Arhiv tekstova
Tko voli nek izvoli
OSIJEK – Osječki ogranak Matice hrvatske i Poljoprivredni institut u Osijeku, prošloga su vikenda organizirali predavanje za širi krug posjetitelja s vrlo zanimljivom temom – »Genetski modificirani kukuruz – obje strane medalje«.
Da medalje uvijek imaju i drugu stranu, pojasnio je mladi znanstvenik dr. sc. Zvonimir Zdunić, znanstveni suradnik na Poljoprivrednom institutu u Osijeku, koji je poslijediplomski studij završio u Zagrebu, a znanstvenu praksu obavljao u Americi »GMO – genetski modificirani organizmi, sve češće zaokupljaju našu pozornost, posebice kada je o medijima riječ, no, naši su ljudi, u velikom broju još uvijek neupućeni o čemu se tu radi. U svijetu se znanost dosta bavi ovim pitanjima, to ide u medije pa su i ljudi upućeniji, dok su kod nas, što zbog zakonske regulative, a ja bih rekao i zbog pomanjkanja sredstava, jer ta istraživanja i ti pokusi iznimno koštaju, ljudi slabije educirani. Govoreći o tome, ne smijem reći da je tu bilo što loše, jer znanstvenici žele doći do novih spoznaja, do što boljih svojstava biljnih vrsta, koje bi na taj način bile i gospodarski isplativije, no, to odista zahtijeva puno sredstava i ne mogu reći kada će naša znanost to sebi moći priuštiti. U bogatijim zemljama, primjerice u Americi, Kanadi, pa i u nekim većim zemljama kao što su Argentina i Brazil, u tome su smislu već daleko odmakli, dok Europa još uvijek zaostaje, također zbog zakonske regulative, mada i tu ima izuzetaka, ali i američkoga angažiranja, kao primjerice u Španjolskoj i Rumunjskoj.«
Na primjeru genetski preinačenog kukuruza, dr. Zdunić je pokušao pojasniti interes velikih svjetskih kompanija za što veću proizvodnju na kojoj se temelji ishrana ljudskoga roda »naime, pretpostavke su da će se vrlo brzo čovječanstvo povećati za još dvije milijarde, a kako znamo, još uvijek je cijela Afrika okrenuta kukuruzu kao osnovnoj ishrani, te je kukuruz danas najzastupljenija biljka u svijetu, što je za velike kompanije imperativ. Što nudi GMO kukuruzu? Prije svega otpornost na korove i na štetnike, a znanstvenici su dokazali da tako modificiranom kukuruzi svi danas poznati korovi i dva najpoznatija štetnika, a to su kukuruzni moljac i kukuruzna zlatica, ne mogu ništa. To, svakako, nije za sva vremena, jer i te biljne vrste pa i nametnici se prilagođavaju, ali znanost ide dalje, tako da su tu bitku znanstvenici dobili.«
DUPLO SKUPLJE: »U svijetu danas, posebice u Americi«, kaže dr. Zdunić, »jer njihovi su farmeri pa i potrošači uopće, bolje informirani, i što se tiče sjemena i što se tiče hrane, ovo ne predstavlja problem. Isto tako, činjenica je da oni imaju puno više povjerenja u svoju znanost, u znanstvenike i poljoprivredne stručnjake pa i zakonodavstvo. Niti u Americi nisu na policama prodavaonica i samoposluga označene GMO namirnice, ali na odjelima ekološke hrane, koja ne sadrži GMO, to je posebice označeno i takva je hrana po pravilu duplo skuplja, pa tko voli, neka izvoli.«
Što se deklariranja takve hrane u nas tiče, zakonska regulativa nalaže da se označi sve što sadrži više od 0,9 posto GMO, ali tu je dr. Zdunić izrazio sumnju, tko to prati i tko to provodi. »Imali smo prošle godine i pojavu sjetve GMO sjemena na poljima Slavonije i Baranje, pa je naređeno da se sve to ukloni s naših polja prije oprašivanja, da se ne proširi. I što se onda dogodilo? Netko odgovoran, tko je obilazio polja, naložio je uklanjanje svih tabli koje su bile slabije, ali ne zbog GMO već zbog primjene agrotehnike, a onda je to nadležno Ministarstvo platilo 75 tisuća kuna. Drugo, u nas i u Europi, postoji tzv. etički problem, pa kod nas takve namirnice nazivaju Terminator tehnology ili Frankestein food. Ma nije sve tako crno. Pa ne bi najveće svjetske kompanije izdvajale milijarde dolara, ne bi angažirali svoje ponajbolje znanstvenike i ne bi tu hranu konzumirali milijuni ljudi da to nije dobro.«
»U Americi namirnice, koje sadrže genetski preinačene organizme, znanstveno su ispitane i ako ne sadrže škodljive tvari po ljude i njihovo zdravlje ne kažu da je to zdrava hrana, već da je sigurna hrana, dakle, ako nešto nije štetno, onda je sigurno. Uostalom«, kaže dr. Zdunić, »mi s 30 do 40 tisuća hektara soje na godinu zadovoljavamo tek polovicu naših potreba za sojom, a ostatak uvozimo. Ako znamo da je 60 posto svjetske proizvodnje soje zasijano GMO sjemenom, tko će nam onda reći, što smo mi to uvezli, tko će sada reći, je li nje u nekim smjesama manje od 0,9 posto itd. Ispravno bi bilo na policama označiti koje namirnice sadrže GMO, pa tko voli, neka izvoli«.
Slavko Žebić
