Arhiv tekstova

Tko kaže da se Srbija ne želi suočiti s prošlošću? Makar simbolično, oprezno, gospodski, s »bijelim rukavicama« na rukama!

Dvije i pol godine nakon postlistopadskog prevrata, u skupštinsku proceduru ušao je zakon o »odgovornosti za kršenje ljudskih prava”. Drugim riječima – o lustraciji. Pripremio ga je Građanski savez Srbije, preciznije njegov ekspertski tim, na čelu s profesorom prava Vladimirom Vodinelićem. Riječ je, zapravo, o propisu koji zagovara tzv. meku lustraciju, odnosno moralne sankcije protiv ljudi koji su se od 1976. godine do 5. listopada poigravali s ljudskim pravima i slobodama, a i danas nastoje biti na »važnim funkcijama«. Ako takvi, primjerice, rade u državnim i javnim ustanovama, u poduzećima, zakon će im to »zadovoljstvo« uskratiti u sljedećih pet godina. Za sve ostale kršitelje ljudskih prava on bi imao samo snagu preporuke, pa kako narod odluči. 

I kako to obično biva u Srbiji, javnost se podijelila. Jedni smatraju da se s ovim zakasnilo dvije i pol godine, tako da će efekti biti zanemarivi, drugi kažu da je »sada pravi trenutak« da se »demokratska vlast«, bar moralno, obračuna s ostacima Miloševićevog političkog, ideološkog i represivnog aparata. Treći, pak, nemaju dileme da je lustracija, u stvari, režimski »lov na vještice«, revanšizam, čak »uspostavljanje nove diktature«. Za divno čudo, svi su, izgleda, koliko im treba, u pravu i zato ostrašćeno brane svoj stav. 

PRVI, zato što smatraju da je s Miloševićevim »tehnolozima« ut-jerivanja straha u kosti trebalo raskrstiti već 6. listopada 2000., dan nakon paljevine Savezne skupštine i zgrade ozloglašene RTS. Sada je učiniti tako nešto mnogo teže, čak, po nekima, i neizvodljivo, jer su se mnogi kadrovi stare vlasti u međuvremenu dobro situirali u državnim i paradržavnim institucijama. Iz-bjegli su bilo kakvo propitivanje, moralnu ili krivičnu odgo-vornost, pa ih je danas komplicirano lustrirati, a ne izložiti i same lustratore osudi što su takvima omogućili da se preko noći od autoritaraca i siledžija pretvore u »europ(ej)ske demokrate«. Naj-gore u svemu tome je što Miloševićevi ljudi, sijači mržnje prema drugim narodima i političkim protivnicima, obilato koriste bolećivost novih vlasti prema njima, tako da gotovo da i nema medija u kome glavnu riječ ne vode likovi tipa Brane Crnčevića, Ratka Dmitrovića, Milorada Vučelića, Vasilija Krestića. I što osvjedočeni ratni profiteri, sada »ugledni biznismeni«, špartaju po zemlji, kao »burevjesnici« novog preporoda i, kako kažu, industrijalizacije Srbije i Crne Gore. Šeću se od televizije do televizije, dijele političke i moralne lekcije, nitko ih ništa ne propituje, pa nije iznenađenje što se posljednjih dana u Beogradu, neometano, čak medijski popularizirano, mobilizira ista ona ideološka, politička desničarska matrica koja bi da pravi »svoj 9. ožujak« ili da reprizira »5. listopad« za obaranje »marionetske dosmanlijske vla-sti«.

DRUGI svoj stav, prilično neuvjerljivo, brane tvrdnjom da se tako osjetljive stvari ne mogu i ne smiju prelamati preko koljena, jer bi to ličilo na revanšizam i revolucionarnu osvetu. Po njima, za lustraciju nikad nije kasno, a što je do sada nije bilo rezultat je navale »važnijih prioriteta«. 

TREĆI, najglasniji, nastoje uzbuniti i uplašiti javnost tako što će lustraciju prikazati kao inkvi-zitorsku misiju, podsjetiti na staljinističke čistke, Goli otok, upozoriti da Vlada priprema neku svoju »noć dugih noževa« kako bi se »legalistički«, dakle, zakonski, oslobodio svih protivnika i potencijalnih konkurenata. Sve to dokazuju režimskim parlamentarnim (pravnim) nasiljem (otimačinom tuđih zastupničkih mandata), Batićevom i Đinđićevom hajkom (zahtjevima za općom lustracijom sudaca) na pravosuđe i šurovanjem s glavnim protagonistima organiziranog kriminala u Srbiji. 

Ovih dana autori lustracijske ideje (i zakona) naprosto se utrkuju tko će prije i bolje umiriti javnost, kako se ništa strašno neće desiti. Neće biti sudskih procesa, egzekucija, logora, stupova sra-ma, toplih zečeva, otpuštanja s posla i tome slično. Uostalom, kažu oni, većina onih na koje bi se zakon odnosio ili su već otišli (smijenjeni ili dobrovoljno demisionirali) ili su već u godinama za umirovljenje. Tako da bi ova mjera prije trebala imati upozoravajući, moralno-odgojni nego represivni cilj. 

Oni su apsolutno u pravu. U državi u kojoj vlast eskivira suočavanje s ratnozločinačkom i nacionalističkom prošlošću, op-struira suradnju sa Haaškim tribunalom, rizikujući nove sankcije, pa čak i propitivanje kolektivne krivnje za protekle ratove, u kojoj najistaknutiji državni repre-zenti ponovno hodaju poznatim Miloševićevim populističko-na-cionalističko-ekspanzionističkim stazama, obećana lustracija više liči na blagi ukor kažiprstom. Skeptici čak kažu da je donošenje zakona o lustraciji samo puko odrađivanje domaćeg zadatka, pa je lustracija, iliti čišćenje od grijehova, u srbijanskoj intepretaciji prije – njihov oproštaj.