Arhiv tekstova
O književnom djelu Milivoja Prćića
Nedavno objavljen novi svezak časopisa za književnost, umjetnost i znanost »Klasje naših ravni«, broj 1-2. za 2005. godinu posvećen je djelu subotičkog književnika Milivoja Prćića. Nakon tematskih blokova u prethodnim brojevima »Klasja« o djelu književnika Matije Poljakovića i Petka Vojnića Purčara i novi tematski blok o djelu Milivoja Prćića dragocjen je doprinos ispitivanja kontinuiteta književnosti Hrvata u Podunavlju.
Novi broj »Klasja« potpisuje uredništvo ovog časopisa u sastavu: Lazar Merković, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar i Stipan Stantić, a ovitak sveska je već prema ustaljenoj praksi efektno ilustriran slikarskim radovima, ovoga puta djelima slikarice Jasmine Vidaković.
Književno djelo Milivoja Prćića predstavljeno je ulomcima iz njegovog romana »Stari zid« (objavljen 1992., »Osvit« Subotica), pripovijetkama iz knjige »Zadnja pošta: Subotica« (objavljena 2001., HKC »Bunjevačko kolo« Subotica), monodramom »Salaš u porculanskom lampašu« (objavljena u knjizi monodrama »Salaš u lampašu« 2004., HKC »Bunjevačko kolo« Subotica), kao i s nekoliko novih pripovijetki i dnevničkim zabilješkama koje je Prćić kao kolumne objavljivao u dvotjedniku »Žig«, a o književnom djelu Prćića pišu Petko Vojnić Purčar, Ive Prćić, Lazar Merković, Milovan Miković i Zvonko Sarić.
O ROMANU: U tekstu »Bunjevački triler« Petko Vojnić Purčar među ostalim piše da je »roman Stari zid Milivoja Prćića i žanrovski interesantno djelo, jer svojom jezgrovitošću i kratkoćom negira tradicionalni model i književno ustaljeno stajalište o romanu. Stari zid posjeduje sve potrebne romaneskne premise – razuđene junake, mozaičku fabulu, inovantnu formu – ali sve to dano u svedeno i čisto sugeriranim oblicima koji zaokružuju romanesknu cjelinu«. Vojnić Purčar zaključuje u svome tekstu da se Prćićeva knjiga čita u jednom dahu »i kao stanovit triler poovske zamisli: o ljubavi, neobuzdanoj strasti, zavisti, preljubi, razočarenju i zločinu, ali s mirnim raspletom«.
Ive Prćić u tekstu naslovljenom »Dopadljiva suvremena proza« piše također o Prćićevom romanu »Stari zid«, navodeći da je Prćić radnju svog romana smjestio u jednu ravničarsku, vojvođansku, panonsku palanku, negdje na periferiji, u zapećku države, u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, u godinama kada se drma europski poredak pred naletima studentskih nemira, od Pariza, kulturnog središta svijeta, do zabačenih metropola i zaboravljenih provincijskih središta. »U romanu nailazimo na odjeke svih promjena, svih strujanja, koja su nas pratila od završteka rata. Provlači se vrijeme obveznog otkupa i stradanja ljudi, vrijeme nepopularnog Golog otoka i zatvora, vrijeme represije. Dolazi drukčije doba s pohlepnom željom za bogatstvom, pljačkanje, varanje, korupcija. Nestaju, utapaju se nekakvi sanjani ideali. Kako roman počinje odrom i sahranom, završava se letom i kruženjem grlica, završava se rađanjem. Da li je to simbolika nekakvog porušenog zida? Vrijeme je kada se zidovi ruše, kada zidovi padaju!«, piše Ive Prćić o ovome romanu.
MONODRAME: O monodramama Milivoja Prćića piše Lazar Merković u tekstu »Četiri monodrame Milovoja Prćića« u kojemu napominje da je Prćić kao istaknuti akter u plemenitim pothvatima ‘hrvatskog proljeća’ u sjevernoj Bački, sa još oko 120 intelektualaca podijelio gorku sudbinu »outiranja«, postao je »nepoželjna osoba u javnom i kulturnom životu Subotice i Vojvodine i zabranjeno mu je da u svom bližem i daljem okruženju djeluje, učestvuje u kreiranju, interpretiranju i popularizaciji jedne bolje, humanije kulture i stvaralaštva bez uštogljenih i armiranobetonskih dogmi, sterilnih partijskih i inih aparatčika«. Merković u svome tekstu piše da su »intimne ispovijesti protagonista u sve četiri monodrame ispričane naizmjenično standardnim hrvatskim književnim jezikom ili u dijalektu, novoštokavskom ikavicom ovdašnjih Bunjevaca Hrvata, sukladno životnoj dobi, naobrazbi, profesiji i mentalnom sklopu pojedinih aktera« i ističe da je književno pismo Prćićevih monodrama stislki prikladno i dinamično, a naracija je nenametljiva, nepretenciozna, slikovita i s potrebnom intelektualnom dubinom i šironom.
PRIPOVJEDAČKI OPUS: O romanima, dramama i pripovijestima Prćića piše i Milovan Miković, bilježeći da Prćić započinje svoj književni hod sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća, objavljujući veći broj priča u književnim i drugim glasilima, poput »Rukoveti«, »Večernjeg lista«, »Vjesnika«, »Starta«, »Žiga«, »Klasja naših ravnih« i drugih. »Milovj Prćić je izatkao svoj pripovjedački opus (roman i drame, također!) mnoštvom osjećanja. Može se reći kako je svaka njegova rečenica napunjena, pače dupkom puna, čuvstvima. No, unatoč toga posezanja u prostor naglašene osjećajnosti, autor vještvo izbjegava sprudove plačevne raznježenosti, patetičnoga stila ili moralizatorskoga tona, i te kako vodeći računa da ne sklizne u sentimentalizam«, piše Miković o književnom djelu Prćića.
Novi broj »Klasja« sadrži još i izbor iz hrvatske poezije Boke Kotorske, a donosi i poeziju Vojislava Sekelja i tekst Stevana Mačkovića »Političko djelovanje i učinak Josipa Vukovića Đide 1926. -1941.«, dok Olga Šram piše o stvaralaštvu subotičke slikarice Jasmine Vidaković. U novom svesku »Klasja« može se pročitati i proza Jasne Ivančić i deseti nastavak »Kulturne povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata« Matije Evetovića.
Z. Sarić
