Arhiv tekstova

Kri­za ko­mu­ni­ka­ci­je u svi­je­tu ur­ba­nih opi­ja­ta

U vinkovačkoj Galeriji likovnih umjetnosti »Slavko Kopač« otvorena je izložba osječkoga umjetnika Spartaka Dulića. Njegov rad osječka je publika u oficijelnim izlagačkim prostorima mogla vidjeti posljednji put 2002. godine, na njegovoj samostalnoj izložbi u Galeriji likovnih umjetnosti, nakon čega je, također samostalno, izlagao u Križevcima, Zagrebu i Ljubljani… U pripremi su i Dulićeve samostalne izložbe u Splitu i Subotici. Čini se kako Osječani u skorije vrijeme neće biti u prigodi vidjeti umjetnikove radove, ali Duliću to očito ne smeta, budući da galerije u različitim gradovima u Hrvatskoj i izvan nje pokazuju interes za njegov rad. Dulić je, osim toga, jedan od rijetkih osječkih suvremenih umjetnika čiji je rad otkupljen i uvršten u neku inozemnu zbirku, što se dogodilo netom prije njegova vinkovačkoga predstavljanja.
NAJZRELIJI DULIĆEV RAD: Prije desetak dana, naime, u ljubljanskoj je Galeriji Kapelica Dulić izveo performans pod nazivom »Kutija«, za koji se može reći da je do sada najzreliji, najrazrađeniji i produkcijiski najzahtjevniji njegov rad. U prilog mu govori i spomenuti otkup za zbirku Kapelice (koji se sastoji od videodokumentacije performansa, te od instalacije, koja je ostala u galeriji nakon izvedbe), kao što mu govori u prilog i uvrštavanje rada u monografiju o performansima iz produkcije Galerije Kapelica njezina kustosa Jurija Krpana.
    Dulićeva pak Vinkovačka izložba sastoji se od četiri videoprojekcije, od kojih su tri uvršene u retrospektivni pregled videoumjetnosti u Hrvatskoj Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, koji će pod nazivom »Insert« na jesen biti predstavljen u 19. paviljonu zagrebačkoga Velesajma. Do tada, radovi se mogu pogledati u Galeriji »Slavko Kopač«, gdje izložba ostaje otvorenom tijekom srpnja. Izložbu je otvorio predsjednik Upravnog vijeća Gradskog muzeja Vinkovci Ante Miljak, a kustos Galerije »Slavko Kopač« Ivica Belamarić te sam autor izložili su kratak uvod u predstavljene radove. Spartak se odlučio za galerijski manje uobičajenu, ali vrlo korektnu prezentaciju videoradova, te se izložba ne sastoji od uobičajenih black boxova, zamračenih soba kroz koje publika prolazi, što bi sugerirao naslov izložbe »4 kutije«, već su radovi predstavljeni kroz model kinodvorane – odgledavaju se u nizu jedan za drugim. Udobnost i »pasivnost« promatrača na prvi je pogled u suprotnosti s dinamičnim sadržajem videoradova koji se može naslutiti već iz pojedinih naslova, kao što su »Rain Party« i »Svirka«, kao i iz naslova bonusa »Zeleni ples smrti«, ali način prezentacije opravdava i zajednički dokumentaristički pristup, te naracija pojedinih radova. Projekti uključuju sudjelovanje umjetnikovih prijatelja i suradnika, a dokumentiraju okolnosti i način umjetničkog stvaranja, te zabave i druženja koje se odvija u svijetu urbane glazbe, kućnih partija, spontanih svirki, ali i – kao svojevrsno naličje life stylea »urbane mladeži« – u svijetu opijatskoga distanciranja od svakodnevice. Privatni stanovi ili hodnici atomskoga skloništa zatvoreni su prostori u koje je smještena radnja videa, pridonoseći mučnoj atmosferi zatvorenosti i izolacije u kojoj je komunikacija, rijetko verbalna, usredotočena na fizičko proživljavanje i iživljavanje mentalnih stanja. Egzistencija se iz pozicije Spartaka Dulića, kako prikazuju videoradovi, odvija u prostoru koji je izdvojen i paralelan onom općem, koji je kreiran i zaokružen, osoban i privatan, te stoga i hermetičan, ali koji kanalizira u kreativnost ono što zovemo stvarnošću. Slične emocije, ali na mnogo sublimniji način, ugrađene su u performans »Kutija«, izveden u Galeriji Kapelica uz sudjelovanje ljubljanske publike.
POD DIREKTNOM KONTROLOM PUBLIKE: U trajanju od 30 minuta, umjetnik je, odjeven u sivi kombinezon i opremljen konstrukcijom od pleksiglasa i gumenih cijevi pričvršćenom uz glavu, hodao različitim ritmovima na aparatu za vježbu trčanja i hodanja, na što je utjecala publika, upuhujući dim kroz cijevi u unutrašnjost prozirne kutije, tj. u izoliranu »atmosferu« oko umjetnikove glave. Automatika kretanja i njezino narušavanje pod direktnom kontrolom publike, snažna je i jezgrovita metafora o komunikaciji i utjecajima misli i akcija koje razmjenjujemo, ovaj put materijaliziranih u dimu čijem se utjecaju podvrgava hibridno biće uniformiranoga astronautskoga čovjeka stroja. Odgovornost za ishod akcije jednako snose i umjetnik i publika, što je pitanje etike koje performans kao umjetnički čin postavlja u polje društvenoga.
g