Arhiv tekstova
Književnost pripadanja zajedničkoj opšehrvatskoj baštini
Matica hrvatska Zagreb i Udruga za potporu bačkim Hrvatima Zagreb upriličile su predstavljanje Lazara Franciškovića, pjesnika i prozaika bačkih Hrvata iz Subotice. O pjesniku i njegovim zbirkama govorili su: Sanja Vulić, Nevenka Nekić i Milovan Miković, u ponedjeljak, 20. lipnja 2005. u palači Matice hrvatske.
HRVATSKI KNJIŽEVNIK: Sanja Vulić je vrednujući pjesništvo i prozu Lazara Franciškovića, među ostalim istakla: »Iako su sva Franciškovićeva djela tiskana u Subotici, tj. na teritoriju na kojem hrvatski standardni jezik nije bio službeni jezik, napisana su i objavljena upravo na tom jeziku, počevši od prve samostalne pjesničke zbirke ‘Utva bez krila’ iz 1980. do najnovijih djela ‘Hodočasnika’ i ‘Skaske o vatri’. Ta činjenica svrstava Franciškovića jasno i neporecivo među hrvatske književnike koji žive i svoja djela stvaraju izvan hrvatskih državnih granica, pa njegova djela jesu i bit će sastavnim dijelom hrvatske književnosti. Osim po jeziku kojim piše, književnikova pripadnost zajedničkoj općehrvatskoj baštini iščitava se i iz različitih vrlo diskretnih detalja. Tako npr. U ‘Hodočasniku’ spominje kako su redovnici ivanovci – hospitalci, nakon što su početkom 14. stoljeća preuzeli templarske samostane, imali sjedište ‘kod nas u Vranu’. Tu autor misli na Vranu u Dalmaciji. Budući da je ‘Hodočasnik’ završen svibnja 1997., a tiskan 2004., to ‘kod nas u Vranu’ zapravo znači u matičnoj domovini Hrvatskoj«, kazala je Sanja Vulić.
IZREČENA TJESKOBA: »Vratimo li se prvoj zbirki pjesama ‘Utva bez krila’ zapljusnut će nas slike iz života na salašima oko krasnoga grada Subotice, snatrenja o nekadašnjem načinu života kojega više nema, o napuštenoj zemlji. S tim je u skladu i simboličan naslov pjesničke zbirke, jer je napuštena zemlja žalosna kao utva bez krila. U tom kontekstu zlokobno zvuče stihovi iz pjesme ‘Iščekivanje’: Ništa/Dolazi sve bliže, ili pak iz pjesme ‘Otkrovenje’: zemlja/A nigdje je/ Nema. S tako malo riječi izrečena je golema tjeskoba, jer puno toga vezanoga za Bunjevce i salaše postoji još samo u sjećanju, ali ne više i u zbilji«, kazala je Sanja Vulić govoreći o književnom djelu Franciškovića.
SAMOSVOJAN PJESNIK: Nevenka Nekić, kazala je kako je Lazar Francišković postao: »Od svoje prve zbirke pjesama ‘Utva bez krila’, hoteći se već u naslovu suprotstaviti očekivanom, samosvojni pjesnik černozjoma opsesivno nižući slike začudnih metafora: ‘žuć prašine, kameni vjetar, gatov mora, pepeo sunca, vrt i magla dalekog pijeska zvjezdana’ … Pjesnički je to jezik sažet i sumantan, okomit u vremenu i pamćenju, bolan i ljekovit, sazdan od originalnih slika koje nemaju izravnog uzora u našoj suvremenoj literaturi. Kao da se boji izgubiti dio darovane energije kroz neku šupljinu nepotrebnosti, suviška, pa stoga steže, uomčava riječ u sasma uzak i nenadan semantički dodir dajući im kroz jezičnu sažetost semiotički novi znamen. Svaka je riječ kao isklesana, kao putokaz na raskršćima, dočekuje nas zvukovno i figurativno posve nova unatoč nastanka u prastarom vremenu. Sin ravnice prolazi uz salaše, a oni kao ‘pokisli vrabci’, ‘na kapijama stoje majke’, ‘meke i lomne kao kriške kruha, silne i tihe poput rijeka’, ‘a okolo odjekuju krici naroda pretvoreni u suncokret’. Ovo je pjesnikovo viđenje koje nas vezuje kroz probranu usporedbu, metaforu, oksimoron, aliteraciju: srcu smrti smrtnik… Riječi su se iz pjesnikova svijeta zaumlja spustile do nas i odjeknule u čudesnim prostorima atmosfera koje smo slutili, ili proživjeli i sami se ganuti divili raspuklom srcu ravnice. Svaka je njegova lirska izreka nova metonimija, mi ju prepoznajemo na nov način i može postati paradigma: ‘trnu panonski sprudovi’, ‘grlica u ruci rose’«.
POGLED PREMA ZVJEZDANOM NEBU: U daljnjem tijeku svoga izlaganja, Nevenka Nekić je kazala da: »Elementarni sudar veze s precima i živim svjedocima njegova postojanja postaje snovit i pun oniričkih zatamnjenja kad se pjesnik uputi u samoću i podigne pogled prema zvjezdanom nebu. Tada mu ‘Ništa dolazi sve bliže’ i prianja uz njega ‘nedođija groblja’, zvuci tambura i vranih konja se izgube u pustoši salaša, mnogo toga postaje ‘samo sjena zaboravljena’ ali iz sjećanja ne može izagnati ritove što šume kao harfa mora. On će dovijeka osjećati taj iskonski dodir zemlje: ‘Sam/u soku klasja/tonem’. U tome je tajna njegove pjesničke riječi i ljepote izričaja naoko posve jednostavnih trenutaka. Neočekivanost pjesnikovih sintaktičkih i semantičkih konstrukcija čine umjetnički jezik doživljajem i poniranjem u sebe bez suvišnih naracija. Posebnu pitoresknost daju jezik tuđice, turcizmi poput ćilibara ili đerma, ili pak prastare naše arhaične riječi kao što je mrginja, koja ima sestru na našoj obali gdje se jednako naziva kamen na međi. U drugoj zbirci pjesama trodjelnoga naslova ‘Biblioteka/Gradska kuća/Fontana’ pjesnik je odao zaljubljeničku počast gradu Subotici. U tome gradu Hrvati su starosjedioci i srce grada s tri najljepše građevine dio su i njihova srca… Ova zbirka posvećena gradu dijalog je sa samoćom, ljepotom i prošlošću ambijenta Subotice, koja je grad što ‘udara u tarabe Karpata’«.
SVRHA PUTOVANJA: Milovan Miković je ukazao kako je riječ zarobila Lazara Franciškovića: »Njoj se moli i klanja, budući da je medij i svrha putovanja. I protuteža svemu podložnom smrti, dok nehotice razotkriva bigotnu grafomaniju koja vegetira na rubu svake umjetnosti, razdvajajući od pjesništva, među ostalim, i onu u suvremeno ruho preodjevenu pučko-varošku naivu. Pridodajući svome pjesništvu i poneku riječ iz govora bačke bunjevačke ikavice Francišković tka slike nježne, i one druge, kloneći se kolikogod je moguće grubih i hrapavih doticaja Subotice, i zebnje što se u srcu gnijezdi s pogledom na nizinu u izmaglici, na salaše i putove duž kojih se nižu – pjesnik će kazati: ‘Isprazni grijesi, /Za bolje sutra’ gdje ‘Hir mnogih cesta pjeva’ radi kojih i danas još, ili danas pogotovu – pjesnik će reći: ‘Ovaj je grad / Tajna, / Zaboravljenih oluja / I div-ubogara’ kako navodi u spjevu ‘Stara crkva’«.
VRELO MNOGIH NAŠIH SPOZNAJA: »A Stara je crkva, stara još od razdoblja kada je postala crkvom, i kada je bila franjevačkom i bunjevačkom. Zato u njoj i danas, unatoč mnogih promjena, obitavaju duh mjesta, drevne i srednjovjekovne Subotice, i Crna Gospa, koju smo po predaji donijeli. Ondje vođeni ‘Historia Domus’ vrelo mnogih naših spoznaja, uz bogatu knjižnicu i galeriju od 27 ulja neposnatog majstora, što su ih plemstvo i imućni građani poklonili franjevcima, u znak podrške kada su im uzeli župu. A radi svega toga i pjesnik o njoj pjeva. Crkva, u kojoj je uvik bio, a i danas je najlipči Betlem – dirljiva uprizorenost što djeci i kada odrastu, i sasvim već ostare, i dalje zrači jedinstvenim mirom, možda stoga jer je pomalo još obujmljena palisádom subotičke utvrde iz 1470, pa jedva koga čudi ako – pjesnik će reći: ‘Ponekad neki fratar / Sa torbom na ramenu / Mine, / Uvratinama salaša’. A ti su salaši, jamačno, nastali ponad bunja, postupno se izdižući iz dubine. I doslovce su izrasli iznad tla, zemljom se podižući iz zemlje u koju su isprve bili ukopani. ‘Život je / sva mudrost svijeta’ zapisat će ‘Putnik u avliji salaša’, gdje je ‘Kao dijete / Crtao krugove i linije’, a kada pjesnikom osvane ‘Pred kućom ljudske misli / Tiho se smiješi, / Čini mu se / Ona je samo / Zamisao majstora’, makar u njoj, u Knjižnici, dakle, prepoznaje ‘Glas / Svih hodočašća’«, kazao je Milovan Miković predstavljajući književno djelo Lazara Franciškovića.
H. R.
