Arhiv tekstova
Ilirske pokrajine
Ilirske su pokrajine bile sastavni dio Francuskoga Carstva. Ilirskim je pokrajinama upravljao generalni guverner, a tu je dužnost obnašao August Marmont, dotadašnji vojni zapovjednik Dalmacije.
Francuska je vlast nastavila provoditi reforme i u Ilirskim pokrajinama. Ukinuti su cehovi da bi se obrt mogao slobodnije razvijati. Nastavljena je izgradnja cesta (dovršena je Lujzijana od Karlovca do Rijeke) i potican razvoj poljodjelstva i trgovine. U hrvatskim zemljama južno od Save izgrađeno je nekoliko mostova, reguliran je južni dio savske obale i obje strane korita rijeke Kupe i isušene mnoge močvare. Obnovljene su luke u Rijeci, Senju i Kraljevici.
NAPOLEONOV PORAZ: Međutim, iscrpljujući ratni porezi i daljnje novačenje u Napoleonovu vojsku izazivali su mnoga nezadovoljstva. Zbog kontinentalne blokade i ograničenja slobodnoga uvoza i izvoza robe iz Ilirskih pokrajina opustio je promet cestama koje su povezivale sjever i jug i Hrvatske, kako one koje su prolazile civilnim dijelom tako i one koje su prolazile Vojnom krajinom. Pomorci iz Dalmacije postali su gusari i često su prelazili u britansku službu, a dio se Hrvata iz Gorskoga kotara i ostalih područja Banske Hrvatske južno od Save preselio u Slavoniju.
Napoleonov poraz 1813. godine u bitci naroda pokraj Leipziga dočekan je s oduševljenjem. Francuska se morala povući iz Dalmacije, a uprava je ponovno prešla u austrijske ruke koja ju je zadržala sve do 1918 godine.
POSLJEDICE FRANCUSKE VLASTI: Francuska je vlast, premda je bila samo epizoda u povijesti Hrvata, pokazala kako se može modernizirati uprava i sudstvo, kako se nastava može odvijati na hrvatskome jeziku i kako se u hrvatskim zemljama mogu uzgajati biljke i životinje kojih tu ranije nije bilo. Te će reforme uvelike utjecati na naraštaj mladih hrvatskih preporoditelja.
Iza Napoleonove vlasti ostale su u Istri i Dalmaciji ceste, čije se trase ne razlikuju bitno od trasa suvremenih cesta i pruga. Međutim, hrvatski puk nije bio spreman smjesta prihvatiti sve novine, a mnoge su okolnosti otežavale prihvaćanje reformi. Zamršen činovnički sustav, prenesen iz Francuske u hrvatske zemlje (s činovnicima koji nisu znali hrvatski jezik), nije bio prilagođen loše obrazovanom hrvatskom puku. Nepovjerenje prema društvenim promjenama, a posebice negativan stav francuske vlasti prema Katoličkoj crkvi, uzrokovali su odbojan stav Hrvata prema francuskoj vlasti. Dakako, povjerenje u vlast nagrizli su česta novačenja, iznimno visoki ratni porezi te česti porazi na bojištima diljem Europe.
KRITIČAR: Nepokolebljivi kritičar francuske vlasti fra Andrija Dorotić, koji je narod pozivao na ustanak protiv bezbožne francuske vlasti, morao se skrivati. Godine 1809. za njegovom je glavom raspisana tjeralica – Dorotićeva je glava procijenjena na 100 dukata i velik komad zemlje. Zapravo je Dorotić isprva pokušao surađivati s Francuzima i neprijateljstvo je tek kasnije eskaliralo. Dorotić se sklonio u Slavoniju te u Zagreb, gdje je neko vrijeme bio upravitelj policijskoga ured i gdje je namjeravao tiskati novine. Proputovao je Bosnu, bio u današnjoj Bugarskoj, na Krfu, Malti te na Visu, koji su držali Britanci. Godine 1813. ponovno je digao narod protiv Francuza, zbog čega je od Austrije dobio orden i posjed pokraj Zagreba. Umro je u Sumartinu na otoku Braču.
PRISTAŠA: Među rijetkim svećenicima koji su pristali uz francusku vlast bio je Šime Starčević. Bio je urednik službenoga lista Ilirskih pokrajina – list je izlazio u Ljubljani na francuskom, hrvatskom njemačkom i talijanskom jeziku, a Starčević se odlično služio svim tim jezicima. Na Marmontov je poticaj napisao »Novu ricsolovnicu iliricku«, gramatiku hrvatskoga jezika. g
