Arhiv tekstova
»Vitezovi« ubijaju s leđa
Što je na djelu: nagovještaj istinskog preokreta u suočavanju Srbije s prošlošću i počinjenim ratnim zločinima ili puka, iznuđena reakcija u trenu kad se nije imalo kud? Odgovor na tu tjeskobnu dilemu najvjerojatnije nećemo dobiti odmah, samim činom emitiranja snimka sa šokantnim prizorima egzekucije srebreničkih mladića podno Jahorine, ali je državi Srbiji, njenoj političkoj i intelektualnoj eliti i javnosti pružena prilika da – potpunim razjašnjavanjem okolnosti tragedije iz srpnja 1995. godine – pokažu kako im je do toga doista i stalo.
Samo do prije nekoliko dana priča o Srebrenici nije bila dovoljno »poticajna« da se javnost ustalasa. Čak i famozna tribina na Pravnom fakultetu nije poslužila kao opomena za preispitivanje fenomena ravnodušnosti, zaborava, pa, bogme, i relativiziranja, čak i poricanja da su se tako strašne stvari dešavale u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije. Reakcije najpozvanijih na monstruozne teze, kojima se masakr u Srebrenici ili negira ili opravdava, svele su se na specifično ignoriranje ili, pak, na lakonsko objašnjenje da se »moramo učiti demokraciji«, odnosno da »svatko ima suvereno pravo o svemu reći što misli«.
TRZANJE IZ UČMALOSTI: Zahtjev osam nevladinih organizacija da Skupština hitno usvoji deklaraciju o ratnim zločinima, kojima će se – uoči srpanjskog obilježavanja desete godišnjice likvidacije skoro 8.000 srebreničkih Bošnjaka – Srbija bez ustručavanja i političko-ideoloških manipulacija izjasniti, dočekan je svakakvim izgovorima, velikom dozom tipične ironije od strane većeg dijela državnih i političkih reprezenata: te »neće nama Korać, Mićić i Kandić pisati rezolucije«, te »tako nešto je stvar za sud a ne političare«, te »zašto bi Srbija samu sebe optuživala«, te »nisam pročitao tekst«… Ogromna većina medija i političara je praktički šutke prešla preko informacija iz nevladinog sektora kako je u tijeku potraga za »opasnom« kazetom, pa i pravi progon mogućih očevidaca.
Haški sud se, međutim, potrudio dužnosnike trgnuti iz prividne indolentnosti, neke iz učmalosti. Može biti i da je sudačko vijeće dozvolom da se emitira film o surovima likvidacijama preduhitrilo, kako naknadno saznajemo, planove vlasti da se ozbiljnije pozabave »ulogom Škorpiona u srpskoj oslobodilačkoj (srebreničkoj) revoluciji«, ali je Carla del Ponte ovim potezom pogodila u više meta: obranu svjedoka, policijskog generala Obrada Stevanovića preokrenula u izuzetno neprijatnu i snažnu optužbu protiv Miloševića, Stanišića i Simatovića, vladu Vojislava Koštunice primorala da baš u trenutku njenog boravka u Beogradu krene u opsežnu akciju uhićenja pripadnika Škorpiona, a političke stranke i njihove lidere da se konačno odrede prema zločinu. Početna mlaka (politička i medijska) reakcija ubrzo se pretvorila u lavinu osuda. Sada i oni koji su do juče imali oprezan ili odbojan stav prema priznavanju počinjenih ratnih zločina, koriste retoriku nevladinog sektora. Čak i ličnosti iz redova socijalista i radikala, koje su ili negirale zločin ili marginalizirali njegove dimenzije (»Preko glave nam je te Srebrenice«), sada traže hitnu debatu, predlažu i neke svoje rezolucije i deklaracije, prelazeći, naravno, preko osnovnih činjenica: da se njihovim liderima u Haagu sudi za ratne zločine, da se nijednom riječju nisu ogradili ni od njih ni od ratno-zločinačke politike svojih stranaka.
PRIGODA ZA SUOČAVANJE: Emitiranje »haškog filma« suzilo je manevarski prostor srpskoj vladi u samoj završnici ispunjavanja obveza prema Haagu. Del Ponteova je odala priznanje Vladi za »briljantno izvedenu akciju uhićenja« Škorpiona, ali nije propustila upozoriti da se tako mora reagirati i kad je riječ o preostalim haškim bjeguncima i glavnom kreatoru srebreničkog zločina, generalu Ratku Mladiću. Njegovo slanje u Haag je prioritet nad prioritetima, od čega zavisi hoće li Srbija početi pregovore s EU, a, kako reče Svetozar Marović, i opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore.
Ako je deseta godišnjica Srebrenice možda presudna prigoda da se Srbija ozbiljno suoči s Miloševićevim godinama stradanja i zločina, sa svim mogućim reperkusijama i traumama takve moralne katarze, filmsko svjedočenje o tome kako »vitezovi ubijaju vezane i bespomoćne mladiće s leđa« trebalo bi biti pravi izazov da se, bez manipulacija, kalkulacija i lažnog patriotizma, progovori i o suštinskoj dilemi: je li i na koji način Srbija, odnosno neke njene državne strukture, sudjelovala u ratu i počinjenim zlodjelima. Miloševićeva floskula o apsolutnoj »nevinosti države u ratovima« još poodavno ne pije vodu i eventualno novo trošenje vremena i energije za obnavljanje te teze Srbiju će, nema sumnje, uvaliti u još veće nevolje.
OŠTRA REZOLUCIJA: Nagoviješteno suđenje Škorpionima vjerojatno će pružiti mnoge odgovore (neki su već dani u drugim pretresima), ali se već sada može, s priličnom dozom pouzdanosti, naslutiti ključna povezanost tri »elitne« ratne jedinice, Srpske dobrovoljačke (Arkanove) garde, Škorpiona i »Crvenih beretki« s Resorom državne sigurnosti Srbije (uz tvrdnju da ih je Služba i osnovala) u ratovima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Usprkos tome što se ne može ništa zamjeriti stavu da svaki zločin mora biti personaliziran kako bi se skinula hipoteka odgovornosti s naroda i države, bit će nova, možda još pogubnija pogreška, ako se bude bježalo od utvrđivanja kompletne istine o eventualnoj umiješanosti srpske policije, vojske i službi sigurnosti, a preko njih praktički i države. Srbija nema nijedan valjani, prije svega, moralni razlog kriti istinu o zločinima raznih (para)jedinica, štititi strukture čiji je zločinački dosje od 1991. godine pa sve do ubojstva premijera Zorana Đinđića više nego tragično – impresivan. Kalkulacije kako bi tako nešto naškodilo državi i da zbog toga valja po svaku cijenu, pa čak i nakon emitiranja ovog užasnog filma, opstati na tezi kako su zločini činili samo pojedinci, da je država bila samo nepristrani promatrač, neminovno će i do kraja srušiti kredibilitet ove zemlje, a život novim generacijama učiniti još nepodnošljivijim.
Istina se, dakle, mora do kraja utvrditi. Ako to ne učini sama Srbija i njena državna i politička elita, učinit će netko drugi. Haški sud je već dao snažan impuls tome, a nagoviještena, vrlo oštro intonirana rezolucija američkog kongresa (po riječima Rasima Ljajića) o Srebrenici i ulozi Srbije u tom zločinu, zatvorit će nam sva vrata svijetu.
Autor je komentator,
tekst je objavljen u Politici 5. lipnja
