Arhiv tekstova

Pola vijeka nogometnog arbitriranja

U svojoj 78. godini Josip Rudić (1927.) je i dalje aktivan pri sudačkoj organizaciji, angažiran kao instruktor u radu s najmlađim sucima koji se tek upoznaju s tajnama vođenja nogometne igre. U kraćem razgovoru pokušali smo vratiti vrijeme unatrag i prisjetiti se njegovih početaka dugogodišnje karijere nogometnog suca i instruktora, koja je prošle godine proslavila i pola vijeka »u službi nogometa«.
4Gotovo iza svakog nogometnog suca stoji aktivno igranje nogometa u mlađim danima. Kako je tekao Vaš igrački staž i kada ste se odlučili za sudački poziv?
U mlađim danima sam igrao s vršnjacima nogomet, onda je došao rat i služenje vojnog roka, da bih poslije igrao još nekolio godina u OFK »Subotica« i poslije neugodne povrede koljena bio prisiljen u sezoni 1952/53. prekinuti s aktivnim igranjem nogometa. U »sudačke vode« sam ušao na poziv svog kolege s posla Tome Kopunovića 1954. godine i upisao se na teorijski tečaj u trajanju od 2 mjeseca.
4Kada ste dobili priliku voditi samostalno svoju prvu utakmicu u sudačkoj karijeri?
Bilo je to 28. studenog 1954. godine, kada sam polagao praktični dio sudačkog ispita na utakmici Borca (današnji Solid) i Metalca (Sever), koji sam uspješno položio pred odgovarajućom komisijom.
4Jeste li podijelili koji žuti ili crveni karton na svom debiju?
Nisam iz veoma jednostavnog razloga, s obzirom da tada nije ni bilo žutih i crvenih kartona, već su se prekršaji igrača bilježili u sudačku bilježnicu i nakon tri preoštra starta je grubi igrač mogao biti udaljen s terena. Opet, postojala je mogućnost da se u slučaju iznimno oštrog starta igrač udalji i momentalno s travnjaka.
4Kako je tekao vaš daljnji napredak na sudačkoj ljestvici?
S vremenom sam napredovao od najnižeg ranga sve do tadašnje treće lige (Srpska liga), savezni sudački ispit sam položio 1962. godine (teoretski dio), ali sam zbog nedovoljne brige određenih ljudi iz FS Vojvodine praktični dio polagao na 5 umjesto na 3 propisana susreta i zbog toga jedno vrijeme stagnirao u napredovanju. Stigavši na listu sudaca treće lige, sudio sam 11 sezona, sve do sezone 1969/70. kada završavam s aktivnim suđenjem i prelazim u instruktore, među kojima sam i danas.
4Što je to nogometni instruktor i što spada u djelokrug njegovih aktivnosti?
Glavna aktivnost instruktora suđenja se ogleda u radu s mlađim sucima, prije svega tijekom teoretskih i praktičnih tečajeva, potom tu su i kontrole suđenja i dužnost delegata na brojnim natjecateljskim utakmicama.
4Koliko ste susreta odsudili, a koliko »iskontrolirali« kao kontrolor ili delegat?
Za pola vijeka aktivnog druženja s nogometom odsudio sam oko 550 susreta, dok sam dužnost kontrolora suđenja i delegata obnašao na preko 100 utakmica.
4Koje biste suce izdvojili kao najbolje u svoje vrijeme?
Prije svih to su Leo Lemešić iz Zagreba i Vasa Stefanović iz Beograda, veliki sudački autoriteti onog vremena, koji su mi bili u komisiji kada sam polagao teoretski dio za saveznog suca.
4Što je po Vašem mišljenju najvažnije za jednog kvalitetnog nogometnog arbitra i što ga čini boljim od drugih djelitelja nogometne pravde?
Za kvalitetnog suca je važno, iako nije presudno, da je svojevremeno bio barem solidan nogometaš, zbog osjećaja tečnosti igre. Potom slijedi poštenje, uz uporan rad na konstantnom teoretskom i praktičnom usavršavanju i, što je također iznimno važno, održavanju dobre tjelesne kondicije.
4Kako danas, poslije pola vijeka privrženosti ovom neodoljivom sportu, doživljavate nogometne susrete?
Prirodom svoje aktivnosti u sudačkoj organizaciji, kao još uvijek aktivan isntruktor, najviše pratim susrete mlađih uzrasta, gledajući uporedo mlade talente za suđenje, ali i buduće igračke znalce.     g