Arhiv tekstova
Neka se država očituje o našim zahtjevima
Više od 35 godina aktivnoga staža u novinarstvu, na novinarskim, uredničkim i ravnateljskim poslovima, i bogato iskustvo književnoga stvaralaštva, Milovana Mikovića svrstava u red najistaknutijih pojedinaca među Hrvatima u Srbiji i Crnoj Gori. Začetnik je mnogih ideja i projekata u hrvatskoj zajednici, a trenutačno pred sobom ima posebno vrijednu i izazovnu zadaću: pokrenuti sustavnu nakladničku djelatnost na hrvatskom jeziku, a u okviru NIU »Hrvatska riječ«.
HR: Kao predsjednik Odbora za informiranje Hrvatskog nacionalnog vijeća, ali i kao dugogodišnji novinar i urednik, kako ocjenjujete rad postojećih medija na hrvatskom jeziku u Srbiji i Crnoj Gori?
Tradicija hrvatskog novinstva u ovom podneblju seže do sredine druge polovice 19. stoljeća, do Ivana Antunovića, i mnogih još imena koja ne bismo smjeli zaboraviti, poput Blaža Modrošića, Kalora Milodanovića, Boze Šarčevića, Mije Mandića (iz razdoblja dok se nije priklonio beogradskom režimu), Paje Kujundžića, Blaška Rajića, Balinta Vujkova, Marka Čovića, Lazar Merkovića, Petka Vojnića Purčara i drugih. Svoje mjesto u tome nizu imaju Vojislav Sekelj i njegov dvotjednik »Žig«, Uredništvo katoličkog mjesečnika »Zvonik«, te Zoran Vojnić Tunić čijim je zalaganjem započet sustavni ulazak dijela ovdašnjeg, hrvatskog novinstva, pa i nakladništva u elektronički medij. Dakako, središnje mjesto zauzima »Hrvatska riječ«, glasilo koje je od osnutka u stalnom razvoju, postupno otkrivajući i osvajajući vlastite medijske mogućnosti. Unatoč nedovoljnoj novčanoj potpori i ometanju koje dolazi od okruženja, pa i pojedinaca.
HR: Kako ocjenjujete izvještavanje medija na srpskom jeziku o događajima, pojavama i ljudima iz hrvatske zajednice?
Njihovo je izvještavanje nedostatno, ne pokriva čak ni važnija zbivanja unutar hrvatske zajednice u SiCG. Također, pada u oči sustavno izbjegavanje otvaranja pitanja koja se tiču naših odnosa s većinskim narodom – što bi obostrano moglo biti od višestruke koristi, pa čak potaći dobivanje značajne novčane potpore od pojedinih europskih institucija i zaklada – da niti ne spominjem kako ti mediji tretiraju odnose koji su dio naše prirodne i zakonomjerne vezanosti uz matični narod. I gdje su, onda temeljna pitanja prava pojedinca i manjinske nacionalne zajednice što su, primjerice, unesena u Ustav Europe, kao mogući model prema kojemu bi se u AP Vojvodini, u Srbiji i državnoj zajednici SiCG, trebala tražiti rješenja? Znakovito je i to, što još uvijek izvještavanje o nama, ponešto dobiva na intenzitetu samo ako se desi kakav incident unutar zajednice, greška u koracima i sl. Također, od vremena na vrijeme, prema potrebama onih koji stoje iza pojedinih glasila, ponešto prostora dobivaju pojedinci iz naše zajednice koji iz osobnih razloga neizravno zagovaraju mimohrvatske, ili pak, neskriveno protuhrvatske interese.
HR: A, kad su u pitanju mediji u Hrvatskoj?
Nažalost, za sada nemam cjelovit uvid, dostupna su mi dva televizijska i dva radijska programa, te glasila koja pratim putem interneta. I rekao bih, kolikogod su nam skloni, medijska slika o hrvatskoj zajednici u SiCG je nepotpuna, na mahove nerealna, pa i razočaravajuća. Oscilira od idilično-folklornog stereotipa, do onoga u stilu; – »Na one naše, opet tamo nasrću!« A sve što je između, uistinu, medijski gotovo uopće nije pokriveno! Drugim riječima – svakodnevna bit našega života ovdje! Ali ne bih krivio medije u Hrvatskoj, sami bismo trebali tražiti put do njih i svoje, možda čak i stalno, mjesto u pojedinim glasilima. Kolikogod ta zadaća, ovog časa, bila teška i nezahvalna. Primjerice, HNV bi moglo u nadležnom Vladinom resoru, pa i u odborima u Saboru, pokrenuti pitanje stalnog, sustavnog izvještavanja iz Podunavlja. Ne možemo očekivati od kolegice Dragićević-Veličković pokrivanje cjelokupnog teritorija gdje žive Hrvati u SiCG, napose, ona iz Beograda izvještava za HRT.
HR: Prije nekoliko mjeseci, kada su se donosile odluke o stavu HNV-a spram RTV Novi Sad glede prava Hrvata na ravnopravnost na regionalnoj državnoj televiziji, izričito ste bili za punu ravnopravnost, ali ne samo na TV Novi Sad, nego i na Radiju Novi Sad. Zbog čega?
Mađarska, rumunjska, rusinska i slovačka zajednica u Vojvodini od kraja Drugog svjetskog rata stječu iskustvo opstanka, izgrađuju svoju kulturnu, obrazovnu, medijsku, političku i drugu infrastrukturu, a hrvatska zajednica tek odnedavno. Možemo li uhvatiti korak s njihovim polustoljetnim iskustvom u kulturi, obrazovanju i medijima, kako bismo usporili asimilaciju koja se provodi nad nama? Teško! Stoga smo prinuđeni tražiti, već na startu – maksimum od države! Primjerice, u programu Televizije Novi Sad svakodnevno dvije petominutne emisije vijesti u popodnevnim satima, a na večer polusatni dnevnik. Nadalje stalne emisije iz kulture, obrazovanja, gospodarstva, poljoprivrede, obrta, a također dječje, zabavne i glazbene emisije. Ovo podrazumijeva odgovarajuća uredništva i desetke uposlenika, s ciljem da, kada budu ispunjeni svi preduvjeti, hrvatska zajednica dobije vlastiti TV kanal – za cjelodnevni program! Sličan zahtjev trebamo uputiti glede naših prava Radio-Novom Sadu, tražeći u prvom koraku dvanaestosatni, a potom i dvadesetčetverosatni program, možda odmah – na vlastitoj frekvenciji. Za ovo je također, potrebno na desetine uposlenika: novinara, urednika, glazbenih suradnika i drugih. Neka se država i njeni nadležni organi očitiju o ovim zahtjevima, neka ih usporede s europskim standardima u ovoj oblasti i postignućima u drugim zemljama. I ako se ovdašnja država bude znala nositi sa ostvarenjem prava Hrvata u medijima prema najvišim standardima, moći će to isto tražiti za Srbe u Hrvatskoj.
HR: Svojevremeno ste bili jedan od inicijatora projekta Novinsko-izdavačke ustanove »Hrvatska riječ«. Međutim, prije nego što se Ustanova počela konstituirati, povukli ste se. Što se dogodilo?
Ima više razloga. Među ostalim, povukao sam se i radi toga što su pokretanje »Hrvatske riječi« počeli sebi pripisivati, najblaže rečeno, »prolaznici«, takvi koji uistinu nikada i ništa nisu pokrenuli, niti ima osnova smatrati ih profesionalcima u novinstvu, a oko »Hrvatske riječi« (neko vrijeme i u njoj) tiskali su se, glasali, nadvikivali i »samozatajno« licitirali, promičući svoja imena iz posve drugih razloga. Kada sam takvima pribrojio od ranije mi, nažalost, dobro znane političke likove iz okruženja koje je »proslavila« rigidnost i histerična nesnošljivost prema svakome tko bi se drznuo imati mišljenje različito od njihova, napose mišljenje – naprosto nisam sebe mogao zamisliti među takvima koji su do karikaturalnih obrisa prenapuhali vlastiti »lik i djelo«, kolikogod mi je stalo do »Hrvatske riječi«. U međuvremenu, neki su se od tih balona, rasprsnuli…
HR: Je li to razlog što Vas do sada nije bilo niti u projektu »Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca«, čiji ste inicijator također bili?
Tijekom 1987. godine Lazar Merković i ja ustrojili smo abecedarij od oko 1.400 natuknica, obuhvaćajući njime mnoge javne ličnosti: pisce, prevoditelje, povjesničare, znanstvenike, političare, nadalje, listove, časopise i drugu periodiku, zatim književne, kulturne i druge udruge Hrvata u ovom podneblju, i dr. – i ne samo s prostora ondašnje državi, nego i susjedne Mađarske. Budući da smo, među ostalim, htjeli pokazati i kako se okruženje odnosilo prema nama, u taj smo abecedarij uvrstili mnoge Mađare, Srbe, Židove, Nijemce i dr. Tako prošireni abecedarij kanili smo, dakako, provjeriti s ljudima koje smo držali za upućene u građu s kojom se imamo suočiti tijekom obradbe za potrebe leksikona, te smo pozvali na suradnju Josipa Buljovčića, Belu Gabrića, Slavka Matkovića, Ivana Pančića, Istvána Szentgyörgyija, Gáspára Ulmera, Jánosa Urbána, Zsuzsannu Kunkin i Evu Bazsant. Tijekom 1987.-88. godine više puta smo se sastajali u uredništvu časopisa Rukovet. Međutim, kada je tiskan tematski broj Rukoveti (2, 1988), hommage u to vrijeme već godinu dana pokojnom Balintu Vujkovu, grubo mi je skrenuta pažnja: »Kako sam, ponovno prevršio svaku mjeru, jer sam uspio napraviti još jedan težak uređivački promašaj, objavljujući po svemu nacionalistički broj Rukoveti u kojem su svi tekstopisci odreda nacionalisti, a to što L. Merković i ja petljamo s nekakvim leksikonom može biti još i gore«. U takvoj klimi nismo mogli nastaviti s radom, a skupina od koje smo htjeli, dakako, polagano i postupno, ali svakako službeno ustanoviti uredništvo, više se nikada nije okupila. Od tada do danas, Lazar Merković i ja, tragom toga vlastitoga, prvotnoga, abecedarija napisali smo mnoge natuknice, dio njih je objelodanjen (knjige, leksikoni, periodika, tisak i dr.).
Tijekom održavanja »Tjedna Hrvata iz Vojvodine« u Zagrebu, od 15. do. 21. lipnja 1998. godine Lazar Merković, Josip Buljovčić i ja razgovarali smo najprije sa akademikom Daliborom Brozovićem, ondašnjim ravnateljem Leksikografskog zavoda i njegovim suradnicima o izradi leksikona kojim bi bili obuhvaćeni Hrvati iz Podunavlja. Utvrdili smo tom prigodom što želimo postići i kakvu će nam stručnu i drugu potporu pružiti. O dogovorenom je načinjena službena zabilješka. Potom smo sličan dogovor postigli s akademikom Dubravkom Jelčićem, ondašnjim pročelnikom Razreda za književnost HAZU, inače, dugogodišnjim suradnikom »Rukoveti«, a nešto kasnije i sa akademikom Josipom Bratulićem, ondašnjim predsjednikom Matice hrvatske. Svima smo predočili što hoćemo i što je od abecedarijem obuhvaćenoga, već ostvareno. Kada smo kasnije saznali od Andrije Kopilovića, kako je i Slaven Bačić zainteresiran za izradu jednog leksikona, vrlo brzo smo se L. Merković, J. Buljovčić i ja s njim povezali i utvrdili kako se javno oglasiti o – A) Razlozima za pokretanje projekta »Leksikona«, B) Značaju projekta, C) Teritorijalnom obuhvatu, D) Cilju, E) Kriterijima za uvrštavanje u »Leksikon«, F) Slijedu aktivnosti i metodologiji rada, G) Vremenskoj dinamici, H) Nositeljima projekta, I) Sudionicima, J) Financiranju i K) Organizacijskoj strukturi. Ustanovljeno je Uredništvo »Leksikona«, u kojem su dr. Salven Bačić, glavni urednik, Lazar Merković, pomoćnik gl. urednika, a Milovan Miković, tajnik. Također je utvrđena nužnost osnutka trinaest uredništava, za pojedine oblasti, Savjet »Leksikona« i dr. O svemu tome je dr. Slaven Bačić napisao tekst tiskan u »Klasju naših ravni« (3-4, 2002). Prijedlog abecedarija za I. svezak (A-Ba), tiskan je u »Klasju naših ravni« (1-2, 2003). Vjerojatno nije potrebno isticati kako smo L. Merković i ja, na samom početku, stavili na raspolaganje abecedarij kojega smo svojedobno izradili. I ne bih se ovom prigodom upustio u daljnje razglabanje onih razloga koji vode prema »čimbenicima« što su »preduvjetovali« objavljivanje dva do sada tiskana sveska »Leksikona«, radi toga jer sam uvjeren kako je ovaj projekt iznad toga i treba ga nastaviti, financijski podržati, ali i okupiti oko njega najširi krug suradnika, uspostavljajući one mehanizme putem kojih će i odgovarajuće institucije hrvatske zajednice moći u svemu sudjelovati.
HR: Mijenja li se, glede toga, ozračje u hrvatskoj zajednici u posljednje vrijeme?
Da, i srećom na bolje. Ponovno su se počeli okupljati ljudi različitih sposobnosti i iskustava, a vođenje stanovitih poslova u zajednici više nije u domeni, uvijek iste grupice koja se polu-konspirativno, s visoka, i nepodnošljivo umišljeno, gdjekada i drsko (nedostatak kućnog odgoja, ili kakav drugi nedostatak?), odnosila prema svim ostalim smrtnicima. I što je važno – pokraj »sijedih glava«, sada je puno više mladih neposredno uključeno u izradu, primjerice projekata kod pojedinih europskih zaklada, što je do nedavna bio neprikosnoveni zabran »licenciranih kadrova«.
HR: Završeni su pregovori da uskoro, u ulozi urednika nakladničke djelatnosti NIU »Hrvatska riječ«, preuzmete vođenje izdavaštva na hrvatskom jeziku. U toj je oblasti, čini se, potrebno uraditi dosta toga. Odakle ćete početi?
Od »Baštine«, dakako, što je naziv edicije u kojoj će se sustavno pripremati, obrađivati i tiskati književna djela neophodna za provođenje školskih programa, tijekom izučavanja jezika i književnosti u hrvatskim odjelima osnovnih i srednjim školama u SiCG. U doglednoj budućnosti i Kroatističke katedre. Izbor djela (i njihova periodizacija) obuhvatit će sve relevantne i potrebne naslove za razumijevanje pisanog stvaralaštva tzv. »Budimskoga kruga«, te naše franjevačke kršćanske elite koja je u teškim uvjetima s kraja 17. i tijekom 18. stoljeća čuvala osjećaj vezanosti za hrvatsku zajednicu, nadalje, preko razdoblja ilirizma i preporodnog pokreta Ivana Antunovića, do razdoblja koji je potom uslijedio između dva svjetska rata, do suvremenih djela, druge polovice 20. stoljeća, »Subotičkoga književnoga kruga« i drugih hrvatskih središta, kako bi bilo obuhvaćeno cjelokupno bogatstvo književnog stvaralaštva Srijema, književnih ostvarenja Šokaca, Hrvata u Boki Kotorskoj i druga – ukratko svih Hrvata koji su ovdje manjina. Ovom edicijom, među ostalim, će se osigurati dijakronijska i sinkronijska uspostava kako hrvatske umjetničke, pisane književnosti u Podunavlju, tako i usmene književnosti što je nastala u ikavskom idiomu, kao jednom od hrvatskih govora ovoga podneblja.
U ovoj ediciji, ponajprije, treba biti tiskana sveobuhvatna »Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata«, dr. Matije Evetovića, u svakom pogledu iznimno značajno djelo koje i te kako može pomoći razumijevanju naslijeđa što smo ga sobom ponijeli, onoga što smo ga ovdje stekli i još ga stječemo, te u pokušaju rasvjetljavanja položaja bunjevačko-šokačke grane hrvatskog naroda u okruženju drugih nacionalnih skupina. Nadalje, sabrana, odnosno, izabrana djela Matije Poljakovića, Balinta Vujkova, Ante Jakšića, Alekse Kokića, Josipa Andrića, Ive Prćića, st., Jakova Kopilovića, Lazara Merkovića, Ivana Pančića i drugih hrvatskih pisaca.
Makar je hrvatska zajednica u Podunavlju brojčano mala, iznjedrila je razmjerno mnogo spisatelja što pripovijetkom i romanom nastoje zabilježit mijene unutar nje i iskušenja kojima je izložena, prikazujući pojedinačna stradanja i potrese u obitelji. Uz vrsne pripovjedače i dramske pisce, od 1875. do početka 21. stoljeća, napisano je čak 65 romana što je uistinu presedan, a među romanospisateljima ima i onih koji su osvojili ne samo zapažena priznanja stručne kritike, nego i respektabilne književne nagrade, poput Petka Vojnića Purčara. Stoga će poticanje i njegovanje suvremenog proznog iskaza – u ediciji »Suvremena proza« – biti važna zadaća kojom ćemo ponajprije sebi, književno-jezičnom stilizacijom pružiti takva umjetnička djela, koja mogu pomoći u razumijevanju navlastitih procesa što se zbivaju unutar ovdašnje hrvatske zajednice, a s druge strane, također i onima izvan nas, sa kojima živimo, kako bi nas mogli bolje upoznati i možda razumjeti. Od naročitog je značaja što je suvremeno prozno stvaralaštvo već sada otvorilo put ubaštinjenja u matičnu književnost (Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger i dr.), proces koji treba biti potpomagan i kolikogod je moguće potican, pa i usmjeravan iz ovdašnje hrvatske zajednice.
Kroz više razdoblja, poezija što su je pisali Hrvati u Podunavlju preko svake mjere duguje epsko-lirskoj, deseteračkoj predaji, unatoč tome, početkom druge polovice 20. stoljeća, tada mladi pjesnici poput Lazara Merkovića, Jasne Melvinger i dr. uspjeli su načiniti odlučan zaokret oglasivši se za nas posve novim, drugačijim pjevanjem, slijedom europskog senzibiliteta, što se očitovao u ovladavanju stilsko-jezičnim iskazom svoga vremena, ali gotovo istodobno i u prostoru do tada nedovoljno istražene i nepotrošene poetike dijalektalne, ikavske leksike, kojom se prvi oglasio Ivan Pančić, a potom Vojislav Sekelj, i drugi, nadalje pjesnici navlastite urbane poetike poput Zvonka Sarića i dr. što ćemo pokazati u ediciji – »Suvremena poezija.«
Djela usredotočenoga i iscrpnoga prikazivanja pojedinih problema, ličnosti, događaja ili razdoblja, nadalje kulturnih i kulturno-umjetničkih društava, zaklada, športskih klubova i drugih udruga od značaja za povijest Hrvata u Podunavlju, čemu u pravilu prethodi istraživački, ili i istraživačko-znanstveni rad, dobit će svoje mjesto u ediciji – »Monografije«. Ova djela spadaju među značajne, tražene i rado čitane naslove bez kojih se ne bi mogao zamisliti dalji razvitak zajednice. Posebno mjesto dobit će »Kronologija«, prije svega imam na umu oko 40 tisuća kartica Lazara Merkovića, kojima je obuhvatio nezaobilazne datume, ljude i pojave što su obilježili ovo podneblje i Hrvate u njemu, ali i druge narode s kojima živimo.
HR: Kako se kotiraju, uopćeno gledano, hrvatski književnici iz SiCG u sveukupnoj hrvatskoj književnosti?
Zahvaljujući prije svega književno-povijesnim radovima i zamašnim djelima prof. dr. Ante Sekulića, dopisnog člana HAZU, oko stotinjak pisaca koji su stvarali od 18. stoljeća do bezmalo danas, uvedeno je u prostor matične književnosti, čime je započet dug, možda i neizvjestan proces njihova ubaštinjenja. Unatoč tomu ne možemo biti zadovoljni zastupljenošću u matičnoj književnosti, ali sam uvjeren kako časopis »Klasje naših ravni« i navedene edicije »Hrvatske riječi«, koje kanimo pokrenuti mogu, značajno, pridonijeti započinjanju procesa sustavnog sučeljavanja i prožimanja književnih djela nastalih u našem podneblju, tijekom svih razdoblja, i njihovih poetika, s djelima koja već jesu dio hrvatske književne sveukupnosti. Kada započne sustavna usporedba različitosti i sličnosti unutar književnohistorijskih, književnojezičnih i književnokritičkih obzora, vrijednosnih sudova i estetskih postignuća, moći će se utvrditi razlozi razdvajanja i ponovnih zbližavanja, iznuđenih sličnosti i različitosti, uspostavit će se dijalog sa kulturom matičnog naroda, što će pridonijeti boljem razumijevanju naše manjinske kulture i književnosti, njenih prikraćenosti i zakinutosti od kojih nastaje i naš navlastiti književni sadržaj i književno pismo.
HR: Što bi hrvatska zajednica trebala uraditi u ovim dvama oblastima, u novinstvu i nakladništvu, kako bi brže napredovala i u bližoj budućnosti sustigla druge manjinske zajednice u Vojvodini.
Narcis današnjice ogleda se na TV ekranu ni ne pomišljajući kako sliku, koju on vidi, šalje netko drugi! Kultura vizualnog preplavljuje i osvaja svijet, mijenjajući ga iz časa u čas. Tko u tome participira povećava svoje šanse! Radi toga je važno što prije ostvariti sva pripadajuća prava u prostoru televizije, ali svakako i radija, jer će i on ostati utjecajan medij. Za njih moramo osposobiti na desetine novinara i urednika, koji će baš ondje voditi dio poslova koji će se izravno ticati opstanka hrvatske zajednice, ne zaboravljajući na promjene s kojima će se morati nositi i tisak. Nakladništvo ima budućnost ukoliko radi »za poznatog kupca«, pokrivajući potrebe u procesu obrazovanja na svim razinama. Dominacija vizualnog, ipak, neće oslabjeti značaj časopisne i književne produkcije, budući da se cjelokupna naša identifikacija i svijest o pripadanju ostvaruje u riječima, lijepim materinjim riječima, odnosno u lipim ričima i njihovoj književnoj stilizaciji. To su prioriteti u koje, po mom sudu, moramo uložiti sve čime raspolažemo, ukoliko hoćemo hvatati korak sa ostalima.
HR: Novinarstvom i uređivanjem radijskog programa i novina bavite se već više od 35 godina. Posljednjih 12 godina u novinarstvu proveli ste kao direktor i glavni i odgovorni urednik »Subotičkih novina«. Kako ste i pod kojim okolnostima otišli s te dužnosti?
Do sada nisam o tome javno govorio. Uklonjen sam pod raznoraznim izlikama. Među ostalim, »izvođač radova« me je optužio kako sam tobože, »kroatizirao« i »katolicizirao« uređivačku politiku – valjda zato što sam omogućio da, uz ostale, i vijesti o zbivanjima u hrvatskoj zajednici, a također i iz svih crkava, pa tako i iz katoličke, nađu svoje mjesto na stranicama »Subotičkih novina«. Zacijelo, i danas još ovdje ima onih kojima je to previše! Ta vrsta slobode njih još uvijek prilično uznemiruje. Kolikogod je podrazumijevaju, ne samo civilizacijska postignuća, novinarska etika, nego i dobri običaji u novinarstvu, da ni ne spominjem javne prisege političara u prilog građanskih vrijednosti, demokracije, ravnopravnosti, neovisno o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, itd. Odgovor na Vaše pitanje zaokružit će predstojeća, ubrzana (sic!) privatizacija »Subotičkih novina«, kada će se pokazati tko za sebe hoće brend »Subotičkih novina«, a koga više privlači prelijepa prostrana zgrada (makar malo zapuštena, budući da nije adekvatno održavana) u najužem središtu grada, u najskupljoj A zoni. g
