Arhiv tekstova
Zahvala susreta
Žetva je u tijeku. Marljive ruke radnika pomognute strojevima ubiru zlatne klasove. Istina, još ne znamo kuda ćemo i kako pohraniti to zlatno blago, a još manje znamo tko će nam platiti rad marljivih ruku i skupe strojeve i hoće li netko prepoznati u tom vlaću uistinu zlato.
Živimo vrlo nesigurna i čudna vremena. Radimo jer raditi treba, radimo ali ne zarađujemo, a ima onih koji malo rade a puno imaju. Koji jedva da mogu zaraditi a obiluju. Naše društvo se raslojava kao kada na suši puca isušena zemlja, pa su sve dublje pukotine i sve veće razlike između onih koji marljivo rade, a ne zarađuju, između onih koji ne rade, a zarađuju i onih koji naprosto imaju, a nitko ne zna odakle. U našu se dušu tako polako uvlače jeza i strah, a ponekad i potiho bukne srdžba: zar to stvarno mora tako biti?
ODUŽENJE: Znamo da živimo u nestabilna vremena i u nesigurnim okolnostima, ali jednako tako znamo da netko jači od nas i netko koji drugačije misli nego mi, poteže konce »moći« i »hoće da to bude tako«, makar to nama nije dobro, makar nas to ponižava i unatoč toga što će mnogi iz naše zajednice i uz ovo obilno vrijeme ipak jedva preživljavati. O tome i takvoj krizi se govori, a još više se osjeća. Osjeća se umor i zamor, osjeća se pomalo tjeskoba i raste nezadovoljstvo. Pitamo se kako sada u našoj zajednici ima moć Crkva pozivati na zahvalu, na radost, na Dužijancu?
Da, započelo je i vrijeme Dužijance. A ona sobom nosi po svojoj naravi »oduženje« nekomu. Komu? Onome koji daje da zemlja plodom urodi i da nam žitna polja zlato rađaju. A nije kriv za ovu situaciju i nije odgovoran za ovakve ljudske odnose i što je vrlo važno, nije neprijatelj malenom čovjeku. Dapače. Sam je poslao malen čovjek »sin radnika« da bi opravdao božanskom mjerom vrijednost rada, da bi dao smisao ljudskome znoju i da bi jedini on pravedno i pravilno izbrojio sve kapi znoja, pa i suza i zaliječio sva srca koja su ranjena nepravdom. Zato smo dužni »odužiti se« i prepoznati u ovim vrelim srpanjskim danima kako Isus hoda našim žitnim poljima, kako blagoslivlja kombajne, kako briše znoj s čela radnika, žeteoca, pa i onda kada ga ti isti žeteoci optužuju i psuju, a on nije kriv ni odgovorna za ekonomsko i političko stanje i odnose među nama.
Da, on želi obrisati znoj sa svakoga čela i vrednovati djelo i žuljeve svake ruke i podići poniženo čelo i pogaženo dostojanstvo upravo marljivom, malenom, obespravljenom našem čovjeku. Isus ne voli vidjeti čovjeka pogažena, obespravljena, slomljena. On mu želi vratiti to dostojanstvo, opravdati njega, malenog čovjeka i reći mu tiho na uho nekoliko vrlo vrijednih riječi koje će dati snage da svoje uspjehe i neuspjehe ne mjerimo trenutkom sadašnjeg vremena nego da »volane« prepustimo u Isusove ruke da on opravda, poravna naše dugove i utješi naše žalosti. I zato Crkva ima pravo i dužnost pozivati na nadu i zahvalnost. Crkva poziva na zahvalnost susreta. Taj susret je susret s onim koji je sama Pravda, Istina i Ljubav. U tom susretu zahvale mi sve svoje probleme, pa i ove žetelačke stavljamo na vagu njegove pravednosti i molimo da nam srce ne klone da nam se ruke ne umore, da nam koljena ne kleknu nego da sačuvamo dostojanstvo čovjeka i radnika ali ne u lažnoj nadi nego u sigurnosti da kako Bog postoji nama, tako postoji i onima koje će jednoga dana pozvati na odgovornost za sva poniženja, nepravde i patnje.
SLOGA I MIR: Dužijanca dakle, nije samo manifestativna zahvala i slavljenje, nego je daleko dublje razlog razmišljanja i susretanja s Bogom koji našem radu daje i smisao i opravdanje. Bez Boga se, smijemo to sa sigurnošću tvrditi, ne može stajati uspravno i ne može izdržati nepravda i ne može se nadati boljem vremenu. U ovogodišnjim Dužijancama mi ćemo slaviti dostojanstveno kako dolikuje susretu čovjeka s Bogom. Nećemo se varati kada Bogu predamo plodove svojih ruku, ali i »čitav popis« svojih molbi i tužnu optužnicu o ljudskoj nepravdi za koju molimo njegovu pomoć. I mi znamo da nas u tom susretanju i u tom slavljenju On neće napustiti. Mnogi će nas krivo čuti i još više će biti onih koji će nas krivo optuživati, a najviše onih koji će se našim tjeskobama radovati ali što je sve to prema onomu koji jedini može dati pravdu i mir našem srcu i savjesti? Ako se o Dužijancama ove godine taj susret u ovom duhu dogodi, onda nam predstoji siguran put obraćenja srca i bit će manje srdžbe, manje svađe, manje psovke, a tim samim više mira u savjesti i više nade u srcu i više sloge u zajednici. A ta nada, ta sloga i taj mir ovaj čas je našoj zajednici barem tako važan kao mirisavi kruh kojega ovih dana žanjemo na našim njivama. U ovoj godini Euharistije, kada se Crkva sjeća najvrednijeg kruha – Isusa Krista – neka nam bude proslava Dužijance uistinu hrana – kruha koji život daje! g
