Arhiv tekstova
Nema alternative miru i suradnji
Kada u srijedu krenem u službeni posjet Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore, znam da ću razočarati one koji su se nedavno, kada sam poslije četnikovanja na Ravnoj Gori suspendirao pripreme za taj posjet, poveselili da se vraća vrijeme trajnih napetosti u odnosima između dviju zemalja. Ne, nimalo ne pretjerujem: ima u našoj sredini (ali i na drugoj strani) i danas još onih koji ne mogu zamisliti normalne odnose između Hrvatske i Srbije i Crne Gore, onih koji još uvijek promoviraju tezu o vjekovnom neprijateljstvu i strašno se naljute kada kažem kako do Domovinskog rata nikada nismo ratovali, onih koji najkraće rečeno budućnost vide samo i jedino u prošlosti, a Hrvatskoj namjenjuju izolaciju u kojoj bi nekontrolirano i nekažnjeno mogli nastaviti rabotu pljačkanja društva i punjenja vlastitih džepova.
AKTIVNA POLITIKA: Takvima i njihovim pogledima i aktivnostima suprotstavljam aktivnu regionalnu politiku, politiku pregovaranja i dogovaranja sa svim susjedima, pa i onima odnosno: napose onima s kojima smo nedavno bili u sukobu. Riječ je u prvome redu o politici u odnosu na našeg susjeda na istoku. U sklopu te politike odlazim u Beograd i Podgoricu. Točno je, ne tako davno zaustavio sam pripreme za taj posjet kako bih jasno pokazao da ima stvari koje mi u Hrvatskoj jednostavno nećemo i ne možemo odšutjeti, pogotovo kada se događaju uz aktivno sudjelovanje i potporu vlasti. Ali, ni u jednome trenutku nisam zaustavio politiku normaliziranja, niti politiku usmjerenu na pretvaranje regije u područje mira, stabilnosti i sigurnosti. Za takvo što nemam mandat, građani mi nisu dali povjerenje da bih ugrožavao međunarodni položaj Hrvatske, da bih dovodio u pitanje njezin europski put i njezinu europsku budućnost. Upravo suprotno: svoj sam drugi predsjednički mandat dobio zahvaljujući politici što sam je zastupao i promicao u proteklih pet godina, nerijetko i usprkos jakim otporima i izraženim sumnjama. Vjerovao sam i čvrsto vjerujem da na najbolji mogući način radimo za sebe i za vlastite interese, istodobno ispunjavajući i neke od ključnih kriterija međunarodne zajednice, ako se ne budemo »pravili Europljani« tako što ćemo se ponašati kao da svijet završava na našim istočnim granicama. Tzv. bježanje iz regije nije ništa drugo nego zatvaranje očiju pred realnostima u kojima živimo.
Mi iz regije, što znači od naših susjeda, niti možemo, niti trebamo bježati. Ono što možemo to je da dademo svoj doprinos transformiranju regije, a ono od čega trebamo bježati, to je reputacija regije kao »bureta baruta«, dakle kao kriznog žarišta, kao izvorišta ratova i oružanih sukoba. Potpuno sam svjestan hipoteke nedavnih ratova, ne zaboravljam tko je koga napao, tko nosi kljucnu odgovornost za te ratove. Ali, nikada nisam mislio, niti bih se ikada s time složio, da moramo biti trajni zarobljenici nedavne prošlosti, da trebamo dopustiti da rane i ožiljci ratova nikada ne zacijele. Zato sam se zauzimao za suočavanje s istinom o prošlosti, zato sam pledirao za to da ništa ne prešućujemo i da ništa ne skrivamo, zato sam bio i ostao uvjereni pobornik pune suradnje s Haškim sudom. Taj nam sud, naime, pomaže da se suočimo s prošlošću. I zbog toga su me napadali i kritizirali, ali nisu me uvjerili da nemam pravo. Upravo suprotno napadi na politiku suradnje s Haagom samo su me dodatno učvrstili u uvjerenju da je ta suradnja ne samo potrebna nego i nezaobilazna ako želimo stvoriti uvjete za uspostavljanje normalnih odnosa između zemalja regije, pa i unutar Hrvatske.
Mi moramo razgovarati, pa i o onome u čemu se razilazimo. Mi moramo poći od onoga u čemu se slažemo, ili u čemu ćemo se lakše složiti, da bismo došli na kraju do najtežih otvorenih problema. Ne budemo li razgovarali, kako ćemo doći do odgovora o sudbini nestalih, pri čemu ne zaboravljam da i na drugoj strani traže odgovor na takvo pitanje? Ne budemo li pregovarali, kako ćemo doći do rješenja problema do kojih se može doći samo pregovorima jer bježanje u konfrontaciju ne vodi ničemu? Ne budemo li sjeli i suočili se s onime što opterećuje naše odnose, kako ćemo te odnose podići na višu razinu, kako ćemo ih razvijati? A ne budemo li te odnose razvijali, kako ćemo moći ostvarivati obvezu koju nam nameće Ustav, naime, obvezu brige za Hrvate koji žive izvan naših granica?
PUT U EUROPU: Odlazim, dakle, u Srbiju i Crnu Goru u funkciji ostvarivanja i promicanja politike koja će nas odvesti korak dalje na našem putu u Europu, koja će nas predstaviti i potvrditi kao istinske Europljane. Odlazim ne da bih rekao kako prošlost ne postoji, nego da bih zatražio da zajednički iz prošlosti izvučemo pouke, kako se ne bi nikada više ponovilo ono kroz što smo prolazili, a što nas u obliku mentalnih barijera povremeno i danas još sustiže. Odlazim ne da bih se miješao u nečije unutrašnje stvari, ne da bih prejudicirao rješavanje bilo kojih pitanja koja nisu naša pitanja, već da bih ponudio ruku suradnje na osnovama hrabrog sučeljavanje s istinom o prošlosti, na osnovama pune ravnopravnosti i zadovoljavanja uzajamnih interesa i, napokon, na osnovi učvršćivanja temelja na kojima obje zemlje grade svoj put u ujedinjenu Europu.
Ukratko, odlazim kao glasnik i zagovornik dijaloga i suradnje, kao promotor mira i stabilnosti, duboko uvjeren da je suradnja jedina alternativa konfrontiranju, a da u budućnost ne možemo kroz konfrontaciju. Volio bih da ljudi dobre volje i ovdje, i tamo, prepoznaju tu poruku.
Autor je predsjednik Republike Hrvatske,
tekst je objavljen u Večernjem listu 4. srpnja
