Arhiv tekstova
Hrvatska je za EU kao i EU za Hrvatsku
Pišem pod dojmom nedavnih političkih zbivanja u Europi koja su otvorila ozbiljnu krizu Europske unije. U posljednjih nekoliko tjedana Europom je uzastopno nekoliko puta odjeknulo »ne«, da su ponegdje porasle dvojbe oko same europske ideje. Francuski i nizozemski referendum o europskom Ustavu, potom lančane odgode referenduma o potvrđivanju europskog Ustava u cijelom nizu zemalja članica, kompromisne formule s posljednjeg Europskog vijeća u Luxembourgu oko proračuna, skeptični tonovi o budućnosti, izranjanje starih suparništava i sumnji… nedvojbeno, jedna etapa razvitka i funkcioniranja Unije završava.
Imao sam posljednjih tjedana prigode izravno uočiti kako europski čelnici ne kriju zabrinutost. Na zatvorenim sastancima rasprave su bile koliko otvorene, toliko i žestoke. Jean Claude Juncker, luksemburški premijer i predsjedavajući, donedavno je vjerovao da će financijski odnosi u Uniji i otvaranje pregovora Hrvatske s EU-om biti najteža pitanja njegova mandata – odjednom, otvorila se Pandorina kutija pred kojom i njegova strpljivost i odmjerenost teško nalaze makar i kompromisna rješenja. Poneki govore o »potrebi predaha« zbog novih realnosti. Tako se sadašnje stanje u Uniji posredno povezalo s pitanjem daljnjeg proširenja. I upravo je zato važno da je, na takve nove upitnike i dvojbe – koji su se otvorili za Hrvatsku, ali i za cijeli dio Europe u našem susjedstvu – Unija odgovorila stavom da će »poštivati obveze« i da će ostati pri »vrlo važnoj poruci o nezaustavljenoj želji EU-a da nastavi s proširenjem bez obzira na probleme stvorene »ne« glasovanjima u Francuskoj i Nizozemskoj«.
Konačno, taj je stav i formalno potvrđen posljednjim Zaključcima Europskog vijeća. K tomu, iznimno je važno da je premijer Tony Blair to izrijekom potvrdio, izravno spomenuvši i Hrvatsku, najavljujući šestomjesečno britansko predsjedavanje Unijom.
Kada je pak riječ o trenutačnom stanju u kojem se nalazi EU, ključno je pitanje je li riječ o trajnoj upitnosti europske ideje kakvu institucionalizira današnji pravno-vrijednosni sustav Unije ili je ipak riječ o prolaznoj krizi koja će zahtijevati promišljanje i preoblikovanje odnosa? Je li riječ o krizi institucija ili krizi povjerenja? Može li se govoriti samo o potrebi novog promišljanja mehanizama koji uređuju djelovanje Unije ili je već potrebno proširiti raspravu na pitanja odnosa građana Europe prema europskoj ideji?
Za nas u Hrvatskoj, poradi značenja koje ulazak u Europsku uniju ima za povijesno ucrtavanje zemlje na karti nove Europe, za redefiniranje hrvatskoga geostrateškog položaja, ali i za duboku unutrašnju društvenu preobrazbu nakon razdoblja osamostaljenja, promjene društvenopolitičkog sustava i uspješnog obrambenog Domovinskog rata, ta su pitanja od iznimna značenja. Tim više što, s jedne strane, utječu na ukupan odnos članica Unije prema politici proširenja, ali i stoga što utječu i na odnos djela naših građana prema Uniji. Tamo gdje se znaci eurozamora i samoispitivanja počnu dodirivati sa znacima euroskepticizma i dvojbama o budućnosti Unije bit će nužno novo afirmiranje eurorealizma otjelovljenog u neodustajanju od Unije kao projekta koji nema alternative.
U politici je, naime, spoj realizma i vizije uvijek najsigurniji put do napretka. Istina je da treba realno sagledati sadašnje stanje institucija Unije i odnosa između zemalja članica, ali je istodobno potrebno zadržati i osnažiti europsku viziju. Jednako tako, i s naše je strane potrebno realno sagledati utjecaj sadašnjeg stanja u Uniji na odnose s Hrvatskom, ali je istodobno potrebno zadržati i snažiti proeuropsku dimenziju naše državne politike.
Govorio sam o tome posljednjih tjedana s mnogim europskim državnicima…
Svakako, europski čelnici moraju otvoriti raspravu: gdje su razlozi nepovjerenja građana, jesu li institucije nadjačale ideju, je li birokracija izazvala otuđenje, nadjačava li stara politika individualnih državnih interesa zajedničke europske ciljeve? Ili, kako raspodijeliti moć i odlučivanje, što su zapravo europske vrijednosti i kako ih učiniti duhovnom i društvenom građom i vlasništvom građana, je li u pozadini dublji idejni sukob neoliberalizma i socijalne države, što je s euroatlantizmom? Sve su to nezahvalna, ali i neizbježna pitanja. Unija na njih mora tražiti i naći odgovore u ime budućnosti europskih institucija, ali i u ime budućnosti i sigurnosti Europe.
Istodobno, to razdoblje unutrašnjeg promišljanja mora biti praćeno nastavkom politike proširenja. Europa će teško naći novu energiju ako ne održi i ne potiče europski entuzijazam, osobito u onim dijelu Europe gdje je upravo ta europska perspektiva, poslije desetljeća i po kriza i ratova, prvi put otvorila prostor trajnoj demokratskoj stabilnosti, miru i razvitku.
Što se pak prevladavanja sadašnje krize Unije tiče, možda je najuputnije postaviti zdravorazumsko pitanje: koja je alternativa?
Europska unija pokazala se, od samog prvog trenutka kad je Jean Monet skicirao svoje zamisli Robertu Schumanu, kroz sve etape svojeg razvitka, kao jedini i nenadomjestivi instrument prevladavanja najtežih i najtamnijih strana europske povijesti i najučinkovitiji mehanizam za suočavanje sa svim izazovima europske sigurnosti i stabilnosti 20. stoljeća. Ona se pokazala i potvrdila i kao ishodišna platforma stvaranja ujedinjene Europe bez crta podjela i u okolnostima sloma hladnoratovskog svijeta i bipolarne podjele u kojoj je najviše trpjela Europa. Ideja ujedinjene Europe ujedinila je njemački narod i državu, dovela odnose europskih država i Rusije do mira i suradnje bez presedana u europskoj modernoj povijesti, prevladavajući vjerske, dvorske, nacionalne, političke i ideološke razlike zbog koji je Europom proteklo toliko krvi.
Ujedinjena Europa postala je nada i oslonac novooslobođenim narodima i državama. Ona je donijela i unutarnji mir srednjim i malim državama i narodima koji su bili podijeljeni europskim sukobima, ideološkim i političkim – uz ostalo, i Hrvatskoj. Ona je prerasla i u snažnoga globalnog čimbenika u uvjetima novog svjetskog poretka i globalizacije. Konačno, ali možda i najvažnije, ona je postala motor povijesno nezabilježenog razvitka demokracije i vrijednosti kojima su težili toliki pokreti, pa i civilizacije na europskim prostorima.
Poricati ta dostignuća i odmicati se od tih ciljeva značilo bi neoprostiv i nezamisliv povratak u prošlost. Stoga sam uvjeren da će Unija prevladati sadašnju krizu.
Istodobno, uvjeren sam da i Hrvatskoj ostaju otvorena vrata da nastavi sudjelovati u tom velikom europskom projektu. Štoviše, kako sam to ovih dana u više navrata naglašavao svojim europskim kolegama i prijateljima, i Hrvatska želi i može biti sudionikom rasprave koja predstoji u Uniji – usporedo s pregovorima o punopravnom članstvu koje ćemo u najskorije vrijeme početi, želimo i možemo pridonositi i rasvjetljavanju različitih okolnosti koje su dovele do »ne stanja«, upravo zato što, kao i tolike druge zemlje, dobro znamo i osjećamo različite motive koji trebaju voditi do »stanja da«. Svakako, to povećava i obveze prema hrvatskoj javnosti – i na našoj je javnoj i političkoj sceni potrebno osnažiti upućenu, odmjerenu i argumentiranu raspravu o Europi. Konačno, u sadašnjim okolnostima unutar Unije Hrvatska nosi sobom cijeli niz argumenata koji nadjačavaju upravo one dvojbe koje su u znatnoj mjeri izazvale krizu u Uniji. Naime, kao što ni na koji način »hrvatsko pitanje« nije utjecalo na stvaranje sadašnjih opterećujućih okolnosti u Uniji, jednako tako ni pitanje pregovora i članstva Hrvatske u Uniji ne donosi nijednu novu moguću opterećujuću okolnost za Uniju. Naprotiv, Hrvatska u Uniju donosi neupitne vrijednosti. Kao dokazano funkcionirajuća demokracija samo će pridonositi širenju temeljne europske ideje jačanja demokracije. Kao država koja odnose s drugim državama temelji na načelu suradnje i dijaloga, samo će snažiti tu sastavnicu europskih stečevina i vrijednosti. Kao zemlja neopterećena institucionalnim ili ustavno-administrativnim problemima, koji još obilježavaju dio našeg susjedstva, samo će povećati kapacitete Unije da trajno stabilizira ovaj dio Europe. Kao zemlja u kojoj se unutrašnja društvena stabilnost temelji i na punom poštivanju i ljudskih i manjinskih prava, samo će jačati sastavnice europskih pravnih i političkih stečevina. Konačno, kao zemlja funkcionirajućega tržišnoga gospodarstva, s dokazanim ljudskim potencijalom i nemjerljivom vrijednošću svojeg zemljopisnog položaja i prirodnih bogatstava, samo će dodavati gospodarskim vrijednostima Unije.
Nastavljajući ispunjavati svoje obveze glede otvaranja pregovora, s Unijom koja je trenutačno opterećena problemima, Hrvatska za Uniju nije ni u kojem pogledu opterećenje već dodatna vrijednost. Kao i Europska unija za Hrvatsku.
Autor je predsjednik Vlade Republike Hrvatske,
tekst je objavljen u Vjesniku 24. lipnja
