kazališta nikada nisam željela biti ni glumica, ni redateljica, niti dramaturg, već sam se oduvijek jedino željela baviti komparativnom književnošću odnosno teatrologijom. Utjecaj moga oca bio je iznimno velik jer je okruženje u kojem sam se oduvijek nalazila konačno odredilo moj životno-profesionalni izbor.
Zaposleni ste u Odsjeku za povijest hrvatskog kazališta.
Odsjek za povijest hrvatskog kazališta HAZU posjeduje izuzetno vrijednu i važnu muzejsko-kazališnu zbirku, ono je na neki način centralno mjesto u kojem se čuva sve što je vezano uz povijest hrvatskog kazališta. Za teatrologa i povjesničara kazališta mislim kako je to jedno gotovo idealno mjesto. Kako u našem poslu postoji stupnjevanje tijekom godina istraživačkog rada, uskoro bih trebala biti izabrana u zvanje znanstvenog suradnika, što je inače adekvatno mjestu docenta na fakultetu.
Vaša posljednja, treća po redu, knjiga u biti je plod obranjene doktorske disertacije u kojoj ste opsežno obradili redateljski opus velikana hrvatskog teatra Tita Strozzija.
U knjizi »Redatelj Tito Strozzi« pokušavam rekonstruirati teatrologijskom metodom Strozzijev redateljski rad za kojeg smatram kako je jedan od stilotvornih u hrvatskoj kazališnoj povijesti. To je studija koja obuhvaća 500 stranica i na njoj sam radila pune tri godine jer, podsjećam, riječ je o autoru iza koga je 50 godina kazališnoga rada, između ostaloga i 300 kazališnih režija u dramskoj ili opernoj formi.
Što pripremate u nastavku vašeg književnog opusa?
U radnoj pripremi su još dvije knjige. Portreti hrvatskih dramskih pisaca pod naslovom »Ključ za kazalište« izaći će u nakladi Matice Hrvatske Osijek, a knjiga koju trenutačno pišem i trebala bi se pojaviti do kraja godine bavi se tematikom suvremene hrvatske drame i kazališta tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Kao teatrologinja i vrstan poznavatelj hrvatske teatarske scene što biste mogli kazati o aktualnom kazalištu u Hrvata?
Hrvatska teatarska scena je vrlo dinamična. Tijekom devedesetih godina prošlog vijeka osim repertoarnih već tradicionalnih kazališnih kuća dogodio se niz otvaranja novih nezavisnih scena u Zagrebu i diljem cijele Hrvatske, pa tako danas imamo izuzetno veliku kazališnu ponudu u nas.
Osjećate li možda potrebu, vezanu uz raniju spomenutu genetsku svezu i opsežan redateljski opus vašeg oca, angažirati se na prikupljanju povijesne građe u djelo koje bi u cjelinu zaokružilo povijest teatra u bačkih Hrvata?
Nedavno sam pisala pogovor za knjigu kazališnih zapisa Josipa Buljovčića i mislim da je to jedna izuzetno važna teatrologijska knjiga o dijelovima povijesti subotičkoga kazališta a koja je integrirana i u povijest hrvatskog kazališta. Što se tiče »duga prema ocu«, za časopis »Kazalište« napravila sam blok o njegovom kazališnom opusu i iskreno se nadam da ću u budućnosti uspjeti realizirati i monografiju, ali bih željela da za to prođe još malo vremena..
Uz najvišu akademsku titulu, profesionalnu angažiranost, opsežan književni rad i
aktivnu suradnju u brojnim znanstveno-književnim časopisima, bavite se i uredništvom.
Od 1997. godine urednica sam biblioteke Itd u »Znanju« na mjestu koje sam naslijedila od Zlatka Crnkovića i sačuvala njegov žanrovsko šaroliki profil. Objavljujem šest naslova godišnje koji su vrlo različito žanrovski profilirani, također sam glavna urednica časopisa »Kazalište«, jedinoga koji prati tzv. glavnu struju aktualnoga hrvatskog kazališnog trenutka.
Vašoj hiperaktivnosti izgleda nema kraja, bili ste jedan od organizatora Znanstvenog savjetovanja u organizaciji Odjela za kazalište i film Matice Hrvatske.
Prije pet godina dramski pisac Miro Gavran, koji je tada preuzeo Odjel za kazalište i film Matice hrvatske, pozvao me da se kao stručni koordinator priključim organizacijskom odboru znanstvenoga savjetovanja u kojemu naglasak stavljamo na analiziranje problema dramske i kazališne suvremenosti. Na našem savjetovanju sudjeluju kazališni teoretičari i povjesničari s jedne i kazališni praktičari poput dramskih pisaca, redatelja i glumaca s druge strane. Međunarodni karakter savjetovanju daju učesnici iz Slovenije, Slovačke, Španjolske, Makedonije i BIH….
Na koncu hoćemo li Vas možda uskoro vidjeti u Subotici, gradu iz kojeg je sve započelo…
Možda uzvratim posjet svojoj teti Lizi…
