Arhiv tekstova

Rođen 1967. godine na jednom salašu u Tavankutu, Branko Istvančić se od malih nogu zanimao za stvaranje filma. Nakon prvog pogleda kroz objektiv počeo je svijet gledati okom kamere te je kao životni poziv odlučio uzeti redateljsku palicu u ruke. Godine 1991. upisao je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, studij režije. Prvi kratki dokumentarni film snimio je s 13 godina nakon čega njegovu filmografiju ispunjava čak 46 projekata, među kojima se nalaze nacionalno te međunarodno nagrađivani dokumentarni filmovi. Iako veliki gradovi i užurbana sredina svojom dinamikom često povuku čovjeka u svoj vrtlog, ovom mladom hrvatskom redatelju ravnica i salaš  ostali su brazda u srcu, a ikavica pjesma u govoru.

 

4Kako je film ušao u Vaš život?

 

Moj se čitav život sastoji od bavljenja filmom, koliko god to pretenciozno zvučalo. Djetinjstvo sam proveo na pravom bunjevačkom salašu u Tavankutu i to mi je najdiv-nije doba života. Mi, koji se bavimo filmom volimo reći kako, na neki način, kao umjetnici otkrivamo svijet, pa je tako moje prvo otkriće svijeta bilo na salašu - to je bilo moje djetinjstvo, koje još pamtim i o ko-jem bih jednog dana volio napraviti film. Drugo otkriće svijeta za mene je bilo kad sam prvi put pogledao kroz filmsku kameru. To se dogodilo u petom razredu osnovne škole u Tavankutu kad je moj prvi nastavnik filma Zoltán Siflis iz Subotice došao predavati i voditi kino sekciju u školi. S njim sam se jako zbližio i prvi put pogledao kroz njegovu osammilimetarsku kameru. Teško je to opisati. Kad sam prvi put pogledao kroz taj okvir i počeo promatrati svijet u kojem se nalazim na drugačiji način, osjetio sam jako veliku želju baviti se tim poslom. Tek sam poslije otkrivao što to znači, što je to film, koji me nikada nije odbijao, nego naprotiv još više privlačio. Sa Siflisom sam puno radio i on me je, u stvari, najviše naučio. Svoj prvi dugometražni igrani film njemu ću posvetiti. 

 

4Kako je bilo odrastati u Tavankutu?

 

U Tavankutu sam proživio svoje »boemske« dane. Bila je grupica nas: Tomislav Žigmanov, Pere Žigmanov, Bojan Todosijević, Nikola Bačić, Marko Vidaković, Zdravko Prćić, Zlata Dulić i drugi, zvali smo se četiri točkice Lucija (….Lucija), točkice su predstavljale revo - lucija, pa smo bili tada sumnjivi, pozivani na informativne razgovore, a bavili smo se filmom, kazalištem i fotografijom! Držali smo kino, radili kazališne predstave na ikavici... Bili smo pod okriljem današnjeg HKPD-a »Matija Gubec«. Mislim da smo značajno utjecali na formiranje publike i javnog mnijenja u  kulturnom smislu u Tavankutu, pa i šire, a da toga tada nismo bili tako svjesni kao danas. Nakon toga krenuli smo svako svojim putem, Vojska, pa fakultet...

 

4Koji je Vaš prvi filmski projekt?

 

Prvi film koji stavljam na početno mjesto u filmografiji je »Pokretne slike mog dide«. To je film o mom didi, kojeg sam jako volio i o čijem životu bih također volio napraviti jednom igrani film. To je bio jedan crno-bijeli dokumentarac od deset minuta o tome kako on plete košare od pruća. Tada sam bio u osmom razredu. Nakon toga napravio sam i drugi film, »Berber na biciklu«. To je priča o poznatom brici – berberu bać Đeni u Tavankutu koji nije imao svoju brijačnicu pa je išao od salaša do salaša »biciglom«. Taj lik se danas nalazi u scenariju za jedan igrani film kojeg pripremam, a svidio se mnogim mojim profesorima za vrijeme studija i kolegama redateljima, kao na primjer Vinku Brešanu.

4Koje su teme Vaših dokumentarnih filmova?

Kroz sve moje dokumentarne filmove provlači se tragikomično. To mi se sviđa, ta nekakva »aristotelovska« zlatna sredina - niti je komično niti je tragično, nego je sve pomalo, a takav je u stvari život. Dokumentarci trebaju svjedočiti o životu. »Filmaši« kažu da je dobar dokumentarac i film općenito onaj koji je uhvatio život. Dokumentarac je veliki izazov za redatelja i čak ga je nekad i teže raditi nego igrani film, jer se upravo na njemu vidi tko je kakav redatelj i autor. Mora se ispričati puno toga, a ispred redatelja nalaze se mnoge nepredvidive stvari, nepredvidiva priča, nepredvidive situacije. Najviše me zanimaju autentične priče o običnom čovjeku i njegovom životu. Volim reći da me privlači obično u neobičnom i neobično u običnom. Želim dotaknuti nešto što je univerzalno. Recimo, u dokumentarcu »Plašitelj kormorana« priča se o ljudima kojima je posao »sizifovski«: plašiti ptice kormorane na jednom jezeru u Donjem Miholjcu. Oni po cijele dane sjede u čamcima i voze se jezerom gdje se uzgaja riba, a kormorani su napast za ribe, njima se hrane, a ne smiju se ubijati jer su zaštićena vrsta. To je istodobno i smiješno i ozbiljno, jer se i jedni i drugi bore za svoj opstanak. U toj priči mi se smijemo, ali u stvari prepoznajemo sebe jer je to jedna metafora o apsurdnosti života u Hrvatskoj. Borimo se protiv jedne zaštićene vrste, kojoj je dobro i protiv kojih ne možemo ništa, a da bismo preživjeli moramo ih stalno »plašiti«. Filmskim iskustvom u Hrvatskoj shvatio sam da sam postao pomalo i sam »plašitelj«… Planiram raditi i nastavke ovog filma – »Plašitelji divljih svinja« i »Plašitelji vrabaca«, pa to sve spojiti u »Trilogiju o plašiteljima« kao cjelovečer-nji dokumentarni film. Volio bih to plasirati u kino, jer se pokazalo da je prvi film osvojio publiku i kritiku.

 

4Kako nalazite teme?

 

Ne znam. Tu nema pravila. To je kao kad naučite hodati. Lutam, pa na što naiđem. Slučajno se dogodi, nešto zanimljivo čujem, pročitam, vidim, kako do mene dopiru informacije, tako ih i ja selektiram…

 

4Kojim projektima se sada bavite?

 

Trenutno radim na projektu s uglednom producentskom kućom »Factum«, koja radi jako dobre dokumentarce u Hrvatskoj. Pripremam autorski dokumentarac koji je nastao po knjizi »Album« Miroslava Kirina, a priča je o obiteljskim fotografijama kojih više nema. To je obitelj prognanika iz Petrinje koji su se vratili u svoju kuću nakon »Oluje« 1995. i našli samo jedan nerazvijen negativ filma iz foto aparata izbjeglica Srba, koji su živjeli u njihovoj kući, pa su, na potresan način, slike te obitelji zamijenile obiteljski album Hrvata - to je priča mog filma. Također se ta priča povezuje s jednom sličnom pričom muslimanskih prognanika iz Sarajeva, kojima su u svojoj kući našli izgrebana lica na obiteljskoj fotografiji. To premještanje i miješanje tuđih prošlosti s drugima i obrnuto kao posljedica nedavnog rata i raspada bivše Jugoslavije, uništavanje obiteljskih uspomena koje su čuvale fotografije, a koje svakome nešto znače, jer svjedoče o jednom životu, kroz običnu ljudsku priču, bez ratnih prizora kojih smo se nagledali, tema je moga filma. Posljednji projekt koji sam snimio za HRT je priča o jednom lokalnom orkestru u Podravini koji ide po kućama i obavlja kolinje te na kraju i svira. Dokumentarac će se zvati »Koljemo i sviramo«. Ima prigovora na taj naslov, ali to je moj autorski izbor na osnovu autentičnog događaja. Ja kroz grotesknu priču želim asocirati na neke konotacije iz društvenog života, ali svatko će ga moći interpretirati na svoj način. Bitno je za pravi dokumentarac da ima autorski stav i redateljsku koncepciju. Za »Dane hrvatskog filma« (festival i natjecanje filmova) ove godine imam prijavljena tri dokumentarna filma  - »Teta Liza«, koja je popularna međimurska pjevačica, »Lovac na puhove« i najnoviji »Bunarman«, o čovjeku koji kopa bunar, a za koji mislim da je najbolje uspio od ta tri. Osim ovoga, »Teta Liza« je prijavljena na festival Mediawave u Győru u Mađarskoj i na jedan festival u Londonu, a prošle godine je film prikazan u službenoj selekciji Međunarodnog festivala etnografskog filma u Beogradu. »Bunarman« je prijavljen kao jedini kandidat HRT-a na CIRCOM-u, festivalu regionalnih televizija Europe, gdje svake godine svaka televizija prijavljuje po jedan film za natjecanje. Zajedno s dokumentarnim filmom »Lovac na puhove« HRT planira ta dva filma ponuditi na prodajnom festivalu dokumentarnih filmova u Cannesu.

 

4Koji je sljedeći korak koji želite napraviti u svojoj karijeri?

 

Meni je sada, zbog nekakvog nepisanog redoslijeda i pravila, važno i potrebno napraviti prvi cjelovečernji igrani film, koji se smatra pravim debitantskim ostvarenjem u većoj redateljskoj karijeri. Ja sam za to spreman, ali nije spremno Ministarstvo kulture, a oni su ti koji bi trebali omogućiti sredstva za realizaciju. Imam već dva scenarija za igrane filmove, ali čeka se novac… Jer, objavljeno je da dvije godine neće biti natječaja za igrani film što dovodi u težak položaj čitavu jednu generaciju mladih redatelja u Hrvatskoj kojima je dodjeljivanje sredstava Ministarstva kulture jedina šansa za prvi cjelovečernji igrani film.

 

4Kakvu perspektivu imaju mladi redatelji u Hrvatskoj? 

 

Težak je život redatelja u Hrvatskoj, jer se nakon završenog studija na Akademiji dramskih umjetnosti ne mogu zaposliti. Meni je trebalo deset godina da dobijem stalni posao na HRT-u, do sada sam radio kao vanjski suradnik, premda sam u međuvremenu imao mnoge nagrađene filmove. Radio sam puno za obrazovni program HRT-a, npr. seriju o franjevcima, o benediktincima, za redakciju narodne glazbe i običaja niz filmova i za dramski te dokumentarni program. Ovdje još vladaju iskrivljeni principi i kriteriji, sve se odvija na osnovu nekakvih čudnih interesnih sistema, ima nepotizma i protekcije. Slabo funkcionira sistem stimuliranja na osnovu stručne kvalifikacije i afirmacije, an-gažman na osnovu dokazanog kvali-tetnog rada i nagrada kao nekih referenci.  Ja sam to iskusio na svojoj koži. Kao vanjski suradnik, na HRT-u nisam doživio da se od mene traži diploma redatelja…

Na HRT-u se novi zakon i sve ostalo previše usmjerava na Informativni program, oko novinara i dnevnika, zapostavlja se struka kojoj i ja pripadam i od koje televizijski medij počinje i završava. Svaka televizijska kuća sa svjetskim standardima, riječi koje često volimo upotrebljavati prilikom naše tendencije u smislu integriranja u razvijeniji sustav, razmišlja o tome što će prodati, a neće prodavati vijesti, nego dokumentarne filmove. Tako bi se omogućilo i to da se novci poreznih obveznika ne moraju samo trošiti… U Hrvatskoj je problem što svi misle da mogu sve, često su ljudi tašti na primjedbe i prave se loši filmovi. Ali to je, prije svega, zbog loših scenarija. Meni je trebalo dugo godina dok nisam našao pravog scenaristu. U Hrvatskoj je problem što dokumentarci nisu dovoljno popularni, iako su bolji od igranih filmova. Ljudi ih vole gledati, ali nisu na razini igranog filma. 

 

4Mnogi  Vaši dokumentarni filmovi su nagrađivani. Što to za Vas znači?

 

Nagrade mi, naravno, nešto znače, jer se na osnovu njih afirmiram u struci, postajem netko i nešto ovdje, vidim da sam nešto napravio, jer nije jednostavno i lako ovdje napraviti film. Ali, na žalost, niti jedna nagrada nije učinila ništa za poboljšanje mog položaja kao redatelja, a za posao na Televiziji sam se morao sam i uvijek iznova boriti. Naime, čovjek bi očekivao, nakon tolikog nagrađivanja, da će mu se, što se kaže »sva vrata otvoriti«, ali u mom se slučaju to nije dogodilo. Mogao bih reći da mi je ponekad bilo još gore. Primijetio sam da je to čest primjer i s drugim slučajevima u Hrvatskoj. Što ste bolji, to doživljavate veću ignoranciju…

 

 

4Kakva je suradnja s ekipom na snimanju? 

 

Često imam dobru suradnju i dobro je kad se poklope suradnici koji dobro znaju posao i uz to još dobro komuniciraju. Za film je važno da se ekipa na snimanju osjeća kao obitelj, pa kažemo da između mene i snimatelja, montažera, glumca moraju vladati »familijarni« odnosi kao preduvjet za dobar rezultat filma. Za svakog člana ekipe, pa tako i za redatelja, važno je da je dobar »zanatlija«. Umjetnost će se »dogoditi« tek ako sve štima; moraju se poklopiti znanje, umijeće i štošta  kako bi sve štimalo. Mi, često, nemamo dovoljno dobre uvjete za realizaciju filma, pa nam sretne okolnosti dobro dođu…

 

4Veza s kućom?

 

Svake godine, kad god mogu, dođem u Suboticu, odnosno u Tavankut. Volio bih tamo i snimati filmove. Mislim da bi to i ljudima ovdje bilo zanimljivo, ali kroz perspektivu jedne pronađene ljudske priče i života običnog čovjeka. Već godinama najavljujem kako bih volio napraviti jedan igrani film po bunjevačkoj pripovijetki Balinta Vujkova »Privarita smrt«. Ali to sve još stoji, jer treba dovršiti prvo dobar scenarij, a onda je pitanje kako formirati produkciju za to. Prošle godine sam najavio snimanje dokumentarnog filma o slikaru Stipanu Šabiću pod radnim naslovom »Prahom stvoren život«. Mislio sam da će Grad Zagreb financijski pomoći film, jer je uspostavljena kulturna surad-nja s gradom Subotica. Oni su to u po-četku potvrdili da bi kasnije odbili, pa mi se čini da je i ta kulturna suradnja samo jedno »mrtvo slovo na papiru«. Ono što mi se čini važnim u našem zavičaju je to što ne mora biti sve predstavljeno samo kroz bunjevačko i kroz folklor, jer Subotica je jedna velika sredina. Tako bih jako volio jednog dana napraviti ekranizaciju knjige Danila Kiša »Bašta, pepeo«, gdje je on opisao svoje djetinj-stvo i život u Subotici početkom dvadesetog stoljeća. 

 

4Vratili biste se kući?

 

Ne znam hoću li se jednom vratiti živjeti u Suboticu. Mama mi je jednom prilikom rekla da se nikad neću vratiti, a ja sam joj odgovorio: »Da, neću se vratiti, ali ću se stalno vraćati!«