Arhiv tekstova
Obnavljati identitet
Naši svećenici ovih dana imali su osobito bogati doživljaj. Naime, u programu Godine Euharistije su predviđene Duhovne vježbe za svećenike. To su dani kada se svećenici saberu i kroz tri dana u šutnji, molitvi i razmišljanju obnavljaju svoju duhovnu energiju na izvorima vjere. Redovito je jedan voditelj koji daje glavne misli za razmatranje, a sve ostalo vrijeme je u zajedništvu molitve i osobne kontemplacije.
Imali smo sreću da taj voditelj Duhovnih vježbi bude uzoriti kardinal Vinko Puljić, sarajevski nadbiskup. Možete zamisliti koliko je bogatstva taj čovjek podijelio s nama kroz tri dana razmišljanja, predavanja i molitve. U jednom razmatranju, negdje na početku, da bi nas doveo »samima sebi«, govorio je o očuvanju identiteta. Dok sam slušao, razmatrao i bilježio, pomislio sam i na čitatelje Hrvatske riječi. To što se odnosi na pojedince, odnosi se i na zajednicu. To što je važno za očuvanje vlastitog identiteta važno je i za očuvanje zajednice. Stoga ću više kao svoje impresije podijeliti s vama što sam spontano bilježio iz predavanja kardinala Puljića.
ČUVANJE KORIJENA: Kao jedno od temeljnih oznaka čuvanja vlastitog identiteta jest prihvaćanje sebe i svojih korijena. Nismo birali ni vrijeme ni narod u kojem ćemo se roditi. Sve nam je to netko darovao i jedini on, darovatelj, zna zašto nas je »posijao« u ovom vremenu i u ovom narodu. Očito je teška nastranost ne prihvatiti svoje korijene i ne prihvatiti sebe kao kariku u lancu koji ima svoje ime, koji ima svoju povijest, koji ima svoje poslanje. Ni Isus se nije stidio cijeloga života biti označen imenom Nazarećanin.
Jadno je ne znati, ne prihvatiti i ne voljeti svoje korijene, a smrtno je ne biti označen svojim imenom pripadnosti. Iz ove logike slijedi prihvaćanje svoga naroda baš kao svoga. Narod se ili zajednica ne prihvaća kao nešto tuđe, nego kao dio vlastitoga tijela. Najopasnije je biti »u narodu«, a ne biti »za narod«. Nažalost mnogi prihvaćaju svoj narod ali se postavljaju iznad njega ili izvan njega samo zato da bi ostavili sebi »slobodni prostor« da mogu biti trajni »kritizeri« i suci. Onaj tko prihvaća, taj se ugrađuje u organizam nacionalnoga tkiva i zajedno se raduje i zajedno pati i zajedno gradi. I stoga slijedi načelo povjerenja. Povjerenje je bitna oznaka zrelosti i dobrohotnosti. Tko nema dobru namjeru i čisti pogled, ne može imati ni povjerenje. Povjerenje otvara dušu, učvršćuje srce i daje snagu za zajednički život. Pitanje povjerenja je danas do te mjere narušeno da je uistinu postala opasnost nepovjerenja kao rak rane na tkivu jednoga naroda. Izgubiti međusobno povjerenje znači izgubiti mogućnost života međusobno, a pogotovo života »za druge«.
ODGOVORNOST: Tamo gdje postoji povjerenje i svijest o pripadnosti zajedničkom tkivu istoga tijela, rađa se princip odgovornosti. Odgovornost je jednako tako znak zrelosti. Izbjeći odgovornosti neprihvaćanjem je zao čin. Postoji u suvremenom društvu trajna opasnost bježanja od odgovornosti, ali ne radi nesposobnosti nego radi toga da se izbjegne napor i ostavi »slobodni prostor« za kritiku i kritizerstvo, a to je negativno.
Stara je poslovica da se na kap meda skupi više muha nego na bure octa. Odgovornost je dakle ta kap s kojom se nešto može učiniti, a kritizerstvo je bure s kojim se ne može ništa učiniti. Ima ljudi koji su vrlo glasni suci i kritizeri, a da nisu ništa učinili. I to je zao čin. Ne raditi, ne biti odgovoran, a govoriti i »biti pozvan« stalno ukazivati na tuđe pogreške je rastakanje zajedništva.
U ovu kategoriju odgovornosti spada i prihvaćanje svoga vremena. Mi nismo birali kada ćemo živjeti i ne možemo živjeti za prošlost, pa čak ni od prošlosti. Budućnost je tek pred nama i ona nam nije nikada potpuno poznata. Velik je onaj tko shvaća da živi SADA. Sadašnje vrijeme je jedino naše vrijeme i nikakvo drugo ne postoji. Ako svoje »sada« ne živim sada, onda sam nekoristan i vrijeme me je pregazilo. Živjeti sada znači ugraditi svijest, odgovornost i rad. Tako sam koristan i samo toliko koliko sada mogu pomoći.
Vrlo je zanimljivo kada je kardinal govorio o principu prihvaćanja vlastitih granica. Suvremenom čovjeku je teško prihvatiti da je biće granica. Da ne može sve što želi i da nije pozvan na sve što misli. Ne posjedujemo sebe u sebi ni jednu četvrtinu. Drugu četvrtinu jedva da živimo s drugima, a ostalo nam ostaje nepoznato i stoga moramo imati poniznosti i znati svoje granice. To je bitno povezano sa principom odgovornosti, jer je, ponovno ističem, opasnost prihvatiti odgovornost – a mora se – ako nemamo svijest o vlastitim granicama. Poznavati i otkriti svoju odgovornost u svojim granicama za zajednicu je punina služenja toj zajednici. Dakle, sačuvati identitet, kako vlastiti, tako i identitet zajednice, znači biti odgovoran, svjestan svojih granica, živeći svoje sada, ali znajući da taj »sada« ulazi nepovratno u lanac povijesti kao karika. Ako je ta karika slaba, postoji opasnost da baš na meni »pukne« lanac i tu je najveći teret odgovornosti.
No, veće je zlo kada netko nasilno ukloni kariku iz lanca i tako prekine lanac. Tek to je neodgovornost. Zajednica, da bi sačuvala svoj identitet, mora se čuvati neodgovornih, onih koji su kritizeri, onih koji ne rade i onih koji »razbijaju karike«. Tako je to u osobnom životu, tako je to i u životu zajednice. Kardinal je još nabrojio barem desetak osobina koje ulaze u izgrađivanje identiteta. Još mi se osobito svidjela osobina prihvatiti drugoga kakav jest.
Naime, stalno smo u opasnosti mijenjati drugoga, a ne sebe. Zaboravljamo da se odraslu osobu ne može mijenjati i da bi to »mijenjanje« značilo možda i uništenje njegova identiteta. No, da bi mogli graditi isto tkivo, moramo imati snage drugoga prihvaćati takvim kakav jeste, uz nadzemaljski napor trajnoga praštanja, prihvaćanja i ljubavi onoga što je u drugome dobro. Ovaj puta bih htio spomenuti primjer velikog pape Ivana Pavla II., koji je obišao doslovno cijeli svijet i u svakom narodu i u svakoj kulturi i u svakom pojedincu našao ono što je u njemu dobro i to je volio i cijenio, bilo u pojedincu, bilo u zajednici, a to ga je učinilo tako velikim da je u svojoj smrti oko sebe okupio cijelo čovječanstvo. Ta »pozitivna energija« koja zrači samo iz onih ljudi koji su sposobni prihvatiti drugoga onakvim kakav jest i s njime živjeti u poštovanju, praštanju i prihvaćanju, je jedina »metodologija« izgradnje identiteta jedne male zajednice kao što je naša. I konačno mi se sviđa princip budi u miru sa sobom, pa ćeš biti u miru i sa nebom i sa zemljom.
Tako sam sebi bilježio u svoju bilježnicu one asocijacije koje su mi dolazile dok je kardinal puno opširnije govorio o ovom identitetu, i jasno, shvatio sam da dok ove bilješke dijelim s vama, moram početi od sebe. Pomozimo jedni drugima!
g
