Arhiv tekstova
Kakav se to »bunjevački jezik« nudi
U tjedniku »Hrvatska riječ« nalazimo u broju od 18. ožujka 2005. na stranicama 22. -25. tekst »Bunjevački jezik sa elementima nacionalne kulture«, doslovno pretiskan iz izdanja Službeni glasnik Republike Srbije – Prosvetni glasnik, 18. II. 2005., str– 78, 79, 89, 90 i 91.
Očito je dakle da tekst ima službeni status i karakter, a bez ikakve je sumnje mnogostruko zanimljiv. Znači da se isplati analizirati ga bar u glavnim crtama. No bit će najbolje da se najprije upoznamo s prvim odlomkom pod naslovom »Cilj i zadaće« (svaki odlomak ima svoj naslov). Citiramo doslovno:
»Cilj nastave bunjevačkog jezika je: nigovanje govornog i pisanog bunjevačkog jezika nužnog za razumivanje i tumačenje osnovni obilu-ja (u?; sic!) maternjeg jezika; bogaćenje ričnika maternjeg jezika; upoznavanje odlika nacijonalne kulture bunjevačkog naroda; upoznavanje bunjevačke književnosti; upoznavanje tekovina bunjevačke kulture.«
U nastavku se još kaže da će se učenici prvoga razreda osnovne škole služiti ćirilicom, jer se latiničko pismo općenito uči tek u drugome razredu. Za glavninu škola u Vojvodini i općenito u Srbiji to je posve normalno i opravdano, ali, naravno, ne i za bar neke posebne škole nacionalnih manjina (npr. madžarske, slovačke). To znači da se za djecu »bunjevačkog naroda« (v. gore!) ne predviđaju posebne manjinske škole, nego samo dopunska nastava »bunjevačkog jezika« u običnim školama (uglavnom za djecu većinskoga naroda).
ANALIZA TEKSTA: Pogledajmo prije svega kakav se »bunjevački jezik« nudi u spomenutome tekstu, uglavnom već na prvoj stranici. Najvažnije je navesti dosljednu ikavicu: prizimena. nigovanie, ričnika. srni (= smijeh), pripričavanje itd., ali i četiri puta ričenica, ričenice. Još je neobičnije što nalazimo nasilja u značenju »naselja«. Ikavština jest doduše pretjerana u usporedbi s običnim ikavskim narodnim govorima u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, ali i sa samim bunjevačkim govorima u Bačkoj (u svakodnevnoj uporabi), no iako ikavica u tekstu jest pretjerana, nije ipak dosljedna – nalazimo vježbama, posle, sledeće, Naći ćemo u tekstu i primereni (u značenju primjereni) pa je izostala ikavizacija možda kako bi se izbjegla identifikacija s oblikom primireni.
Druga je sustavna jezična osobina dosljedno izostavljanje glasa h, u tekstu ga gotovo i nema (uz bezbrojna izostavljanja glasa h našli su se na prvoj stranici, možda zabunom, samo oblici književnih i njihovi). U nekim slučajevima kada bi izostavljanje h uzrokovalo očitu zbunjenost za značenje, glas h zamijenjen je glasom k: teknikom, zaktivne (zahtjeve).
Rječničkih i glasovno-rječničkih specifičnih dijalektizama gotovo da i nema (tekst je očito »preveden« sa standardnog srpskoga ekavskog originala), na prvoj bi stranici toj kategoriji pripadao možda samo oblik škule. No veoma je zanimljivo kakav oblik imaju riječi za razne nepučke pojmove (koje su integralan dio jezičnih standarda, ali u organskim ili idiomimama obično nema). Tu ćemo naći mnogobrojne primjere za oblike maternji (hrv. materinski, materinji), svatanje (hrv. shvaćanje), posmatranje (hrv. promatranje), recitovanje (hrv. recitiranje; dolaze i drugi oblici s -ovati ili -isati umjesto -irati), tačka (hrv, točka), uzvičnik (hrv, uskličnik), itd., itd. (to su uglavnom primjeri samo s prve od pet stranica). Izneseni primjeri pokazuju na prilično jasan način koji je pravi cilj izdvajanja dijela poslušnih i ne baš etički ambicioznih Bunjevaca (uz možda i kojega čudaka) iz cjeline bačkih bunjevačko-šokačkih Hrvata.
BROJNA PITANJA: Cio problem nije samo obična i banalna provincijska manjinsko-politička manipulacija s nizom makinacija lokalnoga i prolaznoga karaktera i značenja. Tu se postavlja nekoliko zaista ozbiljnih pitanja na međunarodnoj razini, političkoj i znanstvenoj.
Prvo je pitanje treba li baš u Europi na početku dvadeset i prvoga stoljeća od dijela jednoga dijalekta stvarati standardni jezik, to jest jezični instrument moderne civilizacije (školstva, medija, administracije itd.)? Pri tome treba još uzeti u obzir da se radi o štokavskome ikavskom dijalektu (obično zvanome zapadnim), kojim govore gotovo samo Hrvati i Bošnjaci (i pokoja mala izolirana srpska skupina u njihovu susjedstvu). Taj dijalekt, uz neke manje oaze, ima dva velika poddijalekta, »moderniji« štakavski i »konzervativniji« šćakavski (tipovi klišta i klišća). U štakavskome poddijalektu najveću skupinu predstavljaju takozvani Bunjevci (etimologija naziva nesigurna), rasuti u četiri države: Bosna i Hercegovina (dijelovi Hercegovine), Hrvatska (Lika, zaleđe Senja, Gorski kotar, istočna Slavonija), Srbija i Crna Gora (vojvođanska pokrajina Bačka) i Madžarska (jug i okolica Budimpešte). To su točni podatci, a za njih se ne ćemo pozivati na inače pouzdanu knjigu Hrvatska dijalektologija I., Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkoga narječja, Zagreb 2003., hrvatskoga dijalektologa prof. dr. Josipa Lisca, člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, nego na knjigu Dijalektologija srpskohrvatskog jezika, Uvod i štokavsko narječje, Drugo izdanje, Novi Sad, Matica srpska, 1985. Pavla Ivića, srpskoga dijalektologa svjetskoga glasa, člana Srpske akademije nauka i umetnosti (i još nekih akademija).
U Ivićevoj Dijalektologiji nalazimo na str. 175-188, poglavlje »Mladi ikavski dijalekat« (paragraf 173-190). U paragrafu 185 piše: »Govor bačkih Bunjevaca (koji su po poreklu srodni Bunjevcima u severnoj Dalmaciji, Lici i velebitskom podgorju)…« i »… prvobitna postojbina bačkih Bunjevaca nije mogla biti daleko od Neretve« (sve str. 182). I poslije, govoreći o dijalektološkoj literaturi, Ivić iznosi i mišljenje »o dalmatinskim i ličkim Bunjevcima« i »potvrdu shvatanja o hercegovačkom poreklu Bunjevaca11 (sve na str. 187,188).
BITNE RAZLIKE: Nema dakle sumnje da su bački Bunjevci u Srbiji isto što i ostali Bunjevci u drugim trima državama. Postavlja se veoma ozbiljno pitanje zašto se danas za dio bačkih Bunjevaca traži novi standardni jezik na dijalektnoj osnovici domaćega ikavskog govora, istoga kao u većine bačkih Bunjevaca (koja ne sudjeluje u toj igri). Moglo bi se doduše reći da ako dio bačkih Bunjevaca ne želi pripadati hrvatskoj nacionalnoj manjini u Vojvodini niti se služiti hrvatskim standardnim jezikom za situacije u kojima je potreban standardni jezik, onda na to imaju u suvremenoj Europi demokratsko pravo. Ako Gradišćanci u Austriji (koji se inače osjećaju Hrvatima kao manjina u Austriji) imaju po svojoj volji pravo na svoj pisani i gotovo standardni jezik, zašto onda takvo pravo ne bi imao i dio bačkih Bunjevaca (uz nadu da će im se priključiti i ostali bački Bunjevci). No između bačkoga i gradišćanskog slučaja ima nekoliko nepremostivih ne samo lingvističkih razlika:
1. Bački su Bunjevci na granici Republike Hrvatske, a između Gradišća (austrijske
pokrajine Burgenland s bližim susjedstvom) i Republike Hrvatske postoje dijelovi Republike Slovenije i Republike Madžarske.
2. Bački Bunjevci govore svi praktički istim dijalektnim govorom, a u Gradišću prevladavaju različiti čakavski govori, uz primjese kajkavskih i štokavskih osobina manjeg dijeia sadanjih Gradišćanaca. U svakom slučaju nijedan hrvatski govor u Gradišću nema danas pandana ni u jednome dijalektu suvremene Hrvatske.
3. U doba kada su Gradišćanci u Austriji, poput samih Austrijanaca, osjetili potrebu da nekako pišu za vjerske, privatne i lokalne potrebe, u Hrvatskoj još nije bilo standardnog jezika. Gradišćanci su počeli pisati jednim svojim umjereno čakavskim »prosječnim« govorom (uz povremeno zavirivanje pismenijih u onodobnu raznodijalektnu pismenost u samoj Hrvatskoj). Novi bunjevački standardni jezik žele neki isfabricirati danas kada hrvatski novoštokavski standardni jezik kao većinskohrvatski (bez kajkavskog sjeverozapada) postoji već dva i pol stoljeća i kao općehrvatski od preporoda već sedamnaest desetljeća (i kojim se služi i većina bačkih Bunjevaca i svi Bunjevci izvan Bačke).
BAČKOBUNJEVAČKA SLOŽENA JEZIČNA PROBLEMATIKA: Čitava ta problematika tretira se u Bačkoj kao lokalna, bez potrebe za nekim širim publicitetom i bez takvih nastojanja, bez teorijeske obradbe, uz snažnu, ali diskretnu podršku raznih viših vlasti i uz glumljenje pojedinaca iz viših polititčkih i znanstvenih krugova da ništa konkretnije ne znaju o cijeloj toj problematici. Računa se s time da medije ne čitaju izvan vlastite regije, da se međunarodna politička, kulturna i znanstvena javnost ne angažira bez izvanjskih impulsa (čega, naravno, nema), da je hrvatska politika i znanost previše zauzeta drugim problemima da bi se još brinula za bačke Bunjevce.
Bačkobunjevačka složena jezična problematika ipak ima svoju europsku i uopće međunaradnu političku, kulturnu, jezikoslovnu i etnlošku i praktičnu i teorijsku vrijednost i važnost. U raznim dijelovima našega kontinenta (i drugdje u svijetu) ima pntean broj najrazličitijih neriješenih manjinskih pitanja, jezičnih i drugih, uz granične sporove i češće bez njih. Bilo bi bez sumnje korisno da se šira međunarodna javnost raznih struka upozna i s bačkobunjevačkim pitanjem – svaki je slučaj specifičan i ozbiljan stručnjak mora biti upoznat s cjelinom problematike.
A ta je problematika u Europi zaista veoma složena, u Bačkoj prije svega. Ne može se reći da je u suvremenoj Vojvodini manjinska politika danas loša – nije doduše idealna, ni prema svim manjinama jednaka, ali u europskim je okvirima danas razmjerno dobra bar prema nekim manjinama, a prema nekima sa specffičnim problemima pokazuju se bar nastojanja dobre volje. Iznimkom je samo politika prema hrvatskoj manjini u Bačkoj (a u Srijemu, bar pomalo). Nema za to kakvo razumna i uvjerljiva razloga, radi se o predrasudama, o ostatcima starih navika i o još koječem, ali ni ocem opravdanome, osobito danas.
POKUŠAJ DENACIONALIZACIJE: Zapravo, mučno je čitati neke tekstove iz Bačke. Tako ćemo u »Subotičkim novinama« od 2. II. 2005 naći prilog »Bunjevački u školama« od Nikole Babića, »predsednika Nacionalnog saveta bunjevačke nacionalne manjine«. Treba imati zaista dobar želudac da se pročitaju dvije stranice toga teksta. A to, razumije se, nije jedini takav tekst u suvremenim bačkim medijima. Daponovimo: danas se u Bačkoj pokušava denacionalizirati jedan dio hrvatske nacionalne manjine, inače jezično (to jest dijalektno) uglavnom identičan s istoimenim Hrvatima (Bunjevcima) u trima drugim državama.
Denacionalizacija se želi provesti tako da se formira nova samostalna nacionalna manjina (ili po spomenutom Nikoli Babiću »konstitutivni narod«) s novim »bunjevačkim standardnim jezikom«. Tu se ignorira međudržavni sporazum o manjinskoj problematici između Hrvatske i Srbije i Crne Gore (s konca 2004,). Pri tome se ignorira i stvarnost i znanost, uključujući i samu srpsku najkvalificiraniju vrhunsku jezikoslovnu znanost, A kakav bi trebao biti novi »bunjevački (standardni) jezik« vidjelo se na početku ovoga napisa prema tekstu pretiskanome iz Službenog glasnika Republike Srbije-Prosvetnog glasnika.
Na koncu toga pretiska iz Prosvetnog glasnika nalazi se popis od nekoliko desetaka primjera lektire predložene đacima posebne bunjevačke nastave. To su ponajviše dječja izdanja, i to ili knjige izdane u Srbiji i tiskane standardnim srpskim ekavskim jezikom (oko polovice izdanja), ili lokalna bačka izdanja na bunjevačkoj ikavici (raznih autora, ne samo onih iz »bunjevačkoga naroda«). No nema nikakvih izdanja iz Hrvatske na hrvatskome standardnom jeziku (bar kao mali pandan onim srpskim knjigama), ima samo jedna knjiga iz Hrvatske i to na bunjevačkoj ikavici: (Milan) Krmpotić, »Bunjo dida moga«, Senj, Senjsko književno ognjište, 1993. Teško je vjerovati da je sam M(ilan) Krmpotić (o kojem se inače čuju lijepe riječi) sretan što se našao na tome, to jest na takvu popisu.
g
