Arhiv tekstova
Pravda i milosrđe
Ima težnji koje će nažalost uvijek ostati samo težnje. Već je starozavjetni prorok govorio »Mir, mir… a mira nema«. Jasno, kada govorimo i razmišljamo o miru, onda ponajprije čovjek, kao razumsko biće i moralno biće, shvaća da je problem mira problem koji započima u ljudskom srcu i njegovoj savjesti. Pitanje mira i nije pitanje »mirovanja oružja«, nego je pitanje stanja sreće i blaženstva koje postoji u čovjekovoj savjesti i srcu. Biblija gledajući na taj i takav mir, jasno naučava da je mir jedan od darova i znakova prisutnosti Duha Božjega. Za taj mir za kojim čezne srce i savjest, jasni su uvjeti. Nema izvanjskih čimbenika koji bi mogli zamijeniti ono što taj mir daje i stvara potrebne uvjete, nego je jedini i prvi čimbenik sam čovjek. Mir treba htjeti, mir treba moliti, za mir treba raspoloženje koje započinje onoga časa kada u nama sazrije odluka: zlo izbjegavati, a dobro činiti. Drugim riječima, mir počinje »obrađivanjem vlastitog srca«. Za njega ne treba odgoda, ne treba »prikladno vrijeme«, treba početi odmah. To je taj mir koji je temelj ispravne savjesti i dobrih djela. Bez toga mira nema blaženstva i sreće. Sjećam se jedne scene iz nekakve serije gdje gospodar govori svom nemirnom magarcu »Budi miran u sebi, pa ćeš imati mir i sa nebom i sa zemljom«. Dakle, mir počinje sa mirom u sebi.
BEZ PRAVEDNOSTI NEMA MIRA: Sada, ako pitanje postavimo drugim redom, onda je jasnija tvrdnja da je izvor nemira i svih sukoba začet u ljudskom srcu i to onoga časa kada je učinjen prvi zao čin – zločin. Zao čin ili zločin se protivi po svojoj naravi pravednom poretku kojega je u stvaranju u svako biće utisnuo stvoritelj. Zato će i biti jasno da je pretpostavka ostvarivanja mira među ljudima pravednost. Gdje nema pravednosti, ne može biti mira. Dakle, prva nepravednost je povreda one Božanske Pravednosti i prvi promašaj na putu blaženstva je silazak s puta pravednosti, a pravednost je vlastitost jedinoga Boga koji je i jedini pravedan. Dakle, prvo zlo je nanijeto toj Pravednosti i u času kada se od te Pravednosti čovjek okrene, nužno pada u sjenu, srce počinje lutati, on postaje nesretan i njegova nutrina postaje uzburkano more. Iz takvih uzburkanosti »pošto se u mutnom najlakše lovi«, on postaje krivolovac i počinje serija zlih čina. Dakle, bez pravednosti nema mira. Međutim, ako sada gledamo pravednost ne samo kao Božju vlastitost nego kao i ljudsku krepost, onda je moramo definirati principom »svakom svoje«. Ono što mu po naravi pripada i što njegovu narav određuje, neotuđivo je njegovo pravo. Ostvariti pravednost u sebi je moguće ali vrlo teško, no još teže je ostvariti pravednost prema drugima jer moramo prvo biti svoji u sebi da bi mogli biti pravedni prema drugima. Stoga je Isusovo načelo »Što ne želiš da drugi čine tebi, nemoj činiti ti drugima«, moralno načelo. A svako moralno načelo iziskuje od nas izuzetan napor. Kada je Isus proglasio, u glasovitom govoru na gori osam blaženstava, onda je nevjerojatno spojio i ova blaženstva: Blago gladnima i žednima pravednosti, oni će se nasititi… Blago milosrdnima, oni će se sinovima Božjim zvati… Ovim Isusovim proglasom je zapravo dan odgovor na središnji problem: kako doći do mira pravednošću? Moramo ustvrditi da pravednosti, one iskonske i prave, nakon istočnoga grijeha među ljudima zapravo ne postoji. Nakon čovjekovoga pada pravednost kao temelj svega ljudskog ponašanja je postala eshatološka stvarnost, to jest, nada da će taj i takav svijet biti ostvaren tek u budućnosti. Čovjek je slomljen i stoga svojom snagom nesposoban stalno činiti djela pravde. Ali, čovjek otkupljen, koji je kako uči apostol Pavao »Obukao na sebe Krista« je sposoban činiti djela pravde i to snagom koja dolazi iznutra – milosrdnom snagom. Vanjski motivi nisu dovoljni. Snage nema. Potrebna je dimenzija milosnog djelovanja. I zato potpuno i sa sigurnošću tvrdimo da je pravednost u cijelosti u međuljudskim odnosima nemoguća bez ovog sudjelovanja u milosrdnom životu.
NISMO POZVANI SUDITI: Među nama pravednost može uspostaviti Isus Krist. Kako? Dao je odgovor u blaženstvu o milosrdnima. Milosrđe je vlastitost Božja koja u samom Bogu »nadilazi« pravednost. To je ljubav koja je veća od same »ljubavi«. To je najjači izričaj božanske snage Ljubavi. Dakle, ako hoćemo poći putem pravednosti onda nužno moramo poći putem milosrđa. To znači bez vlastite zasluge početi izgrađivati milosrdnu ljubav prema sebi tako da se »obračunavamo sa vlastitim grijesima«. Obračunavati se sa drugima, tako da ih prihvaćamo i da im opraštamo njihove grijehe i pogreške. I konačno, tako pomireni u sebi i sa sobom, a pozitivno okrenuti prema bližnjemu, zračimo pozitivnošću, a ne osudom i to je najveći čin pravde: priznati sebi svoje granice, priznati bližnjemu njegove granice i nadići u sebi i u bližnjemu te granice milosrđem. Tada je moguća među nama jedna osobita pravda i pravednost koja je utemeljena na ljubavi. Ako ta i takva pravednost zaživi, onda nužno slijedi posljedica takvoga odnosa prema sebi i bližnjima, a to je mir. Danas zemljom hoda i previše ljudi koji ne mogu prihvatiti vlastite granice. Vlastite slabosti, vlastite propuste jer ih u tom sprečava krivo samoljublje ili čak oholost. U moralnom smislu čovjek koji ne može prihvatiti svoje granice radi krivoga samoljublja je nemoralan. Jasno, da iz takvoga srca ne može izrasti krepost prihvaćanja drugih, drugačijih i slabijih, pa se stav takvoga čovjeka pretvara uvijek u sud i osudu. I zaboravljamo da je najveća nepravda koja se nanosi trajno na zemlji: krivi sud. Mi ne možemo i nismo sposobni i nismo pozvani suditi. Ako je Krist za sebe rekao da nije došao osuditi nego spasiti čovjeka, kako mislimo mi »djelima pravde« suditi bližnjega? Djelo pravde je dakle milosrđe. I takva pravda je onda temelj mira koji nam se daruje. Treba li čekati pogodni trenutak? Moja prošlost je prošla, budućnost još nije došla, sada je čas. Nema teorija i nema planiranja »kad će, bit će…«, treba početi danas jer danas je tvoje i moje. Ali zapamtimo, red je učiniti mir sa sobom, ne suditi, primiti Dar i zračiti pozitivno. Počnimo danas! g
