Arhiv tekstova
Nemojmo izgubiti korak
Panoramom i centrom Đurđina dominiraju visoki silosi nekadašnje zadruge »Nova brazda«, sada privatnog poduzeća. Međutim, »za poljoprivrednike Đurđina, silosi, kao i drugi resursi koje ima ovo poduzeće, su od male koristi«, kaže vijećnik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini u Skupštini općine Subotica Luka Dulić.
»Ugovaramo proizvodnju u Bajmoku, Žedniku ili, pak, Subotici i tamo nosimo svoje proizvode, iako imamo tu silose. Kada je rušen stari mlin, koji je izgradila Seljačka gospodarska zadruga iz Đurđina 1937. godine, obećano nam je da ćemo moći koristiti novi, moderni mlin Nove brazde, ali od toga ništa nije bilo. Postoje tu i druge stvari kao što je na primjer vaga, koja je jako bitna za nas, a njeno korištenje je za nas vrlo ograničeno«.
PREDNOSTI UDRUŽIVANJA: »Jedno je rješenje«, kaže Dulić, »udruživanje poljodjelaca kako bi sami gradili ili kupili ono što im nedostaju, ali i ovdje ima poteškoća jer se ljudi teško odlučuju na udruživanje i zajednička ulaganja«. Zašto je to danas tako, teško da se može pripisati nepoduzetnosti ili nesposobnosti Đurđinčana koji se od davnina bave ratarstvom i stočarstvom i znali su svojedobno zajedničkim snagama, kroz akcionarsko društvo, izgraditi mlin i opremiti ga, za to vrijeme, modernim strojevima. »Svjestan sam velikih prednosti udruživanja poljodjelaca i stvaranja ‘strojnih prstenova’. Kad se mehanizacija kupuje zajedno, napravi se ugovor kojim se precizira svaki detalj oko korišćenja ovih sezonskih mašina« kaže Dulić i dodaje kako je postojala takva ideja i u Đurđinu »da se kupi jedan veliki traktor zajedno, ali to je propalo, jer je jedan od potencijalnih članova pitao kod koga će stajati taj traktor. Zbog toga što ne možemo svladati neke stare navike i udružiti se, izgubit ćemo korak s drugima, jer se drugi poljoprivrednici udružuju, dok mi tražimo ‘dlaku u jajetu’ pa da sve bude idealno. I po cijenu neke sitne nepravde ili sitne nepravilnosti bi se trebalo udruživati«, zaključuje Dulić, »jer ćemo zbog te neke naše tvrdoglavosti izgubiti konkurentsku prednost i onda se postavlja pitanje – tko će nam biti kriv, kad mi ne budemo imali novaca za školovanje naše djece, kad će naši sinovi ići nositi džakove kod onih koji se udružuju i brže napreduju zajedno«.
POLJODJELSTVO JE BIZNIS: Dok se stare navike ne prebrode Đurđinčani samostalno, svaki za sebe, razvijaju svoja gazdinstva i obrađuju i po 400 jutara zem-lje, opremaju ih strojevima i silosima. Takav je primjer i gazdinstvo Dulićevih, koji su ostavili posao u Subotici i vlastitim snagama formirali napredno gazdinstvo. Vlastitim snagama su izgradili i modernu kuću s pasivnim solarnim sustavom za grijanje, a jesenas i mini-sušaru za ratarske proizvode i dva manja silosa za čuvanje proizvoda.
»Odlučio sam se za intenzivniju proizvodnju standardnih ratarskih kultura pšenice, kukuruza, suncokreta iz razloga što je naša roba najjeftinija u fazi skidanja s njive, što znači da je bitno imati mjesto gdje se roba može ostaviti i dovoljno ekonomske moći da nisi nuždan kad dođe žetva odmah prodati, kako bi vratio dugove, praktično s prikolice. Samo u jednom ciklusu, da se uspije ‘zaštopati’ trošenje, isplaćuje se ulaganje u sušaru i silose, a kasnije, kad se prodaje na primjer sušeni kukuruz, može se zaraditi na razlici u cijeni. Sada je veoma važno dodatno ulagati u betonsko dvorište i ostalo kako bih mogao raditi i uslužno sušenje, jer su se već puno njih iz Banata interesirali radi sušenja soje. Budućnost je u tome jer seljak neće moći opstati sa starim razmišljanjem« kaže Dulić i dodaje: »Mi krivimo državu što nije kupila pšenicu, a ja smatram da smo sami krivi. Zašto proizvodimo nešto što nismo u stanju sačuvati i ostvariti rentabilnu cijenu? Nitko nam nije kriv nego mi sami. Poljodjelstvo je biznis kao i svaki drugi, gdje važi zakon ponude i potražnje, zakon konkurencije, zakonitosti financiranja i kreditiranja, sve je to isto, i ne treba nama država dati da mi živimo. Mene je čudilo što seljaci protestiraju što država nije platila žito. Pa nemoj dati to žito. Zato je dobro da se prave skladišta i da je roba kod mene, a da bi mogao čuvati kukuruz, mora se osušiti – i zato je potrebna sušara. Moj pravac proizvodnje je – ići na veće površine, ali i finalizirati proizvod, jer kad se kukuruz s njive proda – to je prvi stupanj prodaje, kad ga osušiš i prodaš malo skuplje – to je drugi, sljedeći je mešaona a zatim razvijanje stočarstva, i sa svakim višim stupnjem finalizacije je cijena viša. Tko pak ima male površine, taj se mora baviti povrtlarstvom, industrijskim biljem. Ima prostora da se radi i živi i mi smo na neki način u prednosti, jer nam je posao, odnosno radnom mjesto osigurano«, kaže Dulić, i dodaje kako je ono što nedostaje u selu – prije svega jedna benzinska crpka kako ljudi ne bi morali odlaziti u Bajmok ili druga mjesta po benzin.
STRAHOVI: Pokraj poljodjelstva, od prije nekoliko mjeseci, je Luka Dulić i vijećnik u SO Subotica. »Sad tek vidim što se može a što ne može uraditi. Puno se manje može uraditi nego što sam ja očekivao ali to je opet problem glasovanja, jer da ima nas deset vijećnika, bilo bi sasvim drugačije i svaki naš prijedlog bi imao drugačiju težinu. Nije pri tome problem da nas nema potencijalnih članova hrvatske zajednice, koji bi mogli dati potporu tome da se naši interesi ostvaruju bolje u jednom multietničkom gradu kao što je Subotica. Ja smatram da su mnogi pripadnici hrvatske zajednice na neki način izmanipulirani i kandidati su različitih stranaka i sasvim je očevidno da na svim izborima različite stranke uvijek kandidiraju Hrvate, u mjestima s većinskim hrvatskim življem, kako bi se privukli glasovi Hrvata a onda, kada se dobiju glasovi, od interesa hrvatske zajednice više nema ništa. S druge strane postoji određeni strahovi kod ljudi, jer je generacijama politika bila takva i čitatelji ‘Hrvatske riječi’ neće sada čuti ništa novo. Posljedica takve dugogodišnje politike je da su se ljudi povukli svatko u svoju obitelj, ne žele se društveno, a kamoli politički, angažirati, pa čak ni naš tjednik čitati! Meni je žao što se ‘Hrvatska riječ’ u Đurđinu slabo čita i mislim da se mora na neki način proširiti krug čitatelja u hrvatskoj zajednici, jedinom listu koji piše o događanjima u hrvatskoj zajednici i institucijama, kako bi se ljudi potakli da nešto učine za sebe, jer su pasivni i apolitični i veliki je strah među ljudima«.
Zapitan – čega se to ljudi boje, Dulić kaže: »Strah da moje dijete neće biti odvojeno, strah da se bavim politikom, osobito u nacionalnoj stranci, da mi to može škoditi u životu. DSHV je, iako politička stranka, prije svega jedna interesna zajednica koja se zalaže za interese Hrvata na ovim prostorima i u tom smislu je drugačija od ostalih. Osobno ni ja ne bih pomišljao da se bavim politikom da je ostvarena pozitivna diskriminacija, međutim, potrebno je i dalje raditi na tome da se ostvaruju naša prava, koja nisu do sada ostvarena. A lako je dati doprinos. Dosta je samo izići na izbore i to je već neki doprinos, a da ne pričamo o školovanju djece na hrvatskom jeziku čime se svakako garantira opstanak Hrvata na ovim prostorima. Svatko može dati svoj doprinos, ali na žalost, mnogo je u hrvatskoj zajednici takvih koji daju kontradoprinos«.
NERIJEŠENI SLUČAJEVI: Dulić smat-ra da je jedan od prioriteta u selu rješavanje problema divljih deponija smeća, kojih ima jako puno u Đurđinu, i, što je mnogo veći problem, to su razbojništva, koja se u Đurđinu učestalo događaju i postaju na neki način »normalna«. Međutim, on kaže: »Za nas i naše obitelji to nije normalno. Osjećamo se sada kao kada su nas jurili da nam uruče poziv za rezervu, strah se uvukao u ljude, jer kad odemo u nabavku, na njivu, na vašar, po cijeli dan strepimo hoće li se što dogoditi. Tako su prije desetak dana obili jednu kuću na ulazu u selo i pokupili sve zlato. Policija je došla, napravila zapisnik i kraj. Bilo je više razbojništava u Đurđinu u proteklih nekoliko godina i Mjesna zajednica je tražila i dobila neki izvještaj od MUP-a, prema kojem je 70 posto slučajeva riješeno. Ali za mene je riješen slučaj tek kad se objavi da je taj i taj to i to uradio i toliko je dobio zatvora. To bi značilo i neku opomenu budućim lopovima, s jedne strane, a s druge strane, dokle god se ne objave konkretni rezultati, kako se događaju te pljačke, tako rastu glasine. Sumnja se na razne ljude, raste nepovjerenje među ljudima, a svemu je razlog što se nije objavilo tko je to radio. U narodu se stvara strah i različite ‘teorije’, pa se misli da je sve to povezano, da je to sve gore i gore. Jedno je sigurno, a to je da naše žene strepe kad mi odemo na njivu, i to ne može razumjeti onaj tko ne živi u tome. U Skupštini namjeravam postaviti i vijećničko pitanje o ovome problemu s namjerom da upozorim da je narušena sigurnost građana, a to nije šala. Ne mislim, pri tome da pljačke imaju ikakve veze s nacionalnom pripadnošću, ali se postavlja pitanje – ima li veze s time da se ovi slučajevi ne rješavaju.«
POZITIVNI PRIMJER: No, nije sve tako crno, ima i pozitivnih primjera aktivnosti i dragovoljnog angažiranja na korist hrvatske zajednice. Među takvim, pozitivnim, primjerima je i angažiranje supružnika Ivana i Amalije Stipić. U dva prethodna mandata je Ivan Stipić bio vijećnik u Skupštini Općine Subotica a također i u čelništvu Mjesne zajednice Đurđin, dok je njegova supruga Amalija predsjednica Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva »Đurđin«. Amalija kaže, kako je društvo osnovano prije tri godine, i dodaje: »U tome smo imali potporu mjesne zajednice kao i Općine od koje smo dobili poslovni prostor u zakup, gdje se odvijaju različite aktivnosti društva. Prostor je relativno dobro opremljen termo pećima, najmještajem i s tri računara a sašivene su i nošnje za što je potporu dalo veleposlanstvo Republike Hrvatske. Folklor se organizira u tri sekcije, vodi ga Jasna Kujundžić. Ovdje nam je škola izišla u susret te se za niže uzraste folklor odvija u školi, a za mladež se uvečer folklor organizira u našem prostoru. Planovi su da se računarska sekcija ojača, željeli bi napraviti knjižnicu, opremiti je knjigama, razvijati dalje folklornu sekciju i sudjelovati na različitim manifestacijama. Postoji i dramska sekcija koju vodi Vera Dulić i priprema djecu za različita takmičenja i sudjelovanje u različitim događanjima, a tu su i naši đurđinski tamburaši. Svi naši članovi sudjeluju u Dužijanci i odazivamo se na sve manifestacije gdje nas pozovu te očekujemo da će se naše društvo i dalje razvijati« kaže Amalija.
Odlazeći iz Đurđina i sa salaša Stipićevih, koji je građen davne 1881. godine, krivudavim cestama ka Subotici, ostaje osjećanje da ovaj lijep krajolik i ljudi u njemu ne žive još uvijek punim plućima, još je uvijek puno strahova i samoizoliranosti, ali i novih početaka i vrijednog svakodnevnog rada na plodnoj ravnici.
g
