Arhiv tekstova
Ikavica – zajednička baština Hrvata
Mr. sc. Sanja Vulić posljednjih godina je boravila više puta u Vojvodini i sudjelovala u radu znanstvenih skupova u Subotici posvećenih ikavskom govoru bačkih Hrvata, što nije čudno, budući da joj je znanstveni interes vezan uz dijalekte i govore hrvatskoga jezika. Njen nedavni posjet Subotici iskoristili smo za razgovor na temu aktualnih jezičnih pitanja u Vojvodini.
HR: Više puta ste dosada dolazili u Suboticu, sudjelovali na znanstvenim skupovima i objavljivali tekstove u našem tjedniku »Hrvatska riječ«. Kako je došlo do toga i što Vas je povezalo sa Suboticom. Jeste li možda podrijetlom iz ovih krajeva?
Nisam podrijetlom iz ovih krajeva, ali sam iz Dalmacije i u bunjevačkom govoru prepoznajem puno toga iz svoga djetinjstva i iz govora svoje pokojne bake. U tom smislu nalazim zajedničku baštinu, što je jedan od mojih interesa koji su me povezali s Vojvodinom. Drugi interes je u tome što me općenito zanima život Hrvata u staroj dijaspori, dakle autohtone hrvatske zajednice izvan Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zanima me kako čuvaju svoj jezik i svoje običaje. Dosta provodim vremena i na terenu i istražujući. No, možda se ne bih toliko počela baviti bunjevačkim Hrvatima da slučaj nije htio da na znanstvenom skupu »Riječki filološki dani« upoznam Tomislava Žigmanova. On mi je onda darovao svoje knjige i tako sam počela i dolaziti u Suboticu i onda je išlo lančano. Počela sam čitati i druge autore, više se baviti tim jezikom i tako je to krenulo.
HR: Često su u povijesti bile a i trenutno je aktualna rasprava o tome postoji li bunjevački jezik, pa je tako jedan srpski povjesničar nedavno ustvrdio, da je bunjevačka ikavica dijalekt srpskog jezika. Da li ovakva tvrdnja ima znanstvenoga uporišta?
To je, naravno, potpuno besmislena i čisto ispolitizirana teza koja nema nikakve znanstvene osnove i, kao što sam rekla, ja osobno sam ikavac po govoru. Uostalom, veliki dio hrvatskoga naroda upravo su ikavci, a zna se da Srba ikavaca nema, osim malo u jednom selu u okolici Livna, gdje su zapravo u hrvatskome okružju poprimili ovaj govor. Isto kao i muslimani koji su ikavci. Zna se da su ranije bili katolici, dakle, hrvatskoga podrijetla. Naravno, nitko im danas ne niječe njihovu novu nacionalnost, ali je činjenica da im je ikavski govor ostao od predaka. I mislim da i Srbi jako dobro znaju da u Srbiji ikavice nema, i to su smiješne konstrukcije o kojima zapravo ne treba uopće raspravljati ozbiljno.
HR: Jeste li nekada čuli da neki autor, jezikoslovac, uopće govori o tome?
Ozbiljan jezikoslovac to nikada neće reći – samo diletant. Niti srpski ozbiljni dijalektolozi takvu tezu ne bi mogli postaviti, jer znaju da nije utemeljena.
HR: Biste li nam mogli reći nešto više o Vašem radu? Radite u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti?
Radim u jednom malom zavodu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Zavodu za lingvistička istraživanja na projektu istraživanja hrvatskih dijalekata. Moj se rad, između ostaloga, sastoji od boravka na terenu i u Hrvatskoj i u dijaspori, uglavnom među štokavcima i čakavcima. Istražujem te govore i pišem rasprave. Isto tako vrlo rado čitam i dijalektne pisce i pišem o njihovu jeziku. Na Hrvatskim studijama, na odsjecima novinarstva i filozofije, vodim jezično-stilske vježbe studentima prve godine, a imam još niz drugih profesionalnih obveza. Vrlo sam angažirana na sabranim djelima Milana Begovića kao jezični redaktor.
HR: Na čemu trenutno radite?
Trenutno mi je najveća preokupacija od krupnijih radova, pokraj sabranih djela Begovićevih, jedan veliki rad o tvorbi riječi u čakavskim govorima gradišćanskih Hrvata. Uz to nedavno sam sudjelovala u Bugarskoj, u Sofiji, na jednom skupu o bugarsko-hrvatskim vezama, gdje sam imala referat.
HR: To je dakako interesantna i malo poznata tema. Postoje li doista značajne bugarsko-hrvatske veze?
Postoje u povijesti, jer su Bugari u zapadnoj Bugarskoj bili velikim dijelom katolici i pripadali su provinciji Bosni Srebrenoj. Vodili su ih bosanski franjevci, koji su u zapadnoj Bugarskoj u njihovih nekoliko mjesta u XVII. i XVIII. stoljeću organizirali škole za bugarsku djecu na hrvatskom jeziku. Mnogi bugarski dječaci, koji su se školovali na hrvatskom jeziku, kasnije su išli i u Rim i postali su katolički misionari. Jedan od njih je Krsto Pejkić, koji je autor prve teološke kontroverze uopće u hrvatskoj književnosti uopće. Svoje je djelo napisao na hrvatskom jeziku i na bosančici i objavio u Mlecima. Međutim, Turci su potpuno bili uništili tu zajednicu bugarskih katolika iza čega su oni raspršeni. Zanimljivo je i to da je jedna od najpoznatijih hrvatskih obitelji Pejačević upravo bugarskog podrijetla. Franjo Ksaver Pejačević, koji je poslije također pisao teološke kontroverze, potomak je jednog od vođa ustanka bugarskih katolika, koji je morao prebjeći u Hrvatsku nakon što su Turci napravili veliki pogrom nad njima. Tako su i bugarski katolici odigrali stanovitu ulogu u razvoju hrvatske kulture.
HR: Postoji li suradnja i s kolegama iz Srbije?
Osobno dosada nisam surađivala. Na velikim međunarodnim simpozijima, na kojima sam ja sudjelovala, nisam došla još u neposredan kontakt s kolegama iz Srbije. Posljednji međunarodni skup na kojem sam bila, onaj u Bugarskoj, bio je isključivo posvećen bugarsko-hrvatskim vezama tako da, osim Hrvata i Bugara i onih koji se time bave, drugoga nikoga tu nije bilo.
HR: Što se tiče sporova oko srpskog i hrvatskog jezika, da li je ta tema još uvijek prisutna među jezikoslovcima?
Prisutna je u onolikoj mjeri ukoliko netko nametne temu da je to jedan jezik, odnosno isti jezik. Onda se, naravno, razvija diskusija i javljaju se otpori, a ukoliko se ne pokreće ta rasprava, onda se može i u miru surađivati.
HR: Kako vidite sudbinu hrvatskoga jezika u Vojvodini, pošto se dugi niz godina hrvatski standardni jezik nije učio u školi, a dijalekt je opstajao u obiteljima i na selu. Kakve su mogućnosti, prema Vašem mišljenju, da se hrvatski književni jezik ponovno vrati u upotrebu, budući da se svojedobno koristio, ali je sada skoro potpuno potisnut kao da nikada nije ni postojao na ovim prostorima?
Vjerujem da ima stanovitoga razloga za optimizam, ako se budu školovali određeni kadrovi koji će raditi ovdje. Treba, znači, poslati nekoliko mladih da studiraju i da završe hrvatski jezik ili barem da se doškoluju za hrvatski jezik, i s hrvatskim odjelima to će moći pomalo ići, vjerojatno iz godine u godinu sve bolje. Ne treba očekivati rezultate od danas do sutra, ali mislim da ima razloga za optimizam. Ako postoje hrvatske škole u autohtonim hrvatskim zajednicama u Mađarskoj, pa i u Austriji, nema razloga zašto ih ne bi bilo i u Vojvodini.
HR: Nedavno ste izjavili za naš tjednik kako je bolje da djeca uče na srpskom književnom jeziku nego na bunjevačkom govoru?
Iz jednostavnog razloga što dijalekt i standardni jezik zajedno sačinjavaju jezik jednoga naroda, međusobno se dopunjavaju, nipošto se međusobno ne isključuju. Dijalekt treba njegovati u kućama, kao što i ja sa svojom kćeri ne razgovaram doma književnim jezikom nego govorimo na dijalektu, ali zna se za što dijalekt služi. On može eventualno biti razgovorni jezik ili idiom dijalekatne književnosti, ali, kao što smo vidjeli kod nedavno objavljene zbirke Tomislava Žigmanova »Bez svlaka mraka«, ima trenutaka kada niti u književnosti ne može dijalekt biti nezamenljiv, kada nam je potreban književni jezik. Mislim da svaki obrazovani čovjek mora znati književni jezik svog matičnog naroda da može normalno na tom jeziku i pismu napisati barem nekakvo pismo ili prema potrebi se izražavati, a da to ne ispadne potpuno diletantski.
HR: Je li prepreka opstanku hrvatskog književnoga jezika u Vojvodini to što su hrvatski i srpski jezik relativno slični u smislu da su međusobno razumljivi?
Apsolutno da je sličnost jezika uvijek prepreka. Istražujući uopće sudbinu manjina, vidjela sam da su Hrvati uvijek najgore prošli u slavenskom okruženju, a najbolji su uvjeti za očuvanje jezika, koliko god to izgleda apsurdno, bili u Mađarskoj – iz jednostavnoga razloga što je mađarski jezik toliko različit, da nitko nije mogao uvjeriti Hrvata da su mađarski i hrvatski jedan jezik. Isto tako i u njemačkom okruženju je bilo dobro, dok je, na primjer, nekoć na teritoriju današnje zapadne Slovačke bilo 60 hrvatskih sela, a danas ih ima jedva četiri. Nije nezanemarivo ni to da su dva od četiri sela do 1918. bila u Mađarskoj. Da nisu bila u Mađarskoj možda bi do danas bila i asimilirana. Isto tako selo Prekrižje, koje je tek 1945. pripalo Sloveniji, danas je potpuno slovensko selo upravo zbog te sličnosti jezika, jer hrvatski jest s jedne strane vrlo sličan srpskom, ali je isto tako s druge strane i vrlo sličan slovenskom. Mi u Zagrebu svi bez problema čitamo i pratimo slovensku televiziju bez ikakve jezične barijere. Evo, moja kćerka nikad u životu nije učila slovenski, a kad gleda slovenski program, niti ne registrira da bi to bio neki drugi jezik, toliko je to zapravo nama vrlo razumljivo.
HR: Interesantno je ovdje napomenuti da se u Vojvodini sve više gubi čak i taj dijalektalni govor, ikavica se očuvala još samo na selu i salašima, dok se u Dalmaciji ikavica očuvala i prisutna je kao govorni jezik?
Mi doista na ulici, kod kuće i privatno razgovaramo ikavski. Ja doma sa svojom kćerkom govorim isključivo ikavski, a vidim da u Subotici gotovo nitko više ne govori ikavicom.
HR: Koji je najsličniji govor ikavici koja se govori u Vojvodini?
Vrlo sličnih govora ima u lici, u kojoj je ostao i dio Bunjevaca, te u Dalmatinskoj zagori i posebno u onom dijelu koji graniči sa zapadnom Hercegovinom i u samoj zapadnoj Hercegovini. Ne biste vjerovali do kakvih detalja ide ta srodnost. Recimo, u jednoj pjesničkoj zbirci iz ovoga kraja iz Vojvodine u »Avaškim godinama« Milovana Mikovića bila je riječ kisel’na i onda, veli meni gospodin Naco Zelić: »Pa kako ste Vi znali da je u kisel’na baš akcent na prvom slogu , a niste izgovorili kiselina s akcentom na drugom slogu?« Jasno da sam znala, kad se tako i u mome djetinjstvu govorilo. Zato sam znala.
HR: Malo ljudi zna u Vojvodini za toliko sličnosti, češće se smatra, pa čak i propagira, da je bunjevački govor nešto sasvim posebno koji, navodno, postoji samo kod Bunjevaca.
Da, ali to pokazuje zapravo koliko je pokušaj standardiziranja ikavice apsurdan. Dakle, u kraju gdje su ljudi već zaboravili govoriti ikavicom sad bi se odjednom uvodio ikavski kao književni jezik. Znači da bi sad jezik koji više ljudi ne znaju ni doma govoriti odjednom trebao postati jedan književni jezik. Jedan govor, koji je zapravo govor kućni. A nama, koji potpuno još govorimo doma ikavski, ne pada na pamet da uzimamo ikavicu za književni jezik.
g
