Arhiv tekstova
Kako, molim?
SIMPATI^nO NASMIJANA
Smijeh se prolomio prepunom dvoranom Instituta za mir SAD u Washingtonu, prije desetak dana kada je netko iz publike glasno konstatirao kako ugledna gošća »nema rogove«. A najviše se smijala sama Carla del Ponte. Za razliku od monstruma godinama predstavljanog u šovinističko-obranaškoj većini srpskih i hrvatskih medija – a svaka čast usamljenim i hrabrim izuzecima – Carla je, za govornicom, i pod baražom pitanja, bila istovremeno duhovita, čvrsta, neposredna, demokratična, često nasmijana, ozbiljna, ironična i simpatična, i ubojito posvećena i efikasna u svojoj plemenitoj i blagotvornoj misiji. Za divno čudo, nije nosila značku sa »Smrt svim Srbima – i Hrvatima!« Što reći o hordama pigmejskih skribenata koji su je, onako, po naški, sa svoje prizemne i iskompleksirane visine, prezrivo ismijavali kao nesposobnu, neuspjelu, mahnitu ženu – v(j)ešticu čiji se brod, sjećate li se, bijedno nasukao na našem majstoru Slobi! Svakako, u posljednje vrijeme, a naročito poslije srebreničke video-vrpce, mnogi od naših političkih i medijskih perjanica su obrnuli ćurak, ali samo na pola, i samo do daljnjeg… Dva puta, na završetku izlaganja i na kraju skupa, Carla del Ponte je dobila neuobičajeno snažan pljesak. Zaključak i pouka: bez propusnice prave Carle del Ponte, dva »najstarija naroda« ne mogu u Europu. Cvijeto Job, komentator, Danas, 25. lipnja.
DUH IZ BOCE
A mi smo godinama odgajali časnike (JNA) u duhu bratstva i jedinstva, na tradicijama Narodnooslobodilačkog rata i koncepciji obrane i miroljubive politike, a dio njih je okrvavio ruke. Prevladali su propaganda i nacionalšovinizam i događali su se zločini na koje nitko nije imao pravo. Borili su se Srbin protiv Hrvata, Musliman protiv Srbina, Musliman protiv Hrvata i obratno. I događali su se zločini, a nitko nije bio u pravu, niti je bilo razloga za te zločine. Konrad Kolšek, bivši komandant Pete vojne oblasti JNA, Danas, 23. lipnja
KRIVICA KRIVOGA DRVETA
Svaka krivica jest individualna i treba je utvrditi, ali se ovdje ipak radi o nečemu mnogo krupnijem, jer se s dosta argumenata može braniti teza o postojanju kolektivne krivice. Na Gazimestanu je bilo milijun ljudi. Pa nisu oni otišli tamo brati kosovske božure, nego da Miloševiću izdaju legitimaciju za nastupajući rat. I može se pretpostaviti kako je malo tko od tih milijun ljudi u međuvremenu reterirao. Nije reterirala ni Srpska pravoslavna crkva, jer ni u jednom trenutku nije osudila zločine, sveučilišta Srbije nisu ustala ni u jednom trenutku da pozovu na zaustavljanje tog krvoprolića… I kad se tako analiziraju stvari, onda se dolazi do jedne zastrašujuće činjenice – da itekako ima kolektivne krivice i da je ona itekako široka i duboka.
Zapravo, vrlo je malo onih koji bi se unaprijed mogli osloboditi svake krivice, jer je bilo mnogo »nijemih suučesnika« koji se ni na koji način tome nisu suprotstavljali. Dakle, u taj stroj zločina uvučen je najveći dio srpskog naroda i u tom smislu je to veliko pleme krivo kao krivo drvo, a jedino što ga može ispraviti jest gola, surova i šokantna istina o onome što se dešavalo, ispaštanje i pokajanje. Milenko A. Perović, profesor Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, Dnevnik, 26. lipnja
ISPIT VRIJDEDNOSTI NA SRCU
Mi se nalazimo pred vrijednosnom vododjelnicom i političari u Srbiji, političke stranke i građani Srbije u vrlo kratkom vremenu podijelit će se prema tome koje su im vrijednosti na srcu. Jesmo li mi, kao država i građani, spremni osuditi ratne zločine, a država ratne zločince uhititi i suditi im po zakonu, ili ćemo, kao devedesetih godina, zbog tobožnjeg patriotizma koji uništava državu, biti spremni gledati kroz prste zločincima ili, čak, podržavati ih. Dušan Petrović, šef zastupničkog kluba DS-a u Skupštini Srbije, Danas, 25. lipnja
KARTA U JEDNOM SMJERU
Ako imate ambiciozno i pametno dijete, a želite mu dobro, kupite mu kartu za Zagreb u jednom smjeru, ma gdje živjeli u Hrvatskoj. Samo u tom gradu Lijepe naše, ako niste pobornik prekogranične migracije, vaš će umni potomak imati šansu razviti svoje sposobnosti, profesionalno napredovati, usavršavati se i dobro živjeti od svoga rada. U protivnom, ako ga uvjerite kako je doma ipak najbolje, kad vrijedno odradi sve ispite na fakultetu, dobije diplomu i odluči svoje znanje staviti na raspolaganje svijetu poduzetništva, prijete mu dva podjednako ružna scenarija: dosađivanje gospođama na šalteru Zavoda za zapošljavanje stalnim zapitkivanjem ima li posla, odnosno ubacivanje preko veze u kakvu državnu službu ili predstavništvo zagrebačke tvrtke i – provincijsko tavorenje. Dugo, bezlično, zatupljujuće. Miomir Štrbac, komentator, Slobodna Dalmacija, 23. lipnja
