Arhiv tekstova
Monstruozna »osveta«
Većina nije imala oružje. Kroz šumu su se probijali u malim skupinama. Preko kota za koje nitko od njih nikad nije čuo kretali su se na slijepo, bez terenskih mapa, kompasa i vodiča. Jedina im je želja bila da odu što dalje od Srebrenice. Ali za takav bijeg nisu bili dobro opremljeni. Usred ljeta, gumene čizme činile su se teškima poput olova. U tenisicama je bilo lakše hodati, ali su na otpalom šumskom lišću postajale opasno skliske.
Oni koji su imali laku obuću (japanke, obične kućne papuče) uskoro su radije hodali bosi. Svi su bili na vrhuncu gladovanja jer u opkoljenu Srebrenicu hrana nije stizala tjednima.
Kada su se okupili na Buljimu, nedaleko od grada, rijetko se tko sjetio sa sobom ponijeti svježu vodu. Više su razmišljali o tome da su u potpunosti ostali bez cigareta. Nakon nekoliko sati probijanja kroz šumu (namjeravali su tim putem stići do Tuzle) mučila ih je teška žeđ. Oni slabiji i stariji počeli su zaostajati. Nitko se nije za njima osvrtao čak ni onda kada se začuo lavež pasa i pojedinačni pucnji. One koji su još imali snage za bijeg činjenica da ih srpske potjere sustižu užasavala je. Nitko nije ništa govorio. Ljudi su nervozno pogledavali na satove ne bi li procijenili koliku prednost još imaju. Svi su duboko disali crpeći iz sebe zadnje atome energije. Kada su shvatili da se vrte u krug, zahvatila ih je panika.
Tko je imao pušku s jedinim preostalim punim okvirom nije želio zauzeti položaj iza kakva srušenog stabla, zapucati i potom vlastitom žrtvom odgoditi neizbježno. »A da stanemo. Možda nam Srbi neće ništa napraviti«, pitali su maloljetnici. »Neće poštedjet nit naše kučiće ni mačiće koje zateknu u gradu«. Ovakav odgovor sve je bacio u očaj. Snage više nisu imali. Noge su otkazivale. Nije pomoglo niti lizanje lišća i kapljica ustajale vode u trulim panjevima. Gljive na koje su nailazili usput nisu se usudili jesti bojeći se da su otrovne.
MECI U POTILJAK: Na kraju, na okupu ih je ostalo svega petnaestero. Nekoliko muškaraca srednje dobi, te školarci od 16 i 17 godina. Nalazili su se u gustoj šumi tog 11. srpnja 1995. godine, kada je pala Srebrenica. Onako već polusvjesni od žeđi i umora, počeli su vjerovati da će u tom zelenilu možda i naići na izviđačke patrole Armije Bosne i Hercegovine koje su im bile poslane u pomoć. Brinuli su se o prvom kontaktu, u strahu da njihovi ne zapucaju na njih pogreškom.
I onda, jedan od fizički najjačih u skupini (nastavnik tjelesnog odgoja), ispred sebe je iznenada ugledao nešto što nije bilo stablo: spodobu maskiranu od glave do pete šumskim grančicama i paprati. Čak mu je i puška bila obavijena travom. Zatečeni čovjek nije stigao niti progovoriti. U glavu i vrat pogodio ga je kratki rafal i odbacio u gustiš.
Još se trzao, a posvuda su odjekivali glasovi: »Stoj, lezi na mjestu… Lezi dolje… Marvo, glavu u zemlju…«.
Paraliziran, jedan dečko nije tako postupio. Kada su drugi zalegli on je ostao stajati. Nisu ga pokosili rafalom. Da bi još više uplašila ostale, srpska zasjeda se poslužila najtežim zastrašivačem. Iza stabla pojavila se još jedna osoba zarasla u travu i svojom »zoljom« nanišanila u dečka koji je s izbezumljenim izrazom lica uspio izustiti: »Čiko, nemoj«. Raketni bacač nije ispalio svoje punjenje. Strijelac je deaktivirao oružje kada mu je oštro zapovjeđeno: »Prekini, idiote. Zar da i mi ginemo?!«.
To je izgovorio zdepasti čovjek u maskirnoj uniformi s crvenom beretom na glavi. Izvadio je pištolj, repetirao ga, prišao momku s leđa i ispalio mu dva metka u potiljak, te se obratio svojem vojniku: »Gledaj delijo, tako se to radi!«.
POSLJEDNJA ŠESTORICA: U sljedeća dva sata trinaest preživjelih Bošnjaka iz Srebrenice bili su obasuti bujicom najgorih psovki i uvreda koje su čuli u životu. Batine koje su dobili i silina udaraca vjerojatno ih je navela na pomisao da njihovi mučitelji pucaju od snage kao da su cijeli rat proveli u kakvoj teretani. Zarobljenici nisu znali da ih je na Udrču uhvatila mješovita paravojna postrojba sastavljena mahom od bosanskih Srba i njihovih rođaka iz Šida.
Bili su to »čistači« iz »Škorpiona«. Okorjeli kriminalci dobili su priliku i pravo da oplemene svoje instinkte: u ime domovine i državnih interesa mogli su ubijati po volji.
Nesretni Bošnjaci (nisu dobili niti kap vode da utaže žeđ) kamionima su odvezeni na »saslušavanje«. Nisu ga izdržala sedmorica »Turaka«, kako su im stalno ponavljali srpski paravojnici i policajci.
Izdahnuli su priznavši da su svi iz skupine služili u Armiji Bosne i Hercegovine. Preostalu šestoricu najmlađih »Škorpioni« su odveli na Godinjske bare i ustrijelili ih rafalima u leđa, što su cijelo vrijeme snimali.
Potom su te videovrpce svako malo gledali punih deset godina u svojoj veteranskoj podružnici u Šidu na teritoriju Srbije. Boca, Zvekan, Čipa, Bodo, Vuk, Šiptar (nadimci »Škorpiona«) nisu popuštali u svojoj mržnji. Tvrdili su isto što i Ratko Mladić kada je ušao u Srebrenicu: »Ovo je osveta Turcima za bunu dahija i sječu srpskih knezova 1804. godine«.
Autor je vojni komentator,
tekst je objavljen u Vjesniku 9. lipnja
