Moždani udar je »ubojica broj jedan« u Vojvodini

17.06.2005

Dr. Franjo Petreš rođen je 1947. godine u Bajmoku, u kojemu je završio osnovnu školu posle koje se upisao u srednju vojnu školu, da bi, na koncu, završio Vojnu akademiju i kao prvi u rangu dobio mogućnost da bira mjesto zaposlenja. Odabravši Novi Sad, za potrebe vojske, radio je godinama u dvije vojarne, a za potrebe oružanih snaga u daljnjem periodu specijalizira neuropsihijatriju i nastavlja s radom u Vojnoj bolnici u Petrovaradinu, sve do 1995. godine, kada je deemisioniran iz vojske. Povratkom u rodni Bajmok, otvara privatnu specijalističku ordinaciju koja radi godinu dana, te se zatim zapošljava u subotičkoj Gradskoj bolnici na odjelu neurologije na kojemu je i trenutačno angažiran u radu s pacijentima.
4Godinama ste radili u vojnoj medicini, dok ste posljednju deceniju angažirani u radu s »civilnim« pacijentima. Postoji li razlika?
Postoji velika razlika, prije svega u činjenici da vojni pacijenti dolaze s jednom, dok civilni s posve drugačijom patologijom svojih oboljenja. Primjerice vojni sektor ima znatno smanjeni broj moždanih udara ili multipleks skleroze i može se slobodno reći da su ove pojave iznimno retke, za razliku od građanstva kod kojeg su navedeni najopasniji primjeri i najučestaliji. Također u vojsci prevladava simptomatična želja pronalaženja načina za otpuštanjem iz (ročnika na redovnom služenju) službe, što podrazumijeva brojna simuliranja nepostojećih oboljenja, ali i česta sukobljavanja između starešina i medicinskog osoblja zbog postavljenih dijagnoza i liječničkih nalaza.
4Što predstavlja vašu glavnu medicinarsku specijalnost?
Ja sam, prije svega, stara škola medicinskog obrazovanja u kojoj je postojalo specijalističko zvanje neuropshijatra, dok je to danas podijeljeno u dvije skupine. Neurologiju i psihijatriju, i budući mladi liječnici se moraju opredeliti za granu u kojoj žele nastaviti svoje specijalističko usavršavanje. Prema novim tokovima i ja sam se morao odlučiti, te sam izabrao neurologiju, koja je dosta zahtijevnija od psihijatrije u kojoj može biti često i određenog »lutanja«, dok neurolozi moraju postaviti točnu dijagnozu oboljenja i odrediti vrlo precizne načine liječenja.
4Koliko vam »vojno« iskustvo pomaže u radu s građanstvom?
Moram priznati da i danas još uvijek imam nešto »vojničko« u sebi i da se na mom odjelu mora poštivati red, disciplina, ali na prvom mjestu ozbiljni rad s pacijentima. Svim svojim »bolesnicima« uvijek govorim kako je za njihovo ozdravljenje prije svega važna disciplina prililkom terapijskog tretmana i ukoliko je nema niti rezultat liječlenja ne može biti adekvatan.
4Živimo u srcu plodne i bogate ravnice, u kojoj hrana, pogotovo meso, ne predstavlja gotovo nikakav problem. U kojoj mjeri podneblje i hrana utječu na povijest neuroloških bolesti s kojima se bavite?
Samo naše stanište: ravnica, pijesak i sunce, uz ustaljene navike života i prehrane, koji su bili tradicionalno do prije nekih trideset godina, podrazumijevali su težak tjelesni rad pod neoptimalnim vremenskim uvjetima. Da bi se mogli »poraditi« svi potrebni poslovi oko zemlje, trebalo je imati snage, a snaga je ulazila na usta putem jake i kalorične ishrane. Mehanizacijom i industrijalizacijom, suvremeni poljoprivredni strojevi su zamijenili ljudski potencijal i posao je znatno olakšan. Ali navike ishrane su ostale iste, a potrošnja kalorija putem tjelesnih radnih aktivnosti bitno smanjena i došlo je porasta gojaznosti, koja predstavlja glavni problem budućih kardio-vaskularnih i neuroloških oboljenja.
4Posljednjih petnaest godina donijele su najgori mogući scenarij društvenih događanja u kojemu su se smjenjivali ratovi, ekonomske krize oličene u super inflacijama, te kontinuirano nestabilna politička situacija u zemlji. Što sve to znači za, medicinski rečeno, kolektivnu anamnezu?
Postoji diferenciranje prema izravnom sudjelovanju u ratnim dejstvima ili pasivnom trpljenju istih, kroz koje je prošla velika većina stanovništva u neposrednoj blizini ratišta. Određeni procenat osoba koje su bile na bojišnici obolio je od PTSP-a (Post traumatskog sindroma) čije posljedice su kronična depresija, nemogućnost normalnog participiranja u društvu i sve veća želja za suicidom. Opet ljudi koji su uljed ratnog vihora ostali bez domova i bili primorani poći u izbjeglištvo, također su skloni sličnim manifestacijama mentalnog poremećaja.
4Subotica, kao najveći grad na sjeveru Bačke, ima vrlo visok postotak razvedenih brakova. U kojoj mjeri razorene obitelji utječu na poremećaje kod pojedinaca koji potječu iz njih?
U velikoj mjeri, a problem prvenstveno proistječe iz činjenice da se mnogi mladi bračni parovi jednostavno ne mogu pomiriti s stvarnošću nemaštine u kojoj velika većina živi, a koja opet uzrokuje brojne sukobe i obiteljsku netrpeljivost iz koje se rađa trajni poremećaj odnosa i samih pojedinaca. Jačanje animoziteta između supružnika često je sve brže i brže, pa tako imamo zabilježen i primjer jednog para koji se u istoj kalendarskoj godini vjenčao, dobio prinovu i ubrzo razveo. Također opća društvena situacija pogoduje bujanju netolerancije i međusobnog traženja »krivca«.
4Kakav je raspon, gledano iz perspektive starosne dobi, između najmlađih i najstarijih pacijenata s kojima radite na vašem odjelu?
Na neurološkom odjelu na kojem radim prevladavaju pretežito dosta mladi ljudi s izraženim glavoboljama psihogenog uzroka, starosne dobi izmežu 18 i 30 godina, koje pripadaju u skupinu tenzionih, a manje migrenoznih glavobolja. Kod ovih pacijenata je izražena, u najvećoj mjeri, određena psihička napetost, as poznato je da svaki organizam određeni problem »izbacuje« na sebi sopstveni način. Kod nekog su to problemi u probavnom sustavu, kod nekog je u pitanju nesanica, a kod većine se sve to ispoljava kroz učestale i teške glavobolje. Opet kod starijih pacijenata oboljenja su uzrokovana i određenim zdravstvenim tegobama, poput povišenog krvnog tlaka, problema s povišenim šećerom i mastima u krvi, te drugih negativnih pojava koje su plod životne dobi u kojoj se nalaze.
4Moždani udar, kao najagresivnija i najopasnija manifestacija određenog neurološkog oboljenja, u velikoj mjeri je prisutan na našim prostorima. No, interesantno je zamijetiti kako su njegove »žrtve« i sve mlađi ljudi.
Znakovito je kako se starosna granica ljudi koji bivaju pogođeni moždanim udarom spustila za gotovo dvadeset godina niže, pa tako imamo pacijente od tridesetak godina koje je »on« već pogodio, dok je to prije bilo primjerenije osobama u dobi poslije pedeset godina starosti.
4Sve češći su primjeri dualiteta (spoja) dvije ili više bolesti koje uvjetuju daljnje pogoršanje općeg tjelesnog stanja. Koje bolesti najčešće idu u »paru« skupa s neurološkim oboljenjima?
Ponajviše je to slučaj kod interno-vaskularne medicine, ponajprije kod zakrečavanja krvnih sudova u glavi, srcu, ali i u peti. No, prema peti se ljudi odnose s znatno manjom ozbiljnošću nego prema glavi, jer bez glave se ne može. I tako pacijenti žure liječniku kada se »radi o glavi«, a peta može da čeka… da bi se u startu pokušale izbjeći negativne posljedice koje mogu nastati uvjetovane nekim drugim oboljenjem, u posljednje vrijeme, a na preporuku Svjetske zdravstvene organizacije, sve češće radimo tzv. doplere na žilama u vratu, pokušavajući otkriti potencijalna začepljenja koja mogu dovesti do budućeg moždanog udara. Analizirajući i druge »rizične« organe nastojimo preduhitriti mogući udar i sanirati potencijalne, mnogo teže posljedice.
4Koji su najindikativniji simptomi početnog stanja budućeg moždanog udara?
Ponajprije se javlja određena početna slabost, manifestirana kroz na primjer slabost ruke, trnjenje lica, a postepeno se slabost širi i na nogu na istoj strani tijela. Obično se ova slabost javlja na lijevoj strani tijela, a ukoliko dolazi do istih simptoma na dessnoj strani tada je dodatno onemogućena i moć govora, i često javlja pojava nepovezanog govora kod oboljele osobe.
4Koje su, po vama, najbolje preventivne mjere u nastojanju što efikasnijeg sprečavanja ovog opasnog oboljenja?
Obzirom kako je stres postao sastavni dio naše svakodnevice, jednostavno više nije moguće živjeti bez njega, već se svi moramo prilagođavati životu s njim. Na drugom mjestu, vrlo važnom za cijelu problematiku je hrana koju unosimo u organizam i koja predstavlja u velikoj mjeri faktor rizika potencijalnog oboljenja, posebno ukoliko je to masna i kalorična vrsta prehrambenih artikala. Redovni i kvaliteno ispunjeni obroci uz dovoljan unost tekućina, voće je obvezna svakodnevna preventivna prehrambena jedinica, u mnogome utječu na zdravo stanje organizma, što je najvažnija pretpostavka prevencije. Uz sve to, jednako važna je i redovita tjelesna aktivnost prilikom koje se moraju sagorevati dnevne kalorijske količine, bilo da se radi samo o šetnji (što dužoj) ili organiziranijem bavljenju sportom i rekreacijom. g