Arhiv tekstova
Najslađi med za mališane
Naša Festivalska avantura otpočinje susretom sa kazališnim djelatnicima ZKL (Zagrebačko kazalište lutaka) na autobusnom stajalištu željezničkog kolodvora u Zagrebu. Pokraj samog autobusa pozdravilo nas je jedno nasmijano lice. Ne poznajući osobu kojoj se trebalo javiti radi prijevoza do Šibenika, u prvom trenu smo pomislili da je to naš vođa puta. Ispostavilo se da je vođa puta druga nasmijana gospođa, Ana.
»Ja sam Nena« reče nasmijano lice i pruži ruku. Iza »Nena«, kasnije smo doznali u razgovoru sa gospođom Nevenkom Filipović, krije se doajen lutkarstva sa pedeset godina glumačkog rada i iskustva. Od toga prvih petnaest godina u zadarskom Kazalištu lutaka u ZKL-u. Jeste li ikada osjetili veličinu nečijeg bića tek njegovim prisustvom?
Vraćajući nas u prošlost gospođa Nena govori o djetinjstvu jer se u to vrijeme rodila želja i odluka da postane glumica. Kao gimnazijalka nastupa u nekoliko dramskih predstava HNK u Zadru, gdje je njena gluma zapažena od strane Branka Gavele, koji je savjetuje da preda dokumente za upis u glumačku školu u Zagrebu, koja je preteča današnje Akademije dramskih umjetnosti. Međutim, njena želja i odluka nailazi na veliki otpor oca koji smatra da glumački poziv nije dostojan žene, te se Nena zapošljava kao devizni disponent u tvornici šivaćih strojeva Bagat. Radila je tek pet mjeseci kad je čula da se u Zadru osniva Kazalište lutaka. U to vrijeme i na tom mjestu to je imalo posebnu težinu s obzirom da je nakon Drugoga svjetskog rata Zadar bio nastanjen pretežno Italijanima. Djeca manjinskog hrvatskog stanovništva išla su u italijanske vrtiće i škole, te je lutkarsko kazalište imalo misiju da ne samo kultivira djecu već i da ih uči materinskom jeziku. Na natječaj raspisan u zadarskim Narodnim novinama za glumce-lutkare od 15-26 godina starosne dobi javlja se među prvima i Nena. Odgovarala je svojom visinom, bojom glasa, glazbenim obrazovanjem, što se sve u natječaju tražilo. Biva primljena na tječaj skupa sa imenima poput Kosovke Kužat Spaić, Melite Bihalji i Zvonka Festinia, koji i danas u kazališnim krugovima znače mnogo.
Mala škola lutkarstva trajala je devet mjeseci. O tim počecima gospođa Nena priča sa sjetom: »Ostalo je nas deset koji smo bili početak rada zadarskog kazališta. Osnovalo se Kazalište lutaka, a ja sam bila prva koja je dobila postavljenje kao glumac lutkar 1953. godine. Do 1964. bili smo poluprofesionalni teatar i proputovali smo pola svijeta. Svi smo bili veliki entuzijasti, voljeli smo svoj posao i nismo se došli u lutke »uhljebiti« već zato što smo voljeli lutkarstvo. Prvi međunarodni festival na kom sam bila bio je Festival profesionalnih kazališta u Lođu, Poljska. Tamo sam prvi put doživjela da se lutkarstvo cijeni i da nešto znači.«
4Što biste rekli o festivalima nekad i sad?
U Hrvatskoj je nekad postojalo a i danas egzistira pet profesionalnih lutkarskih kazališta: u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Osijeku i Zadru. Svi su teatri nekad bolje radili, bilo je više entuzijazma, volje, želje, mi smo jednostavno bili drugačija generacije. Mnoge od mojih tadašnjih kolega koji nisu više među nama, a svi bi i danas mogli biti profesori lutkarstva. Bilo je i tada megalomanije i promašaja, ali mnogo više vrhunskih, savršenih predstava. Dogodi se dobar tekst, dobar dramaturg i dobar redatelj, ali fali ljubav za lutkarstvo i dobra animacija. Sve se radi tek da se odradi, nema totalnog angažmana. Tugujem za vremenom drugačijim, kada se išlo na festivale da se pokažemo jedni drugima. Nema danas animacije, lutkarstvo stagnira, pa stagniramo i mi i na umjetničkom i na ljudskom planu.
4Zasigurno imate što reći kolegama koje tek staju na »daske koje život znače«.
Ako me pitate što bih poručila glumcima-lutkarima koji tek počinju, moja je poruka da se ne bave lutkarstvom ako ga ne vole, jer ono ne donosi afirmaciju sutra. Ja sam svoju prvu nagradu dobila poslije 25 godina. Igrala sam preko 350 uloga, uvijek djece. Uloga Mokoš, vještice u predstavi »Neva Nevičica« koju ste vidjeli na šibenskom Festivalu je moja prva uloga u kojoj ne glumim djete, a već u penziji.
4 Koje biste uloge izdvojili iz mnoštva odigranih?
Davala sam glas u mnogim crtićima: »Slonić Tonić«, bila sam pčelica Maja, djete u crtiću »Ivica se zovem«, jedan od letećih medvjedića. I nekad i sad se za svaku rolu dugo i ozbiljno spremam: skidam glas i pokret lika koji glumim. To su čitave studije. Nekada smo se svi u predstavi danima razgovarali samo o tome kako će lutke izgledati. Za jednu od najomiljenijih rola, ružno pače, provela sam dva dana promatrajući patkice. Za uloge djece danas inspiraciju pronalazim uz svog unuka. Ono čega se bojim je da će lutkarstvo otići, nestaće. Ne stvara se kadar. Možda ja to gledam previše crno.
Naš veseli susret je nakon svega dva dana prerastao u rastanak, ali s dogovorom da ćemo se vidjeti, ako ne prija onda na PIF-u (Međunarodni lutkarski festival u Zagrebu).
Koliko dugujemo pčelici Maji, koja je djecu u Zadru željela naučiti hrvatski nikad nećemo saznati, ali se nadamo da će vrijedna pčelica Nena nastaviti raditi najslađi i najpitkiji med za mališane.
Lj. Suturović i A. Ćosić
