Arhiv tekstova

Svećenici u službi zajednice

Vrijeme je ređenja. Svetkovina apostolskih prvaka Petra i Pavla vodi nas na početke Crkve. Naša Crkva je i ove godine obdarena trojicom novih svećenika. Cijenjeni čitatelji našega lista neće zamjeriti da ću za ovaj broj ponuditi ne svoje razmišljanje, nego službeni nauk Katoličke Crkve, kako se o svećeništvu razmišlja u središnjoj knjizi učenja »Katekizam Katoličke Crkve«. Dobro je, naime, da nekada u ovoj rubrici razmišljamo zajedno i saznamo ono što ne može svaki čitatelj imati ovako jasno pred sobom. A, priznat ćete, svećenička služba je, hvala Bogu, u našem narodu važna i dobro je razumjeti ono što je za tu službu bitno, na čemu se ona temelji u nauku same Crkve. Neka mi, dakle, ne bude zamjereno ovo »preuzimanje« iz Katekizma Katoličke Crkve. Tamo, naime piše: Krist, veliki svećenik i jedini posrednik, učinio je Crkvu »kraljevstvom i svećenicima Bogu i Ocu svojemu« (Otk 1,6). Cjelokupna je zajednica vjernika, kao takva, svećenička. Vjernici, svatko prema svome pozivu, vrše svoje svećeništvo sudjelovanjem u Kristovu svećeničkom, proročkom i kraljevskom poslanju. Vjernici su po sakramentima krštenja i potvrde »posvećeni da budu (…) sveto svećenstvo«. Ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo biskupa i prezbitera i opće svećeništvo svih vjernika, iako »i jedno i drugo, svako na svoj način, imaju dio u Kristovu svećeništvu«, ipak se između sebe bitno razlikuju, iako su »u međusobnom odnosu«. U kojem smislu? Dok se opće svećeništvo vjernika ostvaruje kroz razvijanje krsne milosti, život vjere, nade i ljubavi, život po Duhu, ministerijalno je svećeništvo u službi općega svećeništva, i u vezi je s razvijanjem krsne milosti svih kršćana. Ono je jedno od sredstava kojima Krist nastavlja izgrađivati i voditi svoju Crkvu. To je razlog da se ono prenosi posebnim sakramentom, sakramentom Reda.
    U crkvenoj službi zaređenog službenika sam Krist je nazočan svojoj Crkvi kao Glava svoga tijela, Pastir svoga stada, Veliki svećenik otkupiteljske žrtve, Učitelj Istine. To Crkva izražava kad kaže da svećenik snagom sakramenta reda djeluje in persona Christi Capitis (u osobi Krista-glave). Isti je svećenik, Isus Krist, koga zamjenjuje njegov službenik. Ako je ovaj, po svojem svećeničkom posvećenju koje je primio, postao doista sličan vrhovnom svećeniku, ima vlast djelovati snagom samoga Krista kojega predstavlja. Krist je izvor svakog svećeništva: jer svećenik Starog zakona bio je slika Isusa Krista, a svećenik Novog zavjeta djeluje u Kristovoj osobi.
SLUŽBA REDA: Po službi reda, osobito biskupa i prezbitera, postaje vidljiva nazočnost Krista kao Glave Crkve u zajednici vjernika. Prema lijepoj izreci sv. Ignacija Antiohijskog, biskup je typos tou Patros, živa slika Boga Oca. Ta Kristova nazočnost u službeniku ne smije se shvatiti tako kao da bi on po njoj bio zaštićen od svih ljudskih slabosti, od duha gospodovanja, od pogrešaka, čak i od grijeha. Snaga Duha Svetoga ne jamči na isti način za sve čine službenika. Dok je u sakramentalnim činima to jamstvo dano tako da čak ni grijeh službenika ne može zapriječiti učinke milosti, postoje mnogi drugi čini u kojima ljudski biljeg službenika ostavlja tragove koji nisu uvijek znak vjernosti evanđelju i koji prema tome mogu štetiti apostolskoj plodnosti Crkve. To svećeništvo jest ministerijalno. »A ona dužnost koju je Gospodin povjerio pastirima svoga naroda pravo je služenje«. Potpuno je usmjereno prema Kristu i prema ljudima. Potpuno ovisi o Kristu i o njegovu jedinom svećeništvu i ustanovljeno je na korist ljudima i crkvenoj zajednici. Sakrament reda podjeljuje »svetu vlast«, koja nije drugo doli Kristova vlast. Vršenje te vlasti mora se dakle ravnati prema uzoru Krista koji je iz ljubavi postao posljednji i sluga svima. »Gospodin je jasno rekao da je skrb za njegovo stado mjerilo ljubavi prema njemu«.
MINISTERIJALNO SVEĆE-NIŠTVO: Ministerijalno sveće-ništvo nema samo zadaću da zastupa Krista – Glavu Crkve – pred zajednicom vjernika; ono i djeluje u ime čitave Crkve kad upravlja Bogu molitvu Crkve, a osobito kad prinosi euharistijsku žrtvu. Izraz »u ime sve Crkve« ne znači da su svećenici izaslanici zajednice. Molitva i prinos Crkve nerazdvojivi su od molitve i prinosa Krista, njezine Glave. To je uvijek Kristova služba u njegovoj Crkvi i po njoj. Cijela Crkva, Tijelo Kristovo, moli i prinosi se »po Kristu, s Kristom i u Kristu«, u jedinstvu Duha Svetoga, Bogu Ocu. Cijelo tijelo, caput et membra (glava i udovi), moli i prinosi se; zato oni koji, u Tijelu, vrše posebnu službu, nazivaju se službenicima ne samo Krista nego i Crk-ve. Upravo stoga što ministerijalno svećeništvo predstavlja Krista, ono može predstavljati Crkvu.
    »Tako crkvenu od Boga ustanovljenu službu vrše u raznim redovima oni koji se već u starini zovu biskupima, prezbiterima, đakonima«. Katolički nauk, izražen kroz liturgiju, kroz Učiteljstvo i trajnu praksu Crkve priznaje da postoje dva stupnja ministerijalnog sudjelovanja u Kristovu svećeništvu: biskupstvo i prezbiterat. Đakonat je njima na pomoć i služenje. Zato izraz sacerdos u sadašnjoj praksi označava biskupe i prezbitere, a ne i đakone. Međutim, katolički nauk uči da se stupnjevi sudjelovanja u svećeništvu (biskupstvo i prezbiterijat) kao i stupanj služenja (đakonat) podjeljuju sakramentalnim činom zvanim »ređenje« tj. sakramentom Reda: »Neka svi poštuju đakone kao Isusa Krista, a tako i biskupa, koji je slika Oca, te prezbitere kao Božje vijeće i kao zbor apostola: bez njih nema Crkve«.
     Mislim da ono što smo prenijeli iz Katekizma Katoličke Crkve govori dovoljno o važnosti ove službe za Crkvu a i širu zajednicu, a jednako je tako jasno da je ta služba »preteška« da bi je vršio samo čovjek. To je služba Krista. Što je sada poruka ovoga današnjega razmišljanja? Pokušajmo svoje svećenike shvatiti i prihvatiti onako kako ih postavlja Bog u službu zajednice, a ostaje da vrlo odgovorno za njih molimo, da ono što vrše bude što svetije i bliže ovom idealu o kojem smo razmišljali. Svećeništvo je bitno u životu Crkve a i u našem narodu. Pomozimo im da to mogu i vršiti.                               
          g