Arhiv tekstova
14.03.2003
Ljudi, dokle?!
Granulo je prvo proljetno sunce. Napokon! Već raz-mišljam o tome kako što bolje iskoristiti skoro ljeto. Prisjećam se prošloga. Na pameti mi je prvo – Piranski zaljev… Prošloga ljeta pošteno sam zaradio svoj no-vinarski kruh tražeći »kvake« i razloge zbog kojih se događala tzv. piranska kriza. Jedne od tih večeri, nakon obavljena posla za Dnevnik i naširokog objašnjava-nja tko je u pravu – slovenski ri-bari (ili ribokradice) ili hrvatski policajci, - pozvao sam brata na mobitel. Bio je u barci, upravo se s kumom iz Izole vraćao iz ribolova s dvadesetak kilograma friško ulovljene skuše. E, divno. A u čijem ste ih moru ulovili, bećari jedni?! To nisu bili sigurni, ni brat ni kum. Samo mi je još nedostajalo da u sutrašnjem Dnevniku iz-vještavam o eventualnom kri-volovu rođenoga brata!? No, što je tu je. Ljeto je bilo vruće, slo-venska predizborna kampanja u punom jeku, slovenski šef diplomacije Dmitrij Rupel ljetovao je u obližnjem Piranu. Vjerojatno je i osobno svakoga jutra na piranskoj »peškariji« (ribljoj tržnici) ob-jašnjavao umornim ribarima-su-narodnjacima da su i netom ulov-ljene škarpine, orade i brancini ne samo slovenske nacionalnosti, već i kako vjerojatno od »stoljeća sedmog« žive upravo i jedino na slovenskom tlu. To jest, u slovenskom moru. Usred suše, obostrano je napadala kiša teških riječi. S hrvatskoga juga počelo se čak po novinama tražiti da Zagreb izvoli poslati »Petra Krešimira IV.« (jedini razarač naše mornarice) na pomorsku granicu sa Slovenijom, pa »nek’ se onda misle« i sl. Petar Krešimir je, srećom, imao pametnija posla. Diplomati i stručnjaci iz Ljubljane i Zagreba družili su se u Mokri-cama (dvorac pokraj Zagreba, ali na slovenskoj strani granice), ri-bari iz Umaga malo su prosvjedovali. Na kraju, cijela je stvar lijepo utihnula. Sama od sebe.
Slovenija se ipak ne da istjerati iz hrvatskoga medijskog prostora... Saborski zastupnik Tonči Tadić osvojio je laskavu titulu »najuspješnijeg zastupnika«. Ti-tulu su mu dodijelili – novinari koji prate rad Sabora, pa je time titula više nego vrijedna. Ocijenjeno je kako se od svih upravo on, jedan od trojice za-stupnika HSP-a, najbolje pri-prema za svaku sjednicu, kako za govornicom najuvjerljivije argumentira tvrdnje i sl. Pozivan je u gledane televizijske talk-sho-wove. Protekloga tjedna – skandal! Čak se Vlada očitovala o njemu. Točnije o njegovoj nervoznoj primjedbi na račun potpredsjednika Vlade Gorana Gra-nića – da »ima sreće što nije ratno vrijeme, jer da jest – zna se kako bi završio zbog onoga što je napravio«! A što je, među osta-lim, napravio? Sudjelovao u pregovorima sa Slovenijom oko Nu-klearne elektrane »Krško«. Priča s nuklearkom ovih dana, možda, dobiva jedan od svojih epiloga. Po mišljenju Tončija Tadića stajalište Zagreba u ovom slučaju je izdaja nacionalnih interesa.
Slovenija je nedavno napokon ratificirala bilateralni sporazum o »Krškom«. Hrvatska je to učinila još prošloga ljeta i o tome službeno obavijestila Ljubljanu. Nije prošlo glatko, na tom pitanju se treći put cijepala hrvatska vlada i HSLS ju je tada definitivno napustio (iako se pritom i sam raspao na dvije stranke). U Ljubljani je bilo predizborno vrijeme, pa su imali »pametnija posla«. Iako je bilo dogovoreno da se ratifikacija obavi istodobno, kako ne bi bilo novih troškova. E pa nije, i tro-škova (novog hrvatskog gubitka) je bilo. Hrvatska ni danas još ne dobiva svoju polovicu struje iz (50% svoje) nuklearke. Jer, Slo-venija ju je jednostavno nacionalizirala još 1998. godine. Još od tada dalekovodi nisu u funkciji… A u, friško ratificirani, sporazum ugrađena je i hrvatska obveza zbrinjavanja polovice nuklearnog otpada. Do sada to nije bio slučaj, već je postojala samo obveza plaćanja (a ne i zbri-njavanja) polovice radioaktivnog otpada. I to je Tonči Tadić zamjerio Goranu Graniću… Povrh sve-ga, Zagreb sa zebnjom iščekuje dolazak ljubljanske diplomatske note o ratifikaciji. Navodno, u noti će pisati kako Slovenija, glede rokova za zbrinjavanje otpada, preferira europske direktive, a ne dogo-vore s Hrvatskom. Drugim riječima, neka Hrvatska izvoli požuriti s izgradnjom traj-nog skladišta otpada!?
I tako beskrajno u krug… Što god političari, svejedno »crveni ili plavi« jedne ili druge strane, dogovore – sve ubrzo padne u vodu. Ni ovdje ni ondje u domeni politike nema snage ni volje da se otvorena pitanja riješe.
Suprotan primjer pokazali su ljudi sasvim druge vrste: pravnici i pravosuđe. Zagrebački odvjetnik koji zastupa trojicu (od desetaka tisuća) štediša bivše »Ljubljanske banke« dobio je presudu Vrhov-nog suda RH u korist svojih klijenata. Prema presudi, dug »Ljub-ljanske banke« štedišama može se namiriti ovrhom (prisilnom prodajom) nekretnina u Hrvatskoj u vlasništvu »Ljub-ljanske banke«. Sličan spor, u ime 150 štediša, vodi jedan drugi odvjetnik pred tršćanskim sudom protiv po-slovnice »Ljubljanske banke« u Trstu. Pravosuđe politici pokazuje poznatu stvar - da se zakon mora poštovati.
