Arhiv tekstova
14.03.2003
Slano more, panonsko
U jednoj svojoj pjesmi panonski mornar Đorđe Balašević ovako pjeva: »Gledam Banat, Srem i Bačku
s Fruške gore,
gledam tako, a u duši lom,
tu je nekad, kažu knjige, bilo more,
čekalo me, pa presušilo.«
Jedino mjesto s koga se upravo to može vidjeti je - Slankamen. Tu je ušće Tise u Dunav, dakle središte (netko bi pjesnički rekao i »srce«) Vojvodine, i jedino mjesto s koga se mogu istodobno vidjeti i Srijem i Bačka i Banat. Prema legendi, tu je ukopan čuveni hunski vojskovođa Attila »Bič Božji«. Iz bogate povijesti ovog mjesta izdvajamo i podatak koji se nalazi u svim svjetskim enciklopedijama, da se je ovdje odigrala čuvena bitka kod Slankamena 1692. godine, u kojoj je austrougarska vojska porazila tursku i nakon koje je sklopljen Karlovački mir. U toj bici poginuo je i posljednji iz muške loze Zrinjskih, Adam.
A i o Panonskome moru može se govo-riti.
JOŠ OD RIMLJANA I TURAKA: U Slankamenu postoji izvor slane vode, koji vjerojatno nema nikakve veze s morem, ali voda je ipak slana. To asocira na more, ne? Po njoj je Slankamen najvjerojatnije i dobio ime. Blagodati te slane vode okusili su još stari Rimljani, koji su dolazili u drevni Acumincum radi okrepe i liječenja. S korištenjem slane kupke nastavili su i Turci u vrijeme vlasti nad Srijemom. I tako, sve do dana današnjega, slankamenska slana voda liječi i krijepi generacije mnogih naroda. Do iza Drugog svjetskog rata, pokraj Dunava je bio hotel u koji je navraćala probrana klijentela, a također i sve turističke grupe iz Austrije, Njemačke i Mađarske. Bijele lađe su se redovito zaustavljale kod Slankamena, među ostalim i zbog slane ljekovite vode. Polovicom prošloga stoljeća hotel je »prerastao« u liječilište; zapravo danas je to specijalna bolnica za liječenje neuroloških bolesti i rehabilitaciju »Dr. Borivoje Gnjatić«.
Poznata je podjela Srijema na »vinski« i »svinjski«. Ne postoji točno povučena granica između ta dva dijela Srijema, ali se može naslutiti. »Vinski« Srijem je onaj podunavski i fruškogorski, a »svinjski« (ili donji) Srijem je savski. Naj-reprezentativniji zastupnik vinskog Srijema je Slankamen. Tu su poznati ljubitelji dobre čašice, pa kad se na to doda ukusna i obilna hrana, onda su i bolesti neminovne. Nažalost, sve je više oboljelih od posljedica takovog načina života, ali – to je cijena koja se plaća izobilju.
Turistički potencijal Slankamena je ogroman, ali i potpuno neiskorišten. Općina Inđija već desetljećima nema programe turističkog razvoja, a svi su uvjeti ispunjeni: od prirodnih ljepota, preko prometnih prednosti, pa sve do povijesnih dragulja. Slankamenci se nadaju da će se jednoga dana pojaviti netko tko bi mogao sve pobrojane uvjete iskoristiti na dobrobit cjelokupne zajednice. I danas u Starom Slankamenu postoji ribarsko naselje Zagrad, u kojemu žive nadaleko čuveni dunavski alasi. Nekoliko desetaka tisuća vikendaša iz Beograda i Novog Sada, čije su vikendice na obroncima Fruške gore, redovito se u Zagradu opskrbljuju svježom ribom.
»MALA KALIFORNIJA«: Slankamen je, dakako, najpoznatiji po svojim voć-njacima i vinogradima. Budući da je naslonjen i na Dunav i na Frušku goru, klimatski, zemljišni i svi drugi uvjeti za us-pješno bavljenje voćarstvom su ispunjeni. Tradicija uzgoja breskve i jabuke na ovom je području veoma duga, a vinovu lozu uzgajali su još Rimljani. Danas je, na žalost, vinograda vrlo malo, iz čisto ekonomskih razloga. No, i pored takvih prirodnih uvjeta i intenzivne voćarske proizvodnje, u Slankamenu nema niti jednog poduzeća za preradu, ili barem otkup i daljnju distribuciju voća, te su Slankamenci prisiljeni robu prodavati kako znaju i umiju. Zapravo je svaka obitelj koja se bavi voćarstvom (a takvih je mnogo) jedno veliko poduzeće koje se bavi svim poslovima, od nabavke sadnog materijala, proizvodnje voća, skladištenja i prodaje. Pravo je čudo da se nijedna tvrtka koja se bavi proizvodnjom voćnih prerađevina do danas nije zapitala zašto Slankamen zovu »Mala Kalifornija«.
Za sve što imaju, zaslužni su, u prvom redu, ovi vrijedni ljudi. Slankamen ima kompletno riješenu infrastrukturu (ceste, dom zdravlja, poštu, školu, dvije kulturne udruge, vatrogasno i lovačko društvo, nogometni klub, telefon, plin, na desetke dućana i kafića). No, za daljnji razvitak mjesta (koje je nekoć bilo središte općine) nisu dovoljne samo vrijedne ruke, nego i sustavna potpora domicilne države.
Počeli smo ovu priču s Balaševićem, a na koncu, evo i jedne pjesme glasovitog hrvatskog pjesnika Gustava Krkleca, napisane 1944. godine. Ona odražava ozračje koje se i danas, s početka XXI. stoljeća, sasvim jasno osjeća u Slankamenu, možda jedinom mjestu u Vojvodini u kome vrbe mirišu na more.
Sa srcem davnim, vrčem i gitarom,
noću se kradem Slankamenu Starom.
O prozor kucnem, sa dunavske strane,
gdje mjesečina srebrom škropi grane.
Kuhinja topla, drven stol i svijeća,
u čaši stručak prvog poljskog cvijeća.
Ognjište drevno, dragi dobri ljudi.
Evo me opet. Proljeće se budi.
Ko ona proljet iz ljutih vremena,
što sve nas združi tu – sred Slankamena.
Tako je pjevao Gustav Krklec prije više od pol stoljeća. A, kao da je danas napisano. g
vlč. Dinko Kalmar, župnik.
SLAVONSKI
SRIJEMAC
Došao sam za župnika u Slankamen za Veliku Gospu 1999. godine, dakle nakon NATO-bombardiranja. To mi je bio prvi susret sa Srijemom, a također i s ovom državom koja je nastala nakon raspada SFRJ. Nije mi bilo jednostavno doći iz Hrvatske, jer nisam znao što me čeka. Ipak, budući da je i ovaj kraj dio naše biskupije Đakovačko-srijemske, prihvatio sam biskupov nagovor i došao u Slankamen. Premda sam Slavonac, nakon tri i pol godine provedene u Slankamenu za sebe mogu reći da sam jednim svojim dijelom postao i Srijemac.
Kada sam došao u Slankamen, stanje nije bilo tako loše kako sam zamišljao, jer sam ipak zatekao zajednicu s dobro organiziranim krugom župnih suradnika i puno dobre volje, unatoč znatno smanjenom broju. Slankamenačka župa je vrlo stara, s bogatom tradicijom još od antičkih vremena. Kroz duga stoljeća proživljavala je mnoga iskušenja i uvijek iznova ustajala za novi procvat. Vjerujem da ni protekli teški dani nisu na propast nego na pročišćenje i novi procvat ove župe i žup-ljana.
Vladimir Bošnjak, član Hrvatskog na-cionalnog vijeća
SADA JE NA NAMA RED
Nakon što smo se koliko-toliko opora-vili od ratnih stradanja, mislim da je došlo vrijeme kada ćemo se afirmirati u punom značenju te riječi. Kao pojedinci, ali i kao narod. Sada nam je najvažnija zadaća da konsolidiramo rad naših kulturnih udruga, te da pristupimo reaktiviranju starih i osnivanju novih udruga, jer nam je to temeljni uvjet opstojnosti. Vjerujem da će tome veliki doprinos dati i HNV, nakon poteškoća koje su se pojavile kod njego-vog konstituiranja. Posla ima mnogo, a bit će ga još više, pa ćemo se svi morati maksimalno angažirati kako bi nam iz dana u dan bivalo sve bolje. Prije nekoliko dana bio sam u Golubincima na »Maškarama« i uvjerio se da imamo temelj na kome ćemo sagraditi neboder u kome će svaki član naše zajednice imati dovoljno prostora. Osobito je važno poduprijeti Srijem, jer je on i najviše propatio u zadnjih desetak godina. Osim kulturnih, prioritet će imati i gospodarske aktivnosti, jer se o kulturi ne može niti misliti praznoga trbuha, kao i što bolja povezanost s matičnom državom, Republikom Hrvatskom.
Stjepan Tomić, voćar
NEOSIGURAN
PLASMAN VOĆA
Naša se obitelj desetljećima bavi voćarstvom. Bilo je svakakvih godina, dobrih i loših, ali sad nam je najvažnije da bude mir i da se ne ponove kasni proljetni mrazevi koji bi nam smanjili urod u našim voćnjacima. Ovih dana privodimo kraju obrezivanje jabučnjaka, a s breskvama ćemo malo pričekati. Voljeli bismo da možemo imati sigurniji plasman naših proizvoda, jer bismo onda sigurno povećali proizvodnju, što povećanjem površina pod voćem, što primjenom suvremenih sustava za navodnjavanje.
Pavle Špancir, zemljoradnik.
VELIKA I SKLADNA OBITELJ
Moja obitelj ima devet članova. Imam petero djece i ponosan sam na njih. Natalija čita u crkvi, Dubravka pjeva u crkvenom zboru skupa sa mnom, Katarina je aktivna u dramskom, a sinovi Ivica i Stjepan u folklornom odjelu HKPD »Stjepan Radić«. Mi smo očiti dokaz da i obitelji s više djece mogu opstojati, a vjerujte da mi je puno srce kad se o blagdanima svi okupimo oko stola. Žao mi je kad vidim veliki broj naših cura i momaka koji se »boje« zasnovati obitelj, jer Bog nije stvorio čovjeka da živi sam.
Ivica Takač, upravitelj Lovačkog društva »Fazan«
GOSTI SU UVIJEK DOBRODOŠLI
Naše lovačko društvo broji oko 150 članova, a lovište nam se prostire na površini od oko 6.000 hektara. Nema visoke divljači, ali smo zato bogati zečevima, fazanima i jarebicama. Društvo ima lijepo uređeni lovački dom u kome se lovci redovito okupljaju. Tijekom zime smo prihranjivali divljač, a uskoro ćemo sprovesti akciju prebrojavanja div-ljači. U planu nam je nabavka oko tisuću fazana i organiziranje lova na komercijalnoj osnovi, što podrazumijeva i dolazak stranaca. Vjerujem da će stranci, ali i svi ostali ljubitelji lova, pokazati interesiranje za naše lovište, ne samo zbog lovine, nego i zbog gostoprimstva koje smo spremni pružiti u svakom trenutku.
