Arhiv tekstova

Podizanje profesionalnog standarda je dio tržišne utakmice

Dr. Dubravka Valić Nedeljković profesionalno je i izvanprofesionalno posvećena novinarstvu i medijima. Od radio-novinarstva preko angažmana u različitim projektima i nevladinim organizacijama do sveučilišne nastave. Posljednjih godina vodi Novosadsku novinarsku školu koja je postala poznata i priznata alternativna obrazovna ustanova koju su s uspjehom pohađali i završili brojni mladi ljudi. Podizanje kvalitete novinarstva njen je prvenstveni cilj, kroz obrazovanje, istraživanje i monitoring medija.

HR: Kada i zašto je osnovana Novosadska novinarska škola?
Novosadska novinarska škola postoji od 1996. godine. Osnovalo ju je pet sveučilišnih profesora i pet novinara u vrijeme kad je bila najkontroverznija politička situacija. Mi smo tada prepoznali da je medijsko tržište počelo nekontrolirano bujati a istovremeno da je sve manje profesionalaca među novinarima, te da novim medijima ne samo da nedostaju novinari već im nedostaje i srednji urednički nivo i da taj problem rješavaju tako što visokom frekventnošću mijenjanja novinara smanjuju kako kvalitetu profesije tako naravno i kvalitetu života novinara u smislu da su primanja bila izuzetno mala i da je to postala profesija s najvećom fluktuacijom radnog kadra.
    Novosadska novinarska škola je tada definirala svoju misiju želeći povećati profesionalni standard u vojvođanskim medijima kako tiskanim tako i elektroničkim, otvoriti svoj edukativni prostor prema novim medijima, baviti se medijskim istraživanjima, pokušati raditi na podizanju standarda srednjeg medijskog kadra, posebno se baviti medijima na jezicima nacionalnih manjina i pomagati njihovom opstanku i profesionalizaciji, ali učiniti i taj pomak da srednjoškolsku populaciju  educira u pravcu medijske pismenosti što je u svijetu danas veoma prisutno u nastavnim programima i osnovnih i srednjih škola. Naravno, i afirmirati domaćeg autora kada je riječ o medijskoj udžbeničkoj literaturi jer ono što velike izdavačke kuće prezentiraju na tržištu knjige i udžbenika uglavnom su prijevodi ozbiljnih publikacija i udžbenika iz svijeta. Kulturni je kod tu znatno ugrožen i riječ je jednostavno o tome da domaći autori mogu govoriti o novinarskoj edukaciji sa stanovišta naše medijske prakse.
HR: U Vojvodini, odnosno cijeloj Srbiji postoji veoma veliki broj medija. Što to znači za novinarstvo?
U Srbiji ima 30 nacionalnih pokrivača koji izlaze u Beogradu, a u Vojvodini sigurno tridesetak, ako ne i više, tjednih ili dnevnih listova koji su informativno-političkog karaktera. Prema nekim podacima, dosta neprovjerenim, jer to doista ovisi od godine do godine, od mjeseca do mjeseca, izlazi čak oko 150 novina koje su na jezicima nacionalnih manjina. Ali tu su naravno i novine za djecu, za kulturu i obrazovanje, i časopisi za književnost, informativno-politički magazini itd. Kad sve to zbrojite pa puta manjina, pa puta organizacija, pa puta ono što izlazi kvartalno ili polugodišnje ili godišnje, onda to nije ni tako nevjerojatna količina medija.
HR: O čemu nam govori ovaj veliki broj medija, odnosno čega je to pokazatelj?
Postavlja se pitanje, je li to pokazatelj tržišta koje sve to može resorbirati. Mislim da ne. To je pokazatelj želje da se bude prisutan u auditorijumu i ja to pozdravljam. Postoje sada dvije tendencije kod medijskih stručnjaka. Jedni smatraju kako se radikalno mora smanjiti broj medija, jer ovo tržište nema kapaciteta za toliko medija, što je točno. Druga opcija je pak, da treba pustiti da egzistira sve ono što smatra da može egzistirati ako je u duhu tolerancije, ako ne škodi drugome, a to je sada već stvar i zakona, ali da ne treba nasilno smanjivati broj medija. S druge strane na ovaj broj medija je reklamno tržište procijenjeno na oko osamdeset milijuna eura, a sada ono ni približno ne iznosi toliko. Dakle, potrebno je toliko novaca da bi se svi ti mediji održavali a sada ni približno nema toliko raspoloživih ekonomskih resursa koji bi mogli to servisirati.
HR: Kako se onda financiraju svi ti mediji?
Mislim da se većina njih dovija, ne samo novine već i elektronički mediji. Neki to rade iz donacija, drugi rade na minimumu, treći rade iz spavaće sobe, jer vama je potrebno računalo da napravite radio stanicu.Ali ja ne vidim što je tu sporno. Ako oni misle da mogu živjeti, ako se ne ogriješe niti o jedan zakon, ako istodobno poštuju sve ono što se od njih traži, ne znam zašto ne bi mogli postojati. Ne bih bila za to da se propiše koliko medija može biti pa da se onda isforsira tako nešto. Istodobno sam za to da se prema sustavu pozitivne diskriminacije posebno stimuliraju mediji na jezicima nacionalnih manjina, iako je svima jasno da oni ne mogu opstati na tržišnoj utakmici. Ali to niti nije njihov cilj, jer to nisu komercijalni mediji, niti hoće to biti, niti trebaju biti komercijalni mediji. Oni imaju potpuno drugačiju funkciju. Njihova funkcija nije čak ni primarno informativna već je primarno obrazovna, tako da nemam isto mišljenje kao većina da bi zakonodavstvo trebalo dovesti do toga da dođe do restrikcije medija. Jest da smo mi, prema nekim podacima s interneta, četvrta zemlja u svijetu prema broju medija, a pri tome naravno smo prema bruto nacionalnom dohotku negdje na začelju, što je ogromna kontroverza, ali mogu istovremeno kazati kako nam na mnogobrojnim skupovima, znanstvenim, medijskim, profesionalnim na kojima sam sudjelovala u posljednjih desetak godina, u stvari svi zavide, pa kažu blago vama vi dođete na kiosk i možete birati, uključite televiziju i imate na sebi dostupnim kanalima a ne preko satelita programe koje možete gledati što većina zemalja u našem neposrednom okruženju nije u mogućnosti. Evo, Hrvatska na primjer ima skučenu televizijsku ponudu u odnosu na televizijsku ponudu samo Novog Sada jer mislim da samo Novi Sad ima duplo televizijskih kanala u odnosu na cijelu Hrvatsku. Možda se varam, ali ako uzmemo cijelu Vojvodinu onda je to sigurno, a o Srbiji da ne govorimo. Naše kolege iz Hrvatske kažu – blago vama, to je vaša prednost, i ja osobno mislim da je to naša prednost.
HR: Što se može reći o kvaliteti tolikog broja medija?
To jest problematično, ali mi trebamo uvjeriti prije svega urednike u svim tim medijima da moraju ulagati u obrazovanje svojih novinara. Novosadska novinarska škola je puno uradila na tome do sada. Naš osnovni jednogodišnji program je dosada završilo više od dvije stotine mladih ljudi i možemo slobodno reći kako dvije trećine njih već radi u medijima i vi naprosto prepoznate odmah onoga koji je prošao kroz vašu školu jer vidite koje događaje prate te osobe, o čemu pišu te osobe, da je to ipak za korak drugačije od općeg prosjeka. Istodobno mislim da i sami novinari trebaju razumjeti da ulažući u obrazovanje, ulažu u same sebe.
    Neće još dugo ovakvi alternativni obrazovni programi, a fakulteti već i nisu, biti potpuno besplatni kao što je to sada Novosadska novinarska škola, koja je praktički besplatna jer se financiramo od strane donatora. Ali, oni sve ozbiljnije postavljaju pitanje samoodrživosti ili barem participacije. Mi sada vidimo kako to još nije moguće. Oni koji se žele obrazovati nemaju sredstava za to, oni koji se ne žele obrazovati niti ne pokazuju interes, pa smo prema tome na istom. A participacija predstavlja ozbiljan problem mnogima. Radio i televizijske kuće i novinske kuće ne žele ulagati u svoj kadar jer smatraju da je to personalna stvar svakog od njih i tu sada postoji jedno nerazumijevanje, a podizanje profesionalnog standarda jest dio tržišne utakmice medija.
HR: Što je s medijima nacionalnih manjina, mogu li oni biti dio tržišne utakmice?
Kada govorim o modelu pozitivne diskriminacije gdje treba izrazito pomoći medijima nacionalnih manjina, ne smatram da njih treba financirati bez monitoringa, pa bez obzira imate li kvalitetu ili ne dobit ćete određenu količinu novca, jer vaše novine trebaju izlaziti. Mislim da monitoring medija treba biti ono što će određivati koliku količinu novca će moći republika, pokrajina, donatori servisirati prema medijima na jezicima nacionalnih manjina pa i prema nekim izrazito važnim medijima koji sada, po prirodi stvari, moraju biti tržišno orijentirani, a koji su u ovoj zemlji zbog stvaranja općeg demokratskog javnog mnijenja veoma značajni.
HR: O kakvim medijima se radi?
Radi se o medijima koji su u javnom servisu ali i o nekim tiskanim medijima, nekim vrlo značajnim časopisima, na primjer iz kulture koji se bave alternativom, koji imaju ipak male tiraže ali su značajni u svom okruženju jer promoviraju određeni kulturni kod i donose neke nove stvari koje po prirodi stvari nemaju veliku publiku.
HR: Kad se govori o monitoringu medija nacionalnih manjina, tko bi to radio i uz koje kriterije? Ne radi li se ovdje o nekoj vrsti nametanja tutorstva ili cenzuriranja?
Vi imate diskurs analizu kao jednu znanstvenu metodu i zna se koji su parametri diskurs analize, ne bih u ovom razgovoru za novine elaborirala što znači metodologija znanstveno-istraživačkog rada. Ne mislim da to treba raditi neko političko tijelo ili neka ad hoc skupina. Radiodifuzni savjet u svom opisu posla ima između ostalog i monitoring medija, ali naravno oni to ne rade, a ja mislim da bi neke ekspertske skupine trebale postojati i legitimno praviti znanstveno-istraživačke radove, analizu sadržaja ili diskurs analizu koja će biti utemeljena u znanstvenom metodu i tehnikama koje je znanost verificirala i nema tu sada nekog velikog razmišljanja kako se to radi. Postoje stručnjaci za to i postoji metodologija i samo je pitanje postoji li društvena volja da se ti stručnjaci plate i da se takva istraživanja rade i da su ona kontinuirana a ne projektna. Jer kad vi imate nešto što je projektno onda to znači da dva-tri mjeseca nešto imate, pa onda nemate deset godina pa onda opet imate godinu dvije-dana i to nema nikakve veze.
HR: Je li Novosadska novinarska škola radila na ovakvim projektima do sada?
Škola je u razgovorima s Pokrajinskim tajništvom za informacije upravo to predložila. Zašto da ne okupimo određeni broj medijski relevantnih osoba koje bi mogle takvo istraživanje servisirati i onda da sredstva iz proračuna koja se upućuju medijima budu na neki način i rezultat takvih monitoringa. Još u prošlom sazivu Skupštine Vojvodine i Izvršnog vijeća postojao je projekt koji je imao za cilj formiranje regionalnih televizija i između ostalog škola je bila pozvana pošto ima dvogodišnje specijalističke studije televizijskog novinarstva za lokalne i regionalne televizije. Radi se o planu i programu koji traje četiri semestra i koji je verificiran i od strane eminentnih stručnjaka iz zemlje i inozemstva. Mi smo smatrali kako bi se novinari koji sudjeluju u osnivanju i radu tih regionalnih TV kuća trebali upisati i pohađati naše redovite studije.
HR: Pretpostavljamo ukoliko nisu završili studij žurnalistike?
Da, s tim, da nitko od njih nije imao završen studij pošto je bila takva kadrovska struktura ili je bilo toliko malo takvih osoba da je to irelevantno za ovu temu. To je Tajništvo podržalo, mi smo prezentirali ravnateljima regionalnih televizija za koje je dala sredstva djelomice i Pokrajina. Na tom vrlo formalnom i vrlo ugodnom skupu poslije kojeg je održana i konferencija za novinare svi su bili jako »za«, obećali kako će poslati svoje mlade ljude i upisati ih u novinarsku školu. Osim Televizije Kikinda u osnivanju niti jedna druga, mada im je to bila obveza, nije to učinila. Rekli su – znate, to nama ne treba, pa mi nemamo baš puno programa, pa to nije sad nama zgodno. Treba reći i kako je participacija za cijelu godinu bila na razini upisa na semestar na državnim fakultetima kod onih studenata koji se financiraju iz proračuna što je krajnje simbolična svota. Želim reći kako jednostavno urednici, menadžeri i vlasnici naših elektroničkih i tiskanih medija nemaju u svijesti obvezu školovanja svojih novinara, a novinari nemaju u svijesti potrebu za školovanjem. To je za mene nešto što doista ne razumijem, prvo iz razloga što će doći do nove medijske utakmice ovako ili onako bez obzira da li nas pritiskao svijet ili neimaština. Mislim kako je logično da imate vrlo dobro obrazovane novinare koji će to moći izdržati umjesto da mijenjate svakog trećeg tjedna novinare pa ih otpustite kad im trebate isplatiti honorare što je također poznato kao metodologija rada u našim medijima.
HR: Na koji se način može podići kvaliteta medija?
Podsjetit ću da je u Mastrichtu 1996. godine održana konferencija na kojoj su sudjelovali predstavnici novinarskih škola i fakulteta za medije kao i alternativnih vidova obrazovanja, i jedan od njihovih zaključaka je bio da boljitka u medijima neće biti ukoliko svaki uposlenik u medijima od novinara početnika pa do menadžera i osoba koje vode medijske kuće godišnje ne prođe bar jedan seminar i tako svake godine, jer uvijek ima novih stvari koje se otvaraju. Naravno mi smo još daleko od takvog standarda a i u Europi su još daleko od toga jer ne treba imati iluzija, mediji nisu samo ovdje siromašni, zatvaraju se mediji i u razvijenom svijetu. Istodobno smatram kako samo podizanje medijskog standarda može pridonijeti demokratizaciji svakog društva i na kraju medijskoj utakmici pa čak i ako ste tabloid. Vi morate naučiti prepoznati što je medijski događaj, kako prepoznati svoj auditorij, naučiti da u praksi primjenjujete novinarske kodekse bez obzira što ih u našoj zemlji ima šest. Vi morate znati što jest etičnost, što nije, morate biti dobro obučeni u tehničko-tehnološkom pogledu, morate stalno pratiti što su novine u zakonodavnoj, ekonomskoj i kulturnoj sferi. Mi sada trebamo ući u ozbiljan proces pridruživanja Europskoj uniji, ali ako napravite anketu među našim novinarima, od glavnih urednika pa na dole, i ako tražite od njih da vam odgovore na samo pet pitanja što znači taj proces, nisam sigurna da će i četvrtina umjeti da vam odgovori.
HR: Pokraj znanja i informiranosti česta je tema objektivnost novinara. Postoji li vrijednosno neutralno novinarstvo po vašem mišljenju?
Moram priznati kako nisam sigurna da postoji potpuno neutralno visoko profesionalno novinarstvo. Postoji ono novinarstvo koje se trudi biti kritično, da zna o čemu govori. Jer, znate što znači potpuno neutralno novinarstvo. Teofil Pančić je gostujući na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu govoreći mladim studentima koji su upisali žurnalizam na novosadskom fakultetu rekao: »Znate što znači neutralno novinarstvo? To je kada Hitleru koji zalijeva cvijeće date pet minuta u vašem programu i onda Židovima u plinskoj komori date pet minuta u vašem programu. Dali ste onda svima po pet minuta, objema stranama.« Znači, i zato vam je potrebno znanje da možete prepoznati i izbalansirati što jest zaista informacija, odnosno koja informacija prelazi prag informativnosti za određeno područje, za određeni auditorij. Znači, nisu sve informacije relevantne podjednako svuda na svijetu. Koliko god nama globalni mediji daju uvid u to što se sve događa, toliko su još značajniji lokalni mediji koji vam kažu ustvari u kojem svijetu se vi budite svako jutro.
HR: Vaša škola posebnu pozornost posvećuje senzibiliziranju novinara za rodna i pitanja nacionalnih manjina. Radi li se monitoring medija u odnosu na to?
Vi točno možete prepoznati novinare koji su prošli različite seminare o rodno senzibiliziranom i jeziku i mediju. Pokraj naše škole, na teritoriju naše zemlje takve tečajeve je radila Fridrich Ebert fondacija kao i Ženske studije i istraživanja Mileva Marić Einstein iz Novog Sada i neke druge organizacije. Koliko god da se to radi vi vidite da toga manjka u medijima i da mediji još ne razumiju što znači rodna ravnopravnost i da to netko nameće i da to neke feministkinje »gnjave i dave« i da to nema nikakve veze i da su muškarci u stvari ugroženi takvom agresivnošću itd. Vi imate niz šablona i stereotipa koji se eksplicitno šalju kao medijske poruke publici. Mislim da je važno da se to zaista radi sustavno i da moramo mijenjati perspektive u svijetu u kojem živimo htjeli mi to ili ne činilo nam se ili ne da to jeste u našem kulturnom kodu, jer mnoge stvari su se promijenile.
HR: Kad su u pitanju događanja u nacionalnomanjinskim zajednicama, uočeno je da se o njima izvještava uglavnom samo onda ako se dogode neki negativni događaji?
Pa naravno, vi imate potpuno nerazumijevanje toga kulturnog koda koji se tiče zaštite manjina, pa kažu »jesu li manjine postali neki bijeli medvjedi da ih treba štititi«. Korpus tih standarda se ne razumije pa se uvijek kaže – mi imamo jako razvijene modele i mehanizme kojima štitimo manjine. Mi smo potpisali sve konvencije koje smo trebali potpisati, imali smo dobro vojvođansko naslijeđe ali istodobno, kada malo pogledamo dublje, vidimo da je više riječ o statistici nego o nečemu što se živi. Mislim da na tome treba puno raditi i da toga nikada nije dovoljno. Treba prije svega stimulirati javni servis da prema principu pozitivne diskriminacije potpuno obnovi svoje kadrove a ne da se oni još smanjuju, stimulirati općinske elektroničke medije koji su višejezični, da također svoj kadar u redakcijama nacionalnih manjina osnaže kao što treba stimulirati i auditorij da se senzibilizira na postojanje višejezičnosti. Mi stalno govorimo kako su prije Drugoga svjetskog rata naše bake sve govorile barem dva jezika, ako su u takvoj sredini živjele, a ako pitate našu djecu koliko jezika govore reći će engleski, protiv čega nemam ništa, ali postavlja se pitanje zašto se ne želiš barem truditi da razumiješ drugi jezik. Mi smo imali dobru praksu do devedesetih godina učenja jezika sredine i to je bio dobar model da se uvede višejezičnost. A treba znati da se u Europi inzistira na višejezičnosti i na tome da osobe u javnoj sferi znaju i jezik manjine svom okruženju pokraj poznavanja svjetskih jezika. Obrazovane osobe danas, koje žele biti pokretne na europskom tržištu, znaju tri-četiri jezika paralelno i ne trebamo se zavaravati time da osobe u Europi i razvijenom svijetu ne znaju strane jezike. Ako Europa sklanja granice i kaže kako je potrebno napraviti tržište rada i obrazovanja na cijelom kontinentu tada vidite da se tako gradi prosperitetna politika i da je znanje jezika, ne samo svjetskih, vrlo značajno jer tako postaješ konkurentniji na tržištu rada u svojoj sredini ako je ona višejezična.      
g