Arhiv tekstova

Dobrota kao dar

Često se čuje rečenica: Što mi to koristi? Današnje društvo koje je sklono koristoljublju ovo pitanje i prečesto postavlja. Čak do te mjere da se dovodi u pitanje – ima li smisla biti dobar? Tako je čudna i gruba poslovica da su lud i dobar isto. A, što bi svijet bez dobrih ljudi? Dobrota je pak u tome što se uvijek rađa u srcu koje je pravo. Srcu koje je sposobno davati bez prizvuka sebičnih interesa. I u konačnici svijet zapravo istinski živi samo od tih i takvih ljudi koji mogu davati bez sebičnih interesa. Teško je to, no, jedino ispravno. Takvom logikom dobrote staje se na put svakoj sebičnosti. A danas ima puno interesa i sebičnosti. Ta sebičnost je iskazana čak i kod roditelja, a tek kod ostalih… Međutim, dobrota je po svojoj naravi samo onda iskonska kada je bezrezervno iskrena i bez ikakve himbe i dvoličnosti. Dobar ili jesi, ili nisi. Nema nešto srednje. Dakle, za dobrotu se odlučuje, a dobrim se postaje. Kako? Za razumijevanje ove velike i važne istine: potrebni su nam dobri ljudi!
    Čitao sam ovu zgodu: Neki novak, početnik u redovničkom životu, upita svojeg učitelja: »Ako nešto dadnem svojem subratu, odmah mi na pamet dolazi napast da to činim zato da se svidim drugima. Što da poduzmem?« A stari mudri učitelj odgovori: »Dva su seljaka živjela u susjedstvu. Prvi je sijao žito, ali je u sjemenju bilo i nametljive trave. Drugi nije sijao ništa. Kad je došla glad, tko je od njih imao bar nešto da pojede?« Jasno, onaj koji je bio darežljiv i koji je bio dobar, te je zemlji podario onakvo žito kakvo je imao i od svoje marljivosti i dobrote, nije gladovao. Ne treba se nikada sustezati drugima činiti dobro. Pogotovo onda kada bi i nama to moglo uljepšati život.

KRUG RADOSTI: Kada sam bio bogoslov, za našu nutarnju dramsku sekciju bio sam zadužen postaviti na scenu ovu priču: U srednjem vijeku često se prenosila vrlo lijepa i poučljiva priča poznata pod imenom »Krug radosti«. Priča počinje kada je neki seljak pozvonio na samostanska vrata i bratu vrataru pokazao prekrasan veliki grozd. »Znaš li, brate, kome nosim ovo grožđe?« Vratar pomisli da je namijenjeno opatu ili kojemu bolesnom samostanskom bratu. »Ne, nego tebi!« pročita seljak vratareve misli. »Ti si se uvijek prema meni odnosio s mnogo ljubaznosti i prijateljstva. Želim da ti ovaj grozd donese mnogo radosti.« Vratar zahvali i odloži grozd. Čitavo je prije podne promatrao velika zrna i divio se grozdu. Odjednom se prisjeti: »A zašto da ne odnesem ovaj grozd opatu da mu u njegovim brigama priuštim malo radosti?« Uze grozd i odnese ga opatu. Ovaj se poveseli i zahvali. Uskoro se sjeti da u samostanu, blizu njegove sobe, leži bolestan subrat i pomisli: »Odnijet ću mu grozd, neka si malo ublaži bolove.« I tako je grozd dospio u bolesnikovu sobu. Ovaj potom pomisli kako bi mogao time obradovati brata u kuhinji koji cijele dane provodi znojeći se oko lonaca. Brat kuhar primi dar i preda ga bratu sakristanu, a ovaj ga potom darova najmlađem članu zajednice. Ovaj pomisli kako nije dolično da on kao najmlađi uživa ovaj Božji dar, pa ga odnese vrataru, da mu ublaži dosadu čuvanja samostanskog ulaza. I tako se zatvorio krug. Krug radosti.
    Ne treba čekati da drugi započne krug. Ja trebam otvoriti ovu igru radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. Dovoljna je jedna iskra dobrote da se svijet počne mijenjati. Ljubav je jedino blago koje se množi dijeljenjem, jedini dar koji raste umanjivanjem. »Sve što skupljamo za sebe, dijeli nas od drugih. Naše posjedovanje je naše ograničenje«, zapisao je mudrac Tagore. A papa Ivan Dobri zapisao je ovu životnu ispovijest: »Moja je tajna vrlo jednostavna: dati sve i ne zadržati ništa. Ljubaznost je grana ljubavi, a ljubav je uvijek ljubazna. Da bi ljubav pobijedila po svaku cijenu, volim da me drže ograničenim. Dat ću se prignječiti, ali želim biti strpljiv i dobar sve do junaštva.«

POČNIMO, VEĆ DANAS: Konačno nam je Ivan XXIII. jedini papa koji je u naslovu papinske službe dobio naslov Dobri. Sjećam se proglašenja njegove smrti. Došao je među nas u bogosloviju pater Bonaventura Duda i rekao: Umro je Ivan Dobri! Ni jedan papa u povijesti nije bio tako oplakivan kao taj dobri starac. Kada gledamo u svojim životima likove iz prošlosti koje pamtimo, onda najviše živimo od onih koji su prema nama bili dobri.
    U ovo vrijeme koje je opterećeno i tjeskobno nećemo moći stajati još dugo ako nas budu samo sudili i napadali, ako ne osjetimo da nam netko iskreno želi dobro i da nas gleda »dobrim okom«. Da, ali nikad neće to doći samo od sebe, nego treba početi. Već danas. Od koga? Od sebe. O, kako bi bilo lijepo kada bi na grobu bilo napisano: ovdje počiva dobar čovjek. Konačno, to je najveće priznanje. Svijet ne živi od bogatih, niti moćnih, niti uglednih, nego svijet živi od kruha – dobrih ljudi.                                   g