Arhiv tekstova
Odlazak velikana – sveučilišnoga profesora i diplomata Petra Šarčevića
Petar Šarčević, sveučilišni profesor i diplomat rođen je u Subotici 26. travnja 1941. godine. Pučku školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu 1960. godine. Na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1965. Kao stipendist nizozemske vlade završio je 1968. poslijediplomski studij prava na Europa Institute amsterdamskoga Sveučilišta iz područja europskih integracija, a kao stipendist Rheinland-Pfalza doktorirao je 1973. na pravnom i ekonomskom fakultetu sveučilišta Johannes Gutenberg u Mainzu s disertacijom »Fuktion und Rechsstellung des Fürungskrëfte (Top-Manager) nach sowjetischen, ungarischen, jugoslawischen und deutschen Recht«. Pravosudni ispit položio je 1969., a nakon očeve smrti u Subotici je od 1970. do 1977. vodio obiteljski odvjetnički ured. Tijekom doktorskoga studija u Mainzu upoznao je svoju buduću suprugu Suzan Gooding, danas prof dr. Suzan Šarčević, s kojom se vjenčao 1970. Tijekom zajedničkoga života nesebično mu je davala moralnu i profesionalnu podršku.
Nakon kratke i teške bolesti umro je u Zagrebu 25. lipnja, a pokopan je na zagrebačkom Mirogoju 30. lipnja 2005. godine.
PROFESORSKA KARIJERA: U veljači 1977. postao je docentom međunarodnoga privatnog prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. U zvanje izvanrednoga profesora izabran je 1981., a trajno zvanje redovitoga profesora potvrđeno mu je 1998. Od 1986. do 1988. bio je dekanom Pravnoga fakulteta riječkoga Sveučilišta, a od 1989. do 1991. rektorom toga Sveučilišta.
Od 1979. do 1991. djelovao je kao arbitar pri Spoljnotrgovinskoj arbitraži Gospodarske komore Jugoslavije. Tijekom 1980. i 1981. pet je mjeseci kao stipendist boravio na T. M. C. Asser Institutu u Hagu, a 1987. i 2003. po mjesec dana na Max Planck institutu u Hamburgu. Godine 1983. izabran je kao jedan od pet svjetskih znanstvenika u konstituirajuću grupu Institut Suisse de droit comparé u Lausanni, gdje je do 1986. bio znanstvenim suradnikom. Od 1990. do 1994. bio je direktor za znanstveni rad u Association of Legal Science u Parizu. Od 1992. arbitar je Stalnoga izbranog sudišta pri Hrvatskoj gospodarskoj komori u Zagrebu. Od 1997. do 2000. godine djelovao je kao predsjednik International Society of Family Law. Od 1997. izabrani je za člana Institute de Droit International, najuglednije udruge za međunarodno javno i međunarodno privatno pravo, koja broji samo 132 redovita i pridružena člana iz cijeloga svijeta. Utemeljitelj je poslijediplomskih tečajeva iz međunarodnoga ugovornoga trgovačkog prava, te organizator, direktor i predavač na 11 tečajeva održanih u okviru međusveučilišnoga centra u Dubrovniku od 1985. do 2001. Na riječkom Pravnom fakultetu organizirao je 2000. u suradnji s IRZ Stiftung iz Njemačke poslijediplomski studij iz prava europskih integracija, a 2001. je u suradnji s Juristische Fakultet TU iz Dresdena, održao tečaj njemačke pravne škole. Organizirao je i više međunarodnih pravnih skupova u Opatiji, Tokiju, Parizu, Jeruzalemu, Zagrebu i Berlinu.
ZNANSTVENI RAD: Uredio je više stručnih međunarodnih godišnjaka i drugih stručnih edicija pa je tako 1999. uredio godišnjak »Yearbook of Private International Law«, nakladnika Kluwert Law Internbational i Swiss Institute of Comparative Law, jedinoga globalnog časopisa iz oblasti međunarodnoga privatnoga prava na engleskom jeziku. Znanstvene radove objavio je u mnogim zbornicima i periodičkim publikacijama, a autor je knjige »Essays in Private International Law and Comparative Law«, koja je u listopadu 2004. predstavljena u Zagrebu, a predstavljači su bili prof. dr. sc. Željko Horvatić, predsjednik Hrvatske pravne akademije, prof. dr. sc. Miomir Matulović, dekan Pravnoga fakulteta riječkoga Sveučilišta i akademik Jakša Barbić, redoviti profesor zagrebačkoga Pravnog fakulteta.
ČLANSTVO U DELEGACIJAMA: Kada je Hrvatska postala punopravnom članicom Međunarodne trgovačke komore i utemeljila Nacionalni odbor, Petar Šarčević izabran je prosinca 2003. za prvoga predstavnika Hrvatske u međunarodnom arbitražnom sudištu (ICC International Court of Arbitration) uParizu, osnovanom još 1923. godine. Bio je predstavnik Republike Hrvatske pri UNCITRAL-u, a na XXXVII. godišnjoj skupštini u New Yorku izabran je 2004. za jednoga od potpredsjednika skupštine. Više je puta vodio hrvatsku delegaciju na skupštinama haške Konferencije za međunarodno privatno pravo. Godine 2003. Hrvatska gospodarska komora izabrala ga je za predsjednika Nacionalnoga odbora pri Međunarodnoj trgovačkoj komori u Parizu. Jedan je od utemeljitelja Hrvatske udruge za usporedno pravo, a od 2004. njezin predsjednik. Vrhuncem svoje profesorske karijere smatrao je poziv Haške akademije za međunarodno pravo da kao gostujući profesor srpnja ove godine održi predavanje i seminar. Na žalost bolest i smrt spriječila ga je u tome. Da je bilo drukčije bio bi prvi iz Republike Hrvatske, a drugi hrvatski profesor nakon akademika Radoslava Katičića, koji je na toj Akademiji gostovao još za vrijeme Jugoslavije.
Kao gostujući profesor predavao je od 1986. do 2001. na sveučilištima u Grazu, Leuvenu, Gainsvilleu (Florida, SAD), Cleveland (Ohio, SAD), Fribourgu, Beču te Wuhanu i Shangaju u Kini.
DIPLOMATSKA KARIJERA: Rat protiv Hrvatske nije ga zatekao nespremna. Zbog njegova velikoga pravničkoga znanja, a osobito međunarodnoga ugleda i spremnosti da pomogne izgradnji hrvatske državnosti od 1992. do 1996. bio je prvim veleposlanikom Republike Hrvatske u Washingtonu. Za svoga mandata postavio je čvrste temelje hrvatske diplomacije u SAD. Uspostavio je veze s tijelima vlasti domicilne države, s diplomatsko-konzularnim predstavništvima drugih država u SAD, s hrvatskom iseljeničkom zajednicom kao i s međunarodnim organizacijama što je pripomoglo etabliranju Republike Hrvatske na međunarodnoj sceni i boljem razumijevanju uvjeta u kojima se našla. Za njegova mandata, u Washingtonu je izgrađena zgrada hrvatskoga veleposlanstva.
Tijekom mandata imenovan je počasnim članom američke države Luisiana, a od 1994. do 1996. bio je predstavnik Republike Hrvatske pri Organizaciji Američkih Država u Washingtonu. Godine 1992. sudjelovao je kao član hrvatske delegacije na Mirovnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji u Londonu i Ženevi. S hrvatskom je delegacijom sudjelovao 1994. na mirovnim pregovorima u Washingtonu, gdje je potpisan Washingtonski sporazum o Bosni i Hercegovini, a 1995. na mirovnoj konferenciji u Daytonu, gdje je potpisan Daytonski sporazum.
Drugi diplomatski mandat proveo je kao veleposlanik Republike Hrvatske u Švicarskoj Konfederaciji i Lichtensteinu od 1996. do 1999.
Diplomatsku karijeru prekinuo je radi nastavljanja profesorsko-znanstvenoga rada na pravnom fakultetu riječkoga Sveučilišta.
BRIGA ZA BAČKE HRVATE: U osobitoj brizi za bačke Hrvate odmah po osnutku Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata u Zagrebu, postao je njegovim članom, a u želji da se bačkim Hrvatima pruži materijalna potpora, prvenstveno na području kulture, jedan je od utemeljitelja Udruge za potporu bačkim Hrvatima, utemeljene u Zagrebu 2002. godine. Prikupio je i dio potrebnih novčanih sredstava i iskreno se radovao i ponosio da su na organiziranim tribinama u Zagrebu predstavljeni brojni pisci i drugi stvaraoci bačkih Hrvata – Tomislav Žigmanov, Vojislav Sekelj, Petko Vojnić Purčar, Jasna Melvinger, Milovan Miković, Ante Sekulić, Balint Vujkov, Antun Karagić, Rajko Ljubič i Lazar Francišković te njihova glasila »Klasje naših ravni« i »Hrvatska riječ«. Potpora je dana za tiskanje knjiga i snimanje dokumentarnoga filma.
Odlikovan je odličjem Reda kneza Branimira s ogrlicom, koju mu je dodijelio Predsjednik Republike Hrvatske.
Naco Zelić
